StoryEditor
RIJEČKI KAPETAN

‘U Hrvatsku ih je ove godine stiglo 300, a očekivanja su zbog korone bila nula‘

‘Svaki gost potroši 8000 eura tjedno. Samo za brod, bez odlaska na večere, šoping... Nema klijenta kao što je jahtaš‘
Andrija Šimić
 Matija Djanjesic/Cropix

Andrija Šimić iz stare loze Šimića, hajduka, iz Gruda u Hercegovini, rođen u Kostreni, Riječanin, pomorac, kapetan, poduzetnik. Sjedimo u restoranu u sklopu putničkog terminala na Molo longu, riječkom lukobranu, uz koji su, kao i s bočne i sa suprotne strane, duž cijele rive, vezane luksuzne superjahte. Andrijin je ured prekoputa restorana, gleda na te brodove za koje je usko vezan njegov posao.

Štoviše, Andrija je zaslužan što su ti brodovi milijunskih vrijednosti upravo ovdje, u Rijeci, jer on je vlasnik pomorske agencije Simmor koja je specijalizirana za superjahte, od 24 metra dužine i veće. Naime, prije malo više od pola desetljeća, zahvaljujući Šimićevoj viziji i entuzijazmu nekolicine pojedinaca iz riječke Lučke uprave, napravljena je transformacija “plovnog parka” riječke rive i onih par starih ribarskih koća pred scrappingom zamijenili su brodovi čija ukupna vrijednost prelazi riječki godišnji proračun. Šimić je sanjao Rijeku kao nautički centar za megajahte i naišao je na razumijevanje i podršku nadležnih institucija, tako da se, praktički preko noći, promijenila vizura grada, pa je postindustrijskom šarmu dodan dašak Nice ili Monte Carla. Nekima se to svidjelo, nekima nije, no sada je to riječka svakodnevnica na koju su svi navikli, a jahte su utjecale i na uređenje rive i na njezino postupno oslobađanje od parkirališta, relikta vremena kada se na Rijeku nije gledalo kao na mediteranski grad, pa je bilo sasvim normalno pustiti da se obala prekrca automobilima. Cijena samog veza nije bila presudna za selidbu jahti u Rijeku.

Legenda o Ukrajincu

Kako objašnjava Šimić, ovdje je prometna povezanost idealna - blizu su aerodromi i na Krku i u Zagrebu, Puli, Ljubljani, Trstu i Veneciji. No, vrlo je važno i kako se osjeća i posada, koja boravi na tim brodovima tijekom cijele godine, u kojoj je i puno Hrvata. To su uglavnom mladi ljudi i članovima posade bilo je idealno što su, za razliku od drugih luka u Europi, ovdje u centru grada, što je sve puno jeftinije nego, recimo, u Monte Carlu, što je Rijeka mlad i vibrantan grad, s dnevnim i noćnim životom, a ne odmaralište za stare bogataše. A vlasnicima, koji na jahtama provedu možda dva-tri tjedna godišnje, sasvim je svejedno gdje je brod vezan kad ionako mogu otploviti gdjegod požele. Važnije im je da je posada zadovoljna, jer je to garancija “mira na brodu”.

Uz pola desetljeća jahti u Rijeci već se vežu urbane legende. Članovi posade, koji imaju osiguran izdašan budžet i kada nema vlasnika, česti su gosti ribljih restorana ili, pak, riječke ribarnice, gdje im nije problem istresti pozamašne svote za zubaca ili šanpjera. Rijeka se, očito, sviđa i pojedinim vlasnicima. Još se priča o ukrajinskom bankaru kojeg su se toliko dojmili lokalci koji love ribu na Molo longu, u luci, da ih je, zajedno s njihovim obiteljima, zvao na večere na jahtu. Jednom je s riječkim ribarima, na maloj pasari, išao bacati parangale, u odijelu Brioni.

