ZAGREB - Službenica u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u radnu knjižicu lupila mu je pečat koji potvrđuje da se uredno javio radi nastavka ostvarivanja prava nezaposlenih. Muškarac u ranim 50-im, odjeven u sako i traperice, izašao je iz zgrade burze, ušao u - nepropisno parkiran crni BMW peticu (ispred nečijeg kolnog ulaza) i odjurio Zvonimirovom u smjeru Trga hrvatskih velikana.
Zašto ne proda BMW?
Pa dobro, tješim se, čovjek je možda imao svoju tvrtku, uštedio nešto prije nego što mu je posao propao i sada je na burzi rada. Ili je samo posudio prijateljev auto? Ili je auto naslijedio od nekoga? Koliko god se trudio objasniti ovaj apsurd, pronaći neko logično objašnjenje, ta mi slika cijeli dan nije izlazila iz glave. Priznajem, osjetio sam i naširoko poznati hrvatski jal. Pa ja takav auto ne bih mogao kupiti ni da idućih 10 godina dajem pola svoje plaće. Kolege iz Autokluba kažu da taj auto vrijedi 55.000 eura. Što ga ne proda i kupi si jeftiniji pa će s ostatkom moći živjeti barem dvije godine, što je sasvim dovoljno da si nađe posao. Pod uvjetom da ga uistinu traži.
U koloni pred šalterom za prijavu na burzu zabrinuta lica ljudi u izlizanim jaknama, raspadajućim tenisicama. Uočavam i atraktivnu plavušu u ranim 30-ima koja kao da je sišla s modne piste - čizme marke Tommy Hilfiger od najmanje 2000 kuna, nova jaknica, ne znam koje marke (kolegice tvrde da nije jeftina), zlatno prstenje i naušnice... Taman kad sam pomislio da je to iznimka koja potvrđuje pravilo, idući dan novi prizor: ženskica u 40-ima u bijeloj bundi, trendi čizmama, odlazi sa šaltera za “mjesečno javljanje” i sjeda ravno u skuplji žuti Golf! Pokriva lice čim je ugledala fororeportera, ne želi razgovarati, žurno odlazi.
I ona je vjerojatno jedna od onih koji primaju naknadu od 1350 do 2251 kunu mjesečno. Podatak s burze šokira: ukupni izdaci za novčanu naknadu za nezaposlene u 2009. iznosili su 1,25 milijardi kuna, a za sada, u 2010., planirani su izdaci od 1,18 milijardi kuna!
Zašto odbijaju poslove
Taj novac dolazi iz džepova onih koji rade i trebao bi biti samo potpora dok se ljudi ne zaposle.
Iznos najviše novčane naknade u prva tri mjeseca na burzi je, navode u HZZ-u, krajem 2009. iznosio 2251 kuna! Nakon tri mjeseca pa do jedne godine dobivaju 1801 kunu, a trajna naknada do zaposlenja ili mirovine je 1350 kuna. Zato i ne čudi što mnogi na burzi mole Boga da ne nađu posao, pogotovo ako im je ponuđena plaća od 2000 do 3000 kuna. A takvih ima.
Među 309.000 trenutno nezaposlenih u Hrvatskoj mnogo je onih koji su stvarno na rubu očaja i radit će bilo što, ali ima i parazita koji dobro zarađuju na crno, istovremeno primaju naknadu s burze, odbijaju ponuđene poslove samo zato što im je početna plaća od 3600 kuna mala ili što moraju raditi noćnu smjenu. Pa zar je to moguće ako je čovjek stvarno gladan, pitam se, prisjećajući se svojih studentskih dana u 90-ima, kada sam radio noćnu smjenu u uljari Zvijezda, za štandom na tržnici u Španskom na -10 Celzijevih stupnjeva i po skladištima nosio teret od 100 kilograma za siću. Sve samo da bih imao što jesti.
No, do te egzistencijalne razine očito nije došao mladi Ivan Musija (23). Posvađao se s poslodavcem, vlasnikom jednog autoservisa te sada ne može ostvariti pravo na naknadu s burze.
- Odbili su me jer mi je bivši gazda napisao svašta u knjižicu - jada se Ivan. Pitam ga zašto su se posvađali i očekujem odgovor tipa: “Nije me isplatio”, “zlostavljao me”, “nije me prijavio”.
- Obećao mi je plaću od 4000 kuna, a platio mi je samo 3300. Zato smo se posvađali - odgovara ljutito mladić.
No, dobro, mlad čovjek možda si može priuštiti biranje poslova, pogotovo kada živi s roditeljima, ali 50-godišnjak koji zakasni mjesec dana na razgovor s poslodavcem?!
- Ma ništa od burze, tu se nude slabi poslovi. Našli su mi jednom posao u struci, ali se nisam javio poslodavcu u roku od mjesec dana. Zakasnio sam, a iskreno i nije mi se sviđalo ponuđeno. Radim ovako povremeno svašta, a sada ću na more raditi na održavanju hotela, mijenjati žarulje i slično. Smještaj osiguran, a i bolje preko ljeta biti na moru - kaže Nikola Dominiković (50), po struci autolimar sa stažem od 25 godina, ne želeći otkriti kolika mu je naknada. Na pitanje od čega živi, pogledao me začuđeno: Pa ipak imam 25 godina staža!
Za parazite kriva i burza
Draga Matijašević (58), viša statističarka, na burzi je cijelo desetljeće i prima naknadu od 1040 kuna. I ona priznaje da uopće ne traži posao, nego čeka da napuni 60 godina i stekne pravo na punu mirovinu.
- Radila sam u poduzeću Sava koje je propalo pa sam na burzi od 2000. Pokušala sam naći neki posao preko veze, ali ništa. Muž radi, a sada su počeli i sinovi pa više i ne tražim posao. Čekam da prođu još dvije godine i da odem u mirovinu - Dragin je plan.
Za parazitiranje je u velikoj mjeri kriva i sama burza koja unatoč novouvedenim mjerama aktivnog zapošljavanja još potiče nezaposlenost i glumi socijalnu ustanovu. Zavod za zapošljavanje nedavno je po naputku Vlade počeo provoditi aktivne mjere zapošljavanja, i to zato da, kako tvrde u Zavodu, prestanu biti socijalna ustanova.
Odsjek aktivnih mjera zapošljavanja nalazi se na 1. katu u sobama 108, 109 i 110. Ispred tih triju soba, u tri dana na burzi, nisam vidio ni jednog čovjeka! Samo službenice koje su povremeno odlazile iz jedne sobe u drugu ili po kavu. Na pitanje što se događa, odgovarale su smrknuto da se za sva pitanja obratim Uredu za odnose s javnošću.
No, zato se u prizemlju, ispred šaltera za mjesečno javljanje radi nastavljanja ostvarivanja prava na naknadu, osiguranja i pokaza znala stvoriti kolona i do 50 metara. Istina, u svakome je trenutku bilo po pet, šest osoba ispred ulaza na burzu, gdje je izvješen popis poslova koji se trenutno nude.
Što je prava istina
U četvrtak vidim poznato lice. Mlađa sestra moje prijateljice došla je po potvrdu za pokaz pa smo otišli na kavu. Malo mi je razjasnila kako stvari stoje, ali, naravno, pod uvjetom da ostane anonimna. Nazvat ćemo je Alenka. Ima 20 godina, izvanredni je student 1. godine informatologije i povremeno radi neke poslove.
- Ma kakav posao, kaj ti je! Čim savjetnice vide ovak mlađe ljude kao mene, i ne pokušavaju im naći posao. Znaju unaprijed da većina dolazi samo radi zdravstvenog osiguranja i pokaza. A i one koji traže posao stavljaju na zanimanja koja nemaju veze s vezom. Tak ti je moja savjetnica mene stavila pod administratora. Ja ju gledam, mislim si, kakve ja veze imam s tim. Al sam brzo skužila da me stavila pod to zanimanje jer administratore nitko ne traži. To je bilo prije pet mjeseci i fakat - svaki put kad dođem, kažu da posla nema - priča Alenka, smiješeći se vlastitoj apsurdnoj situaciji i načinu rada službenika Zavoda. No, njena prijateljica, kaže, nije bila te sreće.
