Ulicama Zagreba valjala se 1982. godina koja će zapravo, pokazala je povijest, biti međaš i najaviti ono što je uslijedilo osam godina poslije - raspad zemlje, o čemu tada nitko nije razmišljao.
Dvije godine prije umro je Josip Broz Tito i na površinu polako, ali sigurno izbijaju godinama zataškavani povijesni, nacionalni, ideološki i društveni prijepori u složenoj višenacionalnoj zajednici. Inflacija buja, dolazi do nestašica na koje nitko nije navikao, problema s benzinom i strujom. Doduše, sve je još negdje sa strane, ali u Jugoslaviji tinja. Milka Planinc postaje premijerka koja mora odraditi ružne stvari na koje razmažena javnost nije navikla - stezanje kaiša. Proglašava se "stabilizacija". Na Kosovu studentske demonstracije, traži se "Republika", u Sloveniji se počinje govoriti o civilnom društvu, demokratizaciji, o Jugoslaviji "u leru", 19. plenum CK SK Srbije "otvara srpsko pitanje", zabranjuje se, pa dopušta ili obratno sporna predstava "Golubnjača", a u Hrvatskoj - Dinamo! A s njim i izlazak iz letargije i hibernacije koja je trajala otprilike još od kraha Proljeća.
"Ćiro nacionale"
Naime, koju godinu prije toga tadašnji predsjednik Dinama, poznati društvenopolitički radnik i pouzdani partijski kadar Vid Ročić, iz NK Rijeka, dalekovidno dovodi relativno nepoznatog trenera, zaboravljenog kratkotrajnog igrača Plavih iz sredine 50-ih, Miroslava Ćiru Blaževića. I u Kockici su shvatili - došlo je vrijeme. Dinamo pune 24 godine nije bio prvak, iako je dotad bio najčešći "runner-up" jugoslavenskih prvenstava, ali nikako da napravi taj još jedan presudni korak. I onda, baš u toj prijelomnoj godini, događa se preokret koji postaje i dio novije povijesti Hrvatske. Te je sezone 1981./1982. Maksimir, koji je tada mogao primiti i do 60 tisuća gledatelja, bio premali da prihvati Dinamove navijače probuđene iz apatije. No, s buđenjem nogometnih strasti i nadanja (ne)očekivano, ali u tadašnjem trendu koji trese Jugoslaviju, budi se nešto što će neki nazvati "hrvatskim nacionalizmom", pa i nečim "gorim", a drugi, pak, " hrvatskom potragom za vlastitim putem" iz slijepe ulice u koju je srljala višenacionalna zajednica. Dinamo postaje simbol tih turbulentnih događanja koja potresaju narode od Vardara do Triglava.
Hrvatske političke komitetske struje su raspolućene - jednima to paše i žele zajahati na tom valu, a drugi se, pak, pribojavaju "na što bi to moglo izaći" i boje se ponavljanja povijesnih boljki. Ta situacija na površinu izbacuje kolateralnu "žrtvu", čovjeka s bijelim šalom koji oprezno, ali svjesno prihvaća tu ulogu koju će, pogotovo poslije, nadograđivati i eksploatirati, kako to već kod nas ide. Ćiro želi biti voljen. Svi su slabi na njegov bosanski šarm i marifetluk. Hrvatsko društvo prodrmali su Ćiro Blažević i Dinamo sa svojom titulom koja se čak, što danas zvuči potpuno blasfemično, i više nego sa simpatijama pozdravljala i u Splitu i u Rijeci. Dinamo i Ćiro bili su tada ljubimci ne samo Zagreba i dinamovaca, nego i Hrvatske. On postaje "Ćiro nacionale" i spretno se uživljava u tu ulogu. S njim, ali i on, koketira i Crvena zvezda. Ali, Zagreb je gladan, on bi još titula. Ćiro se tada ne bavi politikom, premda će biti ne samo hvaljen po zagrebačkim političkim novinama i forumima, nego i napadan, i to ne zbog sebe koliko zbog toga što su njega optuživali da je obrisao prašinu s prenaglašenog hrvatstva. Nakon toga odlazi u Prištinu 1986. kada se već poprilično zatalasalo. Jugoslavija je srljala u propast. Ćiro i na Kosovu postaje simbol. Svima ugađa i svima se uvlači pod kožu. I tamo je nacionalni heroj. Volio je biti uz politiku. Nakon ostvarenja neovisnosti postaje pobornik i navijač Franje Tuđmana kojemu Ćiro nadoknađuje nepostojanje ikakvog šarma. Kaže da ga poznaje još od 1982. godine kada je ovaj dolazio na sve Dinamove utakmice.
