TUŽAN USKRS

U Križevcima na uskrsnoj liturgiji okupilo se 1000 Ukrajinaca: ‘Kad završi ovo ludilo, želimo kući‘

Zainteresiranih za misu je bilo toliko da su organizirani službeni dolasci autobusima iz cijele kontinentalne Hrvatske

Tatoo majstorica Julija

 Zeljko Hajdinjak/Cropix

Sitna starica u invalidskim kolicima nemirno očima gleda uokolo. Puno je to ljudi, toliko ih nije vidjela od onih dana kad su uz zaglušujući zvuk eksplozija ruskih bombi, bježali iz Harkiva. Nije ni znala da odlazi od kuće na, vjerojatno dulje vrijeme. Da jest, kaže nam njezina rođaka Irina Petrovna, ne bi otišla.

- Kad je počelo bombardiranje i bombe počele padati blizu našeg doma, baku smo smjestili u automobil i krenuli. Malo je dementna, ali ima mnogo i svjesnih trenutaka, a onda plače. Ništa ne govori, samo plače. Tiho, za sebe – ispričala je za Jutarnji Irina.

Ona i Aleksandra u nedjelju su bile među gotovo tisuća ukrajinskih izbjeglica, koji su stigli na uskrsnu misu i druženje u križevačku grkokatoličku Katedralu Presvete Trojice, koju je po bizantsko-slavenskom obredu služio mons. Milan Stipić, biskup Križevačke eparhije.

Irini puca srce zbog bake koja je cijeli život živjela, prvo u selu pokraj Harkiva, kasnije kad nije mogla više brinuti o vrtu i svemu što je voljela, u gradu. Prvi joj je put tada bilo slomljeno srce, drugi je put danas. Jedino što je još željela bilo je biti pokopana pored supruga na malom, lokalnom groblju. Želja koja će joj zbog ruske agresije možda ostati neuslišana.

Irina lagano vozi Aleksandru u kolicima koja su u Hrvatskoj dobili od Crvenog križa.

U velikom je dvorištu iza Katedrale puno je žena, djece i staraca. Voćke su rascvjetane, trava već gusta od svakodnevne kiše.

image

Druženje izbjeglica iz Ukrajine u dvorištu crkve Presvete Trojice

Zeljko Hajdinjak/Cropix

Kate smo prije dva tjedna prvi put susreli u đurđevačkom hotelu Picok, danas je sa svojim malenim dječakom došla u Križevce. Ne poznaje nikoga, ali, kaže, osjeća se kao kod kuće jer svi oko nje govore ukrajinski. Iako, i u Picok je stigla s grupom od 73 osobe, ali dosta ih se već osipalo, krenuli su dalje na zapad. Neki su se i vratili bliže domu, u Poljsku, bolje se osjećaju. Kate je učiteljica engleskog i traži bilo kakav posao u Hrvatskoj, ali samo gdje će njezin dječak imati osiguran vrtićki smještaj. Za njega želi najbolje, a ona će raditi što pronađe.

- Ovo je skroz irealno, plakala sam u crkvi, presretna sam vidjeti toliko ljudi ovdje. Hvala svima što su nam darovali ovakav poklon – sretno govori kroz suze.

Toma (17) je iz Černobila, za svete je liturgije čuvao jednog od mlađe braće. Majka, sestra i baka su na misi. U Hrvatskoj imaju rodbinu, s njim je Kristian iz Lipika, pa nije bilo upitno kamo će bježati kad su morali pobjeći.

image

Mariana iz Kijeva

Zeljko Hajdinjak/Cropix

- Hvala dobrim ljudima u Hrvatskoj, ali kad završi ovo ludilo, želim kući. Ocu i prijateljima, drugoj baki i djedovima – kaže Toma, s ljubičastom kosom i osebujnim modnim stilom, interesantan mladi momak.

Od ponedjeljka kreće u školu, zbog drukčijeg je sustava obrazovanja umjesto u četvrti, upisan u treći razred srednje škole.

I tatoo majstorica Julija sa svojom malom djevojčicom želi kući. Iz kijevske su oblasti, danas žive u zagrebačkom motelu Plitvice.

- Zahvalni smo za ovaj susret. Vidjeti svoje sunarodnjake na okupu, jako je emotivno. Vraća nas doma – kaže.

Od rođenja svoje djevojčice nije radila, željela je biti s njom u prvih nekoliko godina života. Imala je dogovor za posao kad je zaratilo. Čvrsto je uvjerena da će kad-tad tetovirati svoje sunarodnjake. Ne u Hrvatskoj ni igdje drugdje u Europi ili svijetu, nego u njezinoj zemlji, Ukrajini.

Veliko se druženje, najveće otkad su više od deset tisuća ukrajinskih izbjeglica stigli u Hrvatsku, dogodilo sasvim slučajno.

Misao je bila, ispričao nam je Vladimir Šimunović, svečana misa s malim domjenkom za izbjegle iz Ukrajine, smještene u tom, križevačko koprivničkom kraju. No, vijest se ubrzo pronijela društvenim mrežama. Zainteresiranih je bilo toliko da su organizirani službeni dolasci autobusima iz cijele kontinentalne Hrvatske. Bilo ih je nešto manje od tisuću.

image

Aleksandra Petrovna s rođakinjom Irinom

Zeljko Hajdinjak/Cropix

Među njima je bila i Mariana, mlada žena iz Kijeva, koja je s malom djevojčicom prvog dana rata napustila dom i krenula prema zapadu zemlje. Sa sve većom silinom ruskih napada, rasla je i bojazan za sigurnost njezinog djeteta i Mariana, mlada žena iz Kijeva, koja je s malom djevojčicom prvog dana rata napustila dom i krenula prema zapadu zemlje. Sa sve većom silinom ruskih napada, rasla je i bojazan za sigurnost njezinog djeteta i Mariana je odlučila napustiti zemlju.

U Hrvatsku je stigla sredinom ožujka, prvo u Motel Plitvice, a kad se zaposlila unajmila je i stan za njih dvije.

Dolazak u Križevce i susret sa sunarodnjacima puno joj znači.

- Izuzetno je lijepo bilo omogućiti nam proslavu Uskrsa kako ga slavimo kod kuće. Teško je. Od djetinjstva smo svake godine imali svoje rituale. Preko dana pripremali kolače i bojali jaja, tijekom noći, poslije ponoći odlazili u crkvu. Možda i samo na nekoliko minuta. Tko je čekao tek misu na Uskrs, prema starom je vjerovanju, grešnik. Pred jutro smo dolazili kući, jeli, dolazili su prijatelji. Sresti ljude ovdje, koji štuju tvoju tradiciju, neprocjenjivo je – ispričala nam je.

Kad je s kćerkom stigla u Hrvatsku dobili su kutiju od djevojčice Mateje, na kojoj je pisalo „od djevojčice za djevojčicu“. U kutiji su uz lutku, bile još neke sitnice.

- Znam da je u tvojoj zemlji rat, a ovo je ono što bih ja voljela imati sa sobom da je moja zemlja u toj situaciji – vrlo emotivno nam je ispričala Mariana. Njezina ukrajinska kompanija ima podružnicu i u Hrvatskoj pa Mariana radi svoj posao marketinške stručnjakinje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. travanj 2022 08:43