VELIKI INTERVJU

‘U obnovi Zagreba nisam za očuvanje ‘onoga što je bilo‘, ima i novih i zanimljivih rješenja‘

‘Nemamo mi umjetnika bezobraznog kao što je Damien Hirst. Ali i što bi imao od toga? U malom gradu glumiti baju?‘, kaže Gavrilović

Feđa Gavrilović ima riđu kosu i bradu, nosi šubaru, koju je donio njegov djed s proputovanja SSSR-om, i kineski prsluk. Izgledom baš pristaje onome što radi - vodi poznatu galeriju na dva koraka od Cvjetnog trga, kojim će se, kad minu kuga i kolera, opet vrzmati ljudi koji vole umjetnost, a vole se i pokazivati. Na glas je izišao prije desetak godina kao svadljiv lik, ok, polemičan, onaj koji želi slikarstvo ukotviti na mjestu koje mu pripada, vratiti ga na pijedestal likovne umjetnosti... Sad se, kaže, malo smirio, a i može pokazati što zapravo želi, i to u slavnoj galeriji Forum. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, postavio mnoštvo izložbi u raznim galerijama, objavio dvije zapažene knjige likovnih kritika i eseja. Posao je tek pred njim, jasno.

Portretirali su vