Kod nas je sve pet! Al' po Richteru... Ova dosjetka Petrinjke Marije Vujić, voditeljice dućana Gavranović, jedine trgovine koju smo taj dan našli otvorenu u petrinjskom naselju Sajmište, ostaje nam dugo u glavi. U isti mah duhovita i tragična. Onaj tip gorkog humora koji može doći samo od čovjeka svjesnog da mora živjeti muci usprkos. Taj osjećaj, čini se, prevladava kod većine Petrinjaca.
- Promet je manji, ali dođu nam ljudi. Najviše kupuju alkohol i cigarete. To sada ide u velikim količinama, što je i razumljivo - priča raspoložena šefica dućana kako su se navike potrošača promijenile nakon potresa.
Ona i njezina kolegica za blagajnom Biljana Jovan, usprkos tome što je potres stresao Petrinju prije dva tjedna, trgovinu i dalje otvaraju svako jutro u sedam sati. Kao i inače. Barem da održe dojam normalnosti. Svaki dan, isto tako, tvrdoglavo s poda pokupe sve ono što im novi potres zbaci s polica, otresu radne uniforme, nabace pripremljeni osmijeh dobrodošlice i idu dalje. Šefica Vujić na mobitelu lista slike i pokazuje nam kako je to izgledalo dan poslije velikog potresa 29. prosinca. Hrpe artikala na podu do koljena. Blagajnica Biljana u dućanu ga je i preživjela. Uhvatila se, kaže, za škrinju sa sladoledom i čekala da završi. Promet je u dućanu sada manji, sporadičan, iako je njihov dućan jedini otvoreni u Petrinji, uz velike šoping-centre na periferiji. Inače, naselje Sajmište u zapadnom dijelu Petrinje, gdje u kompleksu od šest stambenih zgrada živi gotovo 800 stanara, potres nije pomeo kao centar grada. Tako se barem čini na prvu. Ali stanare je ipak rastjerao. U cijelom kompleksu nema ih više od 15-ak, kako procjenjuju djelatnice dućana. Osim toga, dječji vrtić "Petrinjčica" je zatvoren, parkovi prazni, rolete spuštene. Tko je mogao, pobjegao je, tako kažu.
Umjetnost napušta grad
Razlog je tome, smatra Goran Norković, geodet i suvlasnik petrinjske građevinske tvrtke Pet plus gradnja, to što je situacija s oštećenjima na zgradama samo naoko u redu. Prema trenutačnim podacima, u Petrinji je stradao 681 objekt. No, tek je 30-ak, koliko se zasad zna, uništeno do te mjere da su rušenje i nova gradnja jedina opcija. Statičari su pregledali tek polovicu, bit će ih još i više. Najveći dio, njih više od 500, zasad je narančasto - privremeno neuporabljivo i treba hitnu intervenciju.
Šetnja Petrinjom potvrđuje da je uglavnom nastradao strogi centar, odnosno starije građevine koje, kako tvrdi geodet Norković, konzervatori nisu dali obnavljati. Ostatak grada i periferija prošli su tek okrznuti. Međutim, prema Norkoviću, to će se ustanoviti tek detaljnijim pregledima. Ono što će sigurno morati u opsežnu rekonstrukciju, kako doznajemo, centar je Petrinje. Pučko otvoreno učilište Hrvatski dom Petrinja vjerojatno će se podizati nanovo od temelja. To središnje mjesto kulture grada gdje se, među ostalim, nalazi umjetnička galerija "Krsto Hegedušić", koncertna dvorana Folklornog ansambla Petrinjčica i kinodvorana sa 460 sjedala, izvana izgleda očuvano, ali unutra, kako nam kažu, nije sigurno ni da se glavom proviri. Zato su, uostalom, iz galerije "Krsto Hegedušić" 360 vrijednih slika i umjetnina evakuirali kroz krovni prozor. Umjetnost i kultura napuštaju grad, kako kaže ravnatelj Hrvatskog doma Milan Herceg.
- Ne znamo u ovom trenutku ništa, ali vjerojatno će se obnova Hrvatskog doma odvijati paralelno s obnovom cijelog grada. Zasad znamo da je u kinodvorani 3D ekran uništen, žbuka je pala na njega - kaže Herceg i dodaje kako je sudbina skupog i tek nabavljenog projektora za filmove još uvijek neizvjesna. Hoće li se u međuvremenu negdje osposobiti kulturni centar Petrinje ili će za umjetnost, filmove i koncerte Petrinjci u idućim godinama morati do Siska, ravnatelj Herceg nije znao reći.
Kako je umjetnost sada pod upitnikom, očekivano, i zabava je morala naći svoju drugu namjenu. Tako je na desetak minuta hoda od centra, u prostoru kultnog petrinjskog noćnog kluba "Peti element", vlasnik Boris Zlonoga postavio sedam kreveta na kat. Privremeni je to smještaj, kaže, za radnike koji sa svih strana Hrvatske dolaze u Petrinju pomoći u radovima na oštećenim kućama. Nije mogao sjediti prekriženih ruku. Već su mu se javili neki radnici iz Ogulina da bi prespavali. Klub, dakle, koji je uređen u podrumu njegove obiteljske kuće oslobodio je od stolova, šanka i separea, a uz zidove postavio nove bijele krevete iz Emmezete. Jedino što govori da je ovdje nekoć bio noćni klub jest sjajna disko kugla koja još uvijek visi sa stropa.
Slučajno preživio
- Sva šteta koju sam ja pretrpio je nebitna. Kada preživite ono što sam ja preživio, a to je nemoguće preživjeti, shvatite da je sve materijalno što posjedujete nebitno - govori 70-godišnjak o motivima prenamjene svoga kluba.
Naime, za vrijeme razornog potresa on se zatekao u Majskim Poljanama, u staroj kući svoje majke. Popravljao je krov od prvih potresa stojeći na ljestvama kada je ovaj najjači zatresao. Kuća se srušila kao od karata, opisuje. Sve što je od nje ostalo sada je sravnjeno na metar i pol visine. Majka mu je teško nastradala i još je u bolnici, ali on - ništa. Tek mala posjekotina na glavi gdje ga je pogodio komad crijepa.
- Neobjašnjivo. Možda su me ljestve spasile, možda Bog, ne znam - govori vlasnik otpravljajući nas jer žuri na cijepljenje protiv korone.
No, dok Zlonoga ipak ima što prenamijeniti i staviti u funkciju, Dean Topalović, vlasnik poznatog lokala MIS u samom centru grada, u Ulici Franje Tuđmana, u deset je sekundi ostao bez svega.
- Nedavno smo renovirali, otvorili sobe za spavanje, upravo sam otplatio kredit od 500.000 eura. Mojih 14 ljudi sada nema gdje raditi, ja nemam gdje raditi, nema ni supruga - govori Topalović, čija obitelj ovdje lokal drži već pola stoljeća.
Pušta nas unutra. Govori da lokal izgleda kao ratna zona. U šanku milijuni komadića sitnog stakla, porazbijane boce pića i čaše. Zidovi imaju pukotine debljine prsta. Zgrada će se, kaže, vjerojatno rušiti, a kakva će biti sudbina lokala, ne zna.
- Bili smo zatvoreni, pretrpjeli lockdown, koronu, državne mjere, a sad i ovo. Čekamo statičare da nam kažu mora li se rušiti cijela zgrada. Ako bude zbilja tako, što ćemo raditi pet godina dok se to obnavlja, od čega ćemo živjeti? - pita se Topalović.
Nije bolje ni u zgradi do lokala MIS, gdje je ljekarna Crnković. Prostor u kojem vlasnik Željko Crnković već 25 godina vodi glavnu gradsku ljekarnu savršen je primjer "urednog izvana, a urušenog iznutra". Budući da je većina starijih zgrada u centru, kako nam je objasnio, prošla energetsku obnovu i dobila novu fasadu, izvana se čini netaknuto, ali unutra...
- Rat nije ostavio ovakva razaranja - kaže Crnković odmahujući glavom dok stojimo u unutrašnjosti ljekarne gdje su kutije lijekova, staklo i šuta prekrili podove.
Štetu je, kaže, nemoguće procijeniti. Staklene stalaže su pukle, voda je procurila iz poda na jednom mjestu, pločice su popucale, a žbuka popadala sa zidova. U hodnicima zgrade, pokazuje nam na drugom mjestu, prepolovljeni su zidovi, stubišta su legla za pola metra. Cijela zgrada je dobila crvenu naljepnicu. Srećom, kaže, nešto su lijekova uspjeli spasiti. Ne uspijevamo farmaceuta pitati koliko ljudi sada uzima Normabel i Xanax, tablete za smirenje (za žesticu i cigarete već znamo), jer nas Crnković povlači van. Nije sigurno zadržavati se ovdje, kaže, podrhtavanja su česta, svakih sat-dva.
- Razumijete našu situaciju? Mi moramo raditi, ljudima biti na usluzi, oni moraju dobivati svoje lijekove, ima kroničnih bolesnika u Petrinji, ozlijeđenih od potresa. Imamo 17 djelatnika, farmaceuta i tehničara, to je 17 obitelji, ne možemo samo pokupiti stvari i otići iz Petrinje - govori Crnković.
U paroli "mi ostajemo", koja je ovih dana postala lajtmotiv nepokolebljivih stanovnika Banije, obično se misli da je na ostanak osuđena sirotinja, oni koji nemaju gdje, koji imaju nešto stoke koju ne mogu napustiti, ali situacija je, čini se, jednaka i s malim poduzetnicima koji su ovdje izgradili poslove i usluge te postali nužni za odvijanje normalnog života.
Jedan takav primjer je i Tanja Polanščak, vlasnica kozmetičkog salona i nastavnica u petrinjskoj srednjoj školi, koja nam priznaje da je razmišljala o odlasku. - Svi mi govore da što ne odem u Zagreb i tamo otvorim salon. Prijatelja i poznanika imam još od studentskih dana... Ali kako da odem kad sam ovdje izgradila život, ovdje radim, ovdje mi djeca idu u školu - priča.
Pošta mora stizati
Njezin salon u Ulici Artura Turkulina, nekoliko minuta hoda udaljen od centra, do Trga hrvatskih branitelja gdje su sada postavljeni šatori s toplim obrocima za mještane Petrinje, zatvoren je i ispražnjen. Nije jako nastradao, kaže, ali je cijela zgrada dobila žutu naljepnicu. Dimnjak je pao s krova, srećom, nije ozlijedio dvije djelatnice koje su u vrijeme potresa bile unutra. Vlasnicu Polanščak je pak zatekao u školi, gdje je došla pokupiti dokumente. Kao diplomirani agronom ona tamo predaje stručnu skupinu predmeta.
- Ta je škola stara 160 godina, ima debele zidove, ali ništa nije pomoglo. Stali smo ispod štoka i samo se sjećam prašine od koje se ne vidi ni prst pred nosom. Odmah smo izletjeli van kada je stalo, a ja sam krenula kući obitelji - prepričava. Inače, uvijek dotjerana nastavnica i vlasnica salona Polanščak ne odaje dojam žene koja je proživjela sito i rešeto. Ostala je, kaže, kao djevojčica bez oca. Kada je imala 13 godina, nakon rata, u kojem je bila srušena njihova obiteljska kuća, naučila je sama postavljati stolariju. Morala je brzo odrasti. Otišla je u Zagreb na studij i poslije se ipak vratila ovamo. Dok priča svoju priču, brizne u plač pa se ispričava.
- Oprostite, malo sam pod stresom. Ali ja volim raditi i živjeti ovdje, vesela sam inače i uvijek ću takva biti, ali samo da sve ovo prođe - govori.
Prijateljice zovu cijeli dan i žele se naručiti za manikuru. Ljudima treba distrakcija, normalnost. Planira stoga preko puta salona dovesti montažnu kućicu na parking koju će, kako kaže, urediti najbolje na svijetu i tamo nastaviti raditi. "Napravit ću najbolji kozmetički salončić na svijetu", kaže.
Da, tvrdoglavi su Petrinjci i Petrinjke. Borbeni. Drugačije se i ne može objasniti što to, recimo, Jasnu Penović Cenić, djelatnicu Tiska, tjera da i dalje svaki dan dolazi na posao i otvara kiosk. I to u samom centru, okružena nadrealnom vizurom sravnjenog grada gdje je, u središtu, preživio tek crveni limeni kiosk Tiska. - A što ću doma, recite mi? Ovako se barem nešto radim, nisam doma na kauču u panici - govori Penović Cenić. Kaže da ljudi navraćaju, najviše kupuju bonove za mobitele, plaćaju račune, uzmu koju "putnu pivicu". Što se računa, pošte i penzija tiče, kaže nam gradski poštar Predrag Grbeša, ljudi se ne moraju brinuti. Sve će biti na vrijeme.
- Svi mi padamo s nogu, imamo 40 poštara ovdje, a radimo dan-noć. Računi i mirovine ne smiju kasniti - kaže Grbeša. Najveći su problem, kaže, ljudi koji su se sada odselili, a nisu javili gdje. Pozdravlja nas i pruža korak dalje, ima 40 kutija računa za komunalije koje treba dostaviti. Nada se da će dugovanja ipak otpisati.