Andrija Šimić o svojim klijentima, pak, ne priča, kako mu nalaže profesionalni kod, tako da je od njega nemoguće izvući nešto što miriše na indiskreciju. Njegov je posao da im osigura sve što požele, bila to proslava dječjeg rođendana s klaunom, kojeg se sjete u dva ujutro, negdje na pučini, boca Dom Perignona, ruski kavijar, kobe govedina, dakle sve one stvari zbog kojih se, u pet minuta, “na noge” dižu vozači, gliseri, helikopteri... To je svijet koji je Andrija upoznao još kao pomorac. Svoju je karijeru “naviganja” završio 2005., kada mu je bilo 30 godina, kao kapetan na 56- metarskoj megajahti jednog talijanskog milijardera, developera koji je gradio ekskluzivne kvartove po Milanu. Tada je, pak, krenula njegova karijera kapetana na kopnu, za koju je, pak, mogao pustiti i kapetansku bradu, a za što su mu, dok je plovio na megajahtama, savjetovali da ne čini “jer vlasnici to ne vole”. Brada mu sada doseže praktički do pupka i taj detalj pojačava dojam svega što govori. Povod našem susretu je nevjerojatan boom onog segmenta hrvatskog turizma koji se odnosi na luksuzne superjahte, o čemu je nedavno pisao i Bloomberg. Naime, dok Španjolska, Francuska i druge poznate destinacije za superjahte ove godine bilježe orgoman pad uplovljavanja superjahti, o Hrvatskoj se govori kao o novoj top-destinaciji. Boom je to kojemu korona nije previše naškodila, a koji nije niti doprinosio njezinu širenju s obzirom na to o kakvoj se vrsti turizma radi.

image
Andrija Šimić
Matija Djanjesic/Cropix

Znanstvena fantastika

Hrvatskim morem plovile su ovog ljeta, među ostalima, 162-metarska jahta Eclipse Romana Abramoviča, četvrta najveća jahta na svijetu, kao i 116 metara dugačka jahta Ulysses, čiji je vlasnik Graeme Hart, najbogatiji čovjek Novog Zelanda. Zanimljivo je da je takav razvoj događaja, još dok je koronakriza u Europi bila na vrhuncu, Šimić predvidio u jednoj kolumni u Glasu Istre, gdje je tvrdio da će dolasci luksuznih jahti ovog ljeta biti na 80 posto prošlogodišnjih, što se i potvrdilo u praksi.

- Dok su dolasci na 80 posto, sama potrošnja je na razini prošle godine, s obzirom na to da su ostajali dulje. To je znanstvena fantastika. Nitko u okruženju - Monaco, Costa Azzura - nije radio. Mi smo praktički jedini koji smo imali sezonu. Dogodilo se to da se neke zemlje u ovoj situaciji jednostavno nisu snašle, nisu se bavile specifično tim segmentom turizma, nego su ga tretirale na jednak način kao i masovni turizam, dakle s puno restrikcija. S druge strane, mi smo sezonu počeli pripremati još za vrijeme lockdowna, u travnju, za što smo naišli na razumijevanje u Ministarstvu mora i u Ministarstvu turizma, i stvarno moram pohvaliti ljude koji tamo rade. Znao sam cijelo vrijeme da to može funkcionirati, da je ovaj oblik turizma vrlo siguran i da se, uz određene pripreme i trud, može omogućiti dolazak jahti a da se ne ugrožava sigurnost samih gostiju, posade i lokalnog stanovništva. Što se posade tiče, ulozi su veliki i njihova samodisciplina je na izuzetno visokoj razini. Nisu to ljudi koji će izlaziti u noćne klubove i u ovakvim vremenima ugrožavati svoj posao. Što se tiče vlasnika i gostiju, oni putuju uglavnom privatnim avionima, cijelo vrijeme borave na jahtama i nemaju baš puno kontakata izvan svojeg kruga. Osigurali smo redovita testiranja posade, svaka dva tjedna, po potrebi i češće, tako da je napravljeno više od 3000 testova i moram pohvaliti zavode za javno zdravstvo, posebice u Istri i na sjevernom Jadranu te u Dubrovniku, jer je sve funkcioniralo kao podmazano. Samo na testiranja potrošeno je vjerojatno milijun eura - govori Šimić. Temelji cijelog jahtaškog booma na Jadranu postavljeni su, priča Šimić, prije četiri godine, kada se puno počelo raditi na čarteru u Hrvatskoj i kada je napravljen softver e-crew.

- Gospodina Boška Ercegovca iz Ministarstva mora smatram ocem modernog hrvatskog jahtinga. On i njegovi kolege stvorili su uvjete za dolazak većih jahti, stvorili su se uvjeti za čarter. Jednostavno, ova grana je procvjetala, a godinama je bila zapostavljena. Imam, recimo, jednog klijenta, to je najveća komercijalna jahta na svijetu koja je imala čarter koji je počinjao u Hrvatskoj. Samo je PDV na taj čarter bio je 2,3 milijuna kuna. Znači, tog je tjedna PDV od te jahte iznosio gotovo kao kompletan PDV male flote koja je radila čarter taj tjedan u Hrvatskoj, oko 2000 brodova. Svaka megajahta na godišnjoj razini troši oko 10 posto svoje vrijednosti. Ako joj je vrijednost 250 milijuna eura, ona ima prosječni godišnji budžet od 25 milijuna eura. Nama mora biti u interesu da mi te klijente zadržimo u Hrvatskoj. To su nevjerojatni potrošači. Ako, recimo, uzmemo jahtu od 50 metara, ne moramo ići predaleko, na zvijezde, u prosjeku je čarter na njoj 350.000 eura tjedno. PDV na to je 45.000 eura. To je, dakle, PDV koji je ostvarilo deset ili 12 gostiju.

Nekad tjedan, sada mjesec

- Osim PDV-a, u tom ugovoru imamo nešto što se zove APA - advance provisioning allowance, dakle unaprijed dogovoren trošak koji je 25 posto vrijednosti ugovora. Ako je ugovor na 350.000 eura, APA je, dakle, iznad 80.000 eura. Znači, osamdeset i nešto tisuća eura ugovorom zagarantiranih da će klijent potrošiti u Hrvatskoj. Podijelimo li to po osobi, dolazimo do potrošnje na tjednoj bazi po čovjeku od 7000 do 8000 eura. To su samo troškovi broda, bez privatne potrošnje, primjerice odlaske na večere i tko zna što. Što se potrošnje tiče, nema klijenta kao što je jahtaš - govori. Ove godine je, priča, u Hrvatsku došlo više od 300 megajahti. To je, ističe, nevjerojatno s obzirom na to da su u jeku koronakrize predviđanja bila nula.

- Bila je linija Hrvatska - Crna Gora i prema Turskoj. Još je jedna stvar nevjerojatna. Prije je prosjek zadržavanja jahti bio tjedan dana. Sada jahte ostaju ovdje i mjesec dana. U prometu, u benefitu, vjerujem da stojimo bolje nego prošle godine, jer je ekipa ostajala bitno dulje. To je prava stvar. Francuska pruža uvjete da jahte tamo ostaju tijekom cijele godine. Htio bih da se to dogodi i kod nas, da budemo nova Azurna obala. Sjetimo se Rijeke kakva je bila 2013. i kakva je sad. Ako to možemo napraviti u Rijeci, možemo bilo gdje u Hrvatskoj. Volje, vidim, ima, zainteresirana su i ministarstva turizma i mora, vide ovo kao veliku priliku i za nove stvari i nove poslove. Ono što je moja velika želja jest hrvatska zastava na jahtama.  Treba nastupiti prema tržištu - novi pomorski zakon koji to dozvoljava već napravljen - i dobro se reklamirati. Hrvatska je poznata nautička destinacija, zašto ne bi bila i poznata nautička zastava - kaže.

image
Andrija Šimić
Matija Djanjesic/Cropix

Najveća je prednost Hrvatske, napominje, ogromna sigurnost plovidbe, s “tri seta otoka” koji štite od lošeg vremena.

- I po lošem vremenu čarter se može odvijati. Ako, recimo, imamo buru koja puše cijeli dan, ići ćemo južnim dijelovima otoka i skrivati se od bure. Ako imamo jugo, ići ćemo sjevernom stranom. Njima gotovo ništa ne smeta, to su veliki brodovi. Najveći problem koji se može dogoditi je, ako je netko iznajmio jahtu na tjedan dana i dao za to silan novac, da zbog lošeg vremena ne može isploviti iz luke, kao što se meni, recimo, nekoliko puta dogodilo u Monacu. Čovjek plaća svaki dan 50.000 do 60.000 eura, a provede u Monacu pola čartera - kaže. U koronakrizi je, dodaje, Hrvatska po pitanju megajahtinga i superjahtinga uspjela izvući najbolje u najgoroj mogućoj situaciji.

- Uspjeli smo spasiti sezonu i postaviti temelj za iduću, jer ljudi će znati tko ih je pustio u zemlju, gdje je bilo sigurno i gdje su proveli cijelo ljeto, a nisu se zarazili - priča Šimić. Naš sugovornik, sa svojom suprugom Talijankom i dvoje djece, blizancima, živi u Italiji, u Viareggiju, poznatom jahtaškom središtu Toskane. Ljeto provodi u Rijeci, i to radno. Njegova je agencija u partnerstvu s jednom poznatom talijanskom agencijom, a dio kompanije specijaliziran je za nabavu prehrambenih proizvoda i pića za jahtaše kako bi se zadovoljili njihovi ekskluzivni prohtjevi. Priča mi da nastoji u što većoj mjeri utjecati na njihove chefove kako bi ih se upoznalo s lokalnim namirnicama koje su jednako kvalitetne kao i strane, koje su puno više razvikane.

Opuštanje uz Toma Waitsa

- Najveći prohtjevi su nabavljanje stvari koje su jako rijetke i koje je jako teško uvesti, od nekog posebnog kavijara do posebnog vina. To je najkompliciraniji dio. Mi još nismo luksuzno tržište, nismo Francuska. Najgora kombinacija je kada jahta dolazi iz Francuske s francuskim očekivanjima. Tamo je puno više trgovina s takvom hranom i pićem jer je i više klijenata koji to kupuju. Dogodi se da naruče takvo nešto od nas i onda to uvozimo iz Francuske. Chefovima kuhinje uvijek govorim: kada ste u Hrvatskoj, probajte hrvatsko. Znam da je to teško, njihov je stav takav da točno znaju kakvo je, recimo, neko meso koje se kupuje u Provansi, kako se peče, ali govorim im: hajde probaj, riskiraj. Sve je stvar percepcije, stvar nagovaranja. Kada uspiješ nekome objasniti da se sada nalazi tu i da bi možda trebao probati nekog hlapa ili jastoga koji je ulovljen dvjesto metara odavde, da proba našu tunu, našu ribu, ekipa zna biti oduševljena. Veliki smo promotori naših vina, naših vinara. Na našoj vinskoj karti imamo vrlo malo uvoznih vina. Mi ćemo im nabaviti sve što žele, ali mislim da je bitno da probaju naše - kaže.

U ovoj ludoj godini u Rijeci je s njim cijela obitelj - supruga i djeca došli su kasnije nego što su planirali, ali tu su cijelo ljeto, a uskoro se vraćaju u Italiju zbog početka nastave. Andrija će nešto kasnije za njima, kada završi sezona i posezona.

- Postoje dva mjesta za koja sam emotivno vezan, jedno je Rijeka, drugo su Grude. Kada odeš dolje, kada osjetiš svu tu obiteljsku povijest koja je vrlo bogata, kada znaš da su sve generacije tvoje obitelji odatle, drugačije zrači. U Kostreni, gdje sam rođen i koju volim, nisu naši korijeni. Dolje mi sve legne na svoje. Dolje mi ništa ne šuška. Dolje najbolje slušam Toma Waitsa, dolje čujem i vidim najjasnije - govori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. kolovoz 2020 09:11