Prvi krug
I Tuđman želi da Ćiro s reprezentacijom ponovi uspjeh iz 1982. godine. Ćiro se uglavio u Tuđmanov prvi krug. Sudi, priznat će i sam, pristrano Tuđmanove teniske mečeve koja ovaj dobiva s predsjedničkom lakoćom, kibicira dok ovaj sa svojim društvom igra preferans. Tuđman ga je i imenovao izbornikom, a Ćirina ljubav bila je svemirska. Čuli su se svakodnevno s Eura 1996. godine, a pogotovo 1998. kada je Ćiro rekao da se igralo za Tuđmana te se na utakmici s Njemačkom stalno okretao prema tribini na kojoj je usamljeno sjedio Tuđman s kojim se tadašnji kancelar Helmut Kohl nije želio niti rukovati. Urbana legenda kaže se da se Ćiro htio i uvući bolesnom Tuđmanu u krevet - "Želim vašu gripu, predsjedniče", a tadašnji šef HNS-a Branko Mikša ljubomorno je prepričao kako je Ćiro jednom rekao Tuđmanu "ne". "Bilo je to kada ga je ovaj pitao je li za kavu. ‘Ne, predsjedniče‘." Bio je odani tuđmanovac, ali do određene mjere. I to mu nisu zamjerili. Govorio je da bi i sina izbacio iz kuće da mu napada Tuđmana. "Svi smo mi beznačajni u odnosu na Tuđmana", izjavio je 1995. za list Panorama. Tuđmanovu kćer Nevenku nazivao je "mojom princezom" i "velikom ljubavi": "Ne sramim se uzeti krpicu i oprati Sekin Mercedes". No, poslije će, na isti način, "izjavljivati" ljubav i Jadranki Kosor. U emisiji "Soundset" na Hrvatskom radiju rekao je: "Naša Jadranka pokazala se velikom. Dragi moji prijatelji, da nema Kosor, ne bi bilo ni EU, ni početka uništavanja najvećeg zla - korupcije. Ona je neokaljana i čista ličnost".
Kandidat za predsjednika
Na pitanje je li zaljubljen u Jadranku Kosor Ćiro je odgovorio: "Ja dozvoljavam da sam zaljubljen, ali to nije razlog da ne budem objektivan. Nemate pravo ne biti za Jadranku Kosor. Ona je jedna hrabra žena koja će se i dalje boriti. Ako me ne budeš voljela, ubit ću te", zaprijetio je u šali Ćiro Jadranki Kosor. A podsjetimo da se ona tijekom jednog svog službenog posjeta Sarajevu našla s Ćirom, tada izbornikom BiH, u jednoj ćevabdžinici, što je izazvalo veću pažnju medija nego svi ostali politički susreti.
No, nije se zamjerao SDP-u. Znao se pohvaliti "ocem ustašom", ali nekako sve uz smiješak i poznatu bosansku šegu. Neočekivano se 2005. godine kandidirao na predsjedničkim izborima. Bio je nezavisni kandidat kojeg su podržale neke radikalne male braniteljske udruge i jedan dio Tuđmanovih renegata poput Zdravka Tomca. Osvojio je manje od jedan posto glasova ili tek nešto manje od Ivića Pašalića, iako je čak petoricu ostavio iza sebe. Kad je postao izbornik BiH 2008. godine, ujedinio je, iako nakratko, kao onomad Hrvatsku, tu zemlju. Prihvatili su ga svi, najviše Bošnjaci, pa i tamošnji Srbi, znao je reći "najviše su protiv mene bili moji Hrvati". Tada se Ćiro pragmatično predstavljao kao "prvi i jedini Bosanac". Nije se bavio politikom koliko se politika bavila njime, iako je rekao da mu je Tuđman govorio "Ćiro, mani se politike, za nju si tudum".
I zapravo mu se uvijek opraštalo jer to je Ćiro koji se voli svidjeti i ugoditi svima. Tako je 2019. snimio i predizborni spot za Pupovčev SDSS jer, govorio je kroz smijeh, "Srbi su me zvali, ovi moji su me zaboravili. Neće se valjda Plenković naljutiti". Ćiro je imao potrebni magnetizam i za prekaljene političke borce, od strogih komitetlija, prepredenih HDZ-ovaca do opreznih "Srba", jer to je Ćiro, a Ćiri se sve oprašta i voli ga se.