- Završila je gimnaziju i došla savjetnici na burzu, a ova joj uvalila neki posao daktilografa. Prijateljica je pokušala objasniti da ona ne zna brzo tipkati, to nije učila ni prošla ikakav tečaj. Zato je odbila posao, a savjetnica joj je rekla: Ako nećeš raditi, možeš ići! - priča i nastavlja: - Znaš, i moja mama je već dugo na burzi, al’ nikad nije aktivno tražila posao. Samo joj lupaju pečate. Prije godinu dana je dobila otkaz kao čistačica i više joj se ništa ne da raditi, čeka penziju. Takve na burzi obično puštaju na miru da dočekaju mirovinu. Uopće se ne trudi naći posao, a kada joj tata kaže da nađe nešto, ona mu ljutito odgovori: Radit ću ak’ mi ti nađeš posao! - priča Alenka.
Na prvom katu je 30 soba i u svakoj je savjetnica za desetak tipova poslova. Tu i tamo poneka osoba sjedi na stolcu i čeka. Ulazim dublje u hodnik i čujem žamor. Sjede jedna starija gospođa, mlađi dečko i žena u tridesetima. Sjednem kraj njih, praveći se da i ja čekam. Da sam se predstavio kao novinar ili ih pitao za imena, ne vjerujem da bih čuo njihovu konverzaciju.
I dalje socijalna ustanova
- A znači radio si baš u proizvodnom pogonu u Ledu? A kakavi su uvjeti, plaća? Je l’ ima posla? - interesira se starija gospođa. Mladić odgovara da je bio dosta zadovoljan. Plaća od 3600 kuna plus topli obrok i dodatak za javni prijevoz.
- Nije mi bilo teško, ali mi je ugovor istekao nakon tri mjeseca. Probat ću sada ponovno - priča mladić.
Žena u 30-ima sve to sluša i zatim upita mladića na kojoj se temperaturi radi u proizvodnji sladoleda. Kada je čula da je od - 3 do 0, samo je odmahnula.
- Ma nema šanse da im radim po toj hladnoći. Pa da je plaća i triput veća, neću. Jednostavno ne trpim hladnoću - odrješita je.
Mladić joj na to pokušava objasniti da se uopće ne osjeti jer radiš, a i možeš se ugrijati u kantini kad hoćeš.
- Ma kakvi. Toliko očajna nisam - odgovara žena i odlazi.
‘Zbog posla s obitelji provodim samo šest mjeseci u godini’
Probirljivih ili onih koji mole Boga da posao ne nađu, na burzi ima više nego što bi čovjek očekivao. Ipak, mora se priznati da je više onih koji će raditi bilo što, pod bilo kakvim uvjetima. Jedna od njih je Dragana Granić (42), podstanarka koja s obitelji živi u Sesvetama.
Zatekao sam je kako popunjava ugovor o radu za još jednu sezonu u Njemačkoj, daleko od svoje djece i supruga. Podaci s burze govore da je jedan od najčešćih razloga odbijanja posla udaljenost od mjesta stanovanja, no Dragana nije dio te statistike. - Radim u kuhinji u jednom hotelu u njemačkom gradiću Meersburgu već devetu sezonu, po šest mjeseci.
Po zanimanju sam kuharica, cijeli život radim povremeno. Preko rodice sam čula da traže ljude u Njemačkoj i odmah odlučila prihvatiti. Nije bilo lako odlučiti se šest mjeseci u godini biti odvojen od obitelji, ali nemam izbora. Moram raditi. Plaća je vrlo dobra - 1300 do 1500 eura, ali radi se po 12 sati, bez ijednog slobodnog dana - kaže.
‘Preko burze sam našla dobar posao, pa ću valjda i opet’
Višnja Zovkić, prevoditeljica s engleskog i poljskog, na burzu je došla sa sinom Domagojem u dobi od 4,5 godina i kćerkicom Gabrijelom koja ima svega 17 mjeseci.
Iako još nije našla novi posao, uredno svako malo dolazi na burzu, raspituje se. Osim preko burze, aktivno traži posao preko oglasnika, portala i stalno šalje molbe. - Zasada mi nitko mi ne odgovara, ali čekam odgovor na novih 10 molbi. Možda sada, kada imam dvoje djece, nisam više kompetentna za posao, kaže Višnja.
- Ne znam, ali ne predajem se. Živimo od plaće supruga, a malo pomažu i roditelji. Pošteno smo se stisli, odrekli smo se odjeće, automobila, sredstava za čišćenje. Čistim mješavinom sode bikarbone i octa. Jeftino, a i ekološko! - optimističnim tonom priča Višnja.