"Zaspao je zadnji borac slavne Druge dalmatinske proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade, Hrvoje Mimica. Borio se za slobodu, a zbog njega i ostalih partizanskih boraca mi danas pričamo hrvatskim jezikom u slobodnoj zemlji. Predsjednik RH - Zoran Milanović mu je iskazao čast predsjedničkim vijencem sa natpisom: ‘Pobjedniku sa Sutjeske’. Hvala mu na pobjedi, hvala mu na slobodi", napisao je predsjednik splitskog SDP-a i gradski vijećnik Damir Barbir na Facebooku. Kako se vidi na fotografijama koje je objavio Barbir, vijenac na grob najstarijeg dalmatinskog partizana u ime predsjednika države položili su članovi Hrvatske vojske.
Mimica je kao 18-godišnjak otišao u partizane i priključio se Drugoj dalmatinskoj brigadi. Ratni put ga je vodio od Mimica, kraj Omiša, kroz borbe preko Bosne i Srbije do Makedonije i Albanije, a njegova je jedinica oslobađala Dubrovnik, Konavle, Mostar, Široki Brijeg, Split, Zadar, Krk, Cres i Opatiju, piše Slobodna Dalmacija.
Preminuo je u 98. godini, a prije šest godina dao je opširan intervju kolegi Damiru Piliću u kojem se prisjetio svojih partizanskih dana. Evo što je između ostaloga tada ispričao u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju:
U ratu ste se borili na raznim dijelovima fronte?
– Proša sam u ratu cilu Jugoslaviju, pješke od albanske granice do Trsta. U Crnoj Gori nema brda di nisam bio. Četnici su zauzeli Kolašin, bio je usiljeni marš pedeset kilometara, i osvojili smo Kolašin. Onda smo zauzeli Dubrovnik: moj bataljon je prije na juriš zauzeo Grudu, a onda za Dubrovnik, i postrojila se Druga dalmatinska na Stradunu. I sada, kad je bila 70. godišnjica oslobođenja Hrvatske, bio sam opet na Stradunu, i kažu mi da sam jedini živ iz Druge dalmatinske.
Gdje vam je u ratu bilo najteže?
– Na Sutjesci. Na Gornjim Barama. Oni avioni njemački, "štuke", kad bi se spuštali u niskim naletima, tri po tri u nizu... Pet dana smo držali taj položaj. Da su se Nijemci spustili doli, a glavne naše snage i ranjenici su tu bili, sve bi nas pobilo i to bi bio kraj rata. Tu je, na Barama, izginulo puno mojih drugova.
A kojeg se ratnog trenutka najradije sjećate?
– Kad je Druga dalmatinska ušla u Split. Ja sam iša na čelu jedinice, i vidim svoju sestru kako stoji među ljudima na Rivi. I onda mi je najgore bilo kad sam doša u Mimice, a svi plaču, žene, svi. Jer se niko osim mene nije vratio. Iz Mimica smo u partizane išli nas dvadeset četvorica, a jedino sam se ja vratio živ.
A kad ste otišli u partizane?
– Otiša sam 1942. godine, prije sam bio kurir po Omišu. U toj turi otišlo je nas četrnaest iz Mimica. Išli smo preko planina, od Podgrađa sve do Nevesinja. Moj stariji brat je iša četiri miseca ranije i poginuo je baš kod Jablanice. A sestru su mi ubili ustaše u Zagrebu. Imala je dva mala sina i bila je ilegalka. Došli su po noći i odveli je u Lepoglavu. Ne znamo ni di je pokopana.
A kako ste otišli u rat? Jeste li bili član SKOJ-a?
– U SKOJ-u sam od 1942., a u Partiji od 1943. godine. Znači, imam partijskog staža 73 godine.
Oprostite, ali ta partija ne postoji već 25 godina?
– Nema više Partije, ali ima antifašizma. Meni je Partija ostala u srcu i ja se smatram članom, iako te Partije više nema.
Kako je izgledao partizanski život?
– Najgore su bile uši. Po danu kad ideš, to lizi po tebi. Znao sam trijebit uši po dva-tri sata. Zimi, kad bi došli u štale spavat, onda se naloži vatra, skineš džemper i vrtiš ga, jer se uši zavuku u rupice na džemperu. A ako nema vatre, skineš džemper i staviš ga u snijeg, da samo malo viri, da uši pobignu kroz taj izlaz.
Kakva je bila hrana u partizanima?
– Idu na Sutjesci one njemačke "štuke", avioni, i ubije "štuka" konja, a nas tri noževima odma kidamo meso i jedemo.
Sirovo?
– Sirovo, e. A u Crnoj Gori nije bilo soli godinu dana. Jednom sam se najeo pekmeza u Bosni: upali smo u neko selo, a ljudi taman radili pekmez, i nas tri navalili, umrli smo skoro od tog pekmeza.
S čime ste ga jeli?
– Ni sa čime. A na Zelengori smo kuvali koprivu, nije bilo ničega.
Imate li kakvih zdravstvenih problema od rata?
– Noge mi i danas trnu kako sam se smrza u Bosni, cili život imam problema s tim. Crni nokti, otpadaju mi. Prve normalne cipele u ratu sam uzeo od Nijemaca, a to je bilo već krajem rata. A smrza sam se i na Sutjesci, kad smo posli Bara išli na Zelengoru. I mi došli na Zelengoru mokri, je bio šesti misec, ali noć, planina, ledeno. I mi naložili vatru da se ogrijemo, a neko viče: "Drugovi, gasite vatru!" Ma ko će gasit, smrzli se. A onda naređenje: "Komunisti, gasite vatru!" I onda smo ugasili.
Koliko je bilo komunista u partizanima?
– U prvoj turi 80-90 posto, a kasnije su dolazili i drugi.
Koji su vam neprijatelji bili najteži: Nijemci, Talijani, ustaše, četnici?
– Četnici su bili opasni, oni su bili na brdima. Ali njih smo razbili na Neretvi: na Jablanici smo ih opkolili i zgazili, nisu se više oporavili. Talijani nisu bili posebno opasni. Nijemci su imali opremu, tenkove, sve. A s ustašama nisam ima kontakta: oni su bili od Mostara zapadno, a ja istočno. Kad sam bio ranjen kod Dubrovnika, na planinama prema Trebinju, bilo je to od četničke mine: moj drug je poginuo, a ja još imam dva gelera u usnama, nisam ih nikad tija izvadit, evo mi još stoje. A jednom sam od četnika moga i poginit, u Crnoj Gori. Mi se probili kroz njih, došli im u pozadinu, kad meni dođu dva četnika s leđa, dva mlada momka.
I?
– I predali mi se. A mogli su me ubit, bili su naoružani.
Jeste li u svibnju 1945. znali što se događa na Bleiburgu?
– Nisam tamo bio. Ja znam, koga god smo u ratu zarobili, nismo nikog ubili. Ili bi preša nama u partizane, ili bi mu uzeli oružje i poslali ga doma.
Jeste li za vrijeme rata ikada vidjeli Tita?
– Jedino na Zelengori, kad smo se probili iz obruča, to kad je bilo "Drugovi komunisti, gasite vatru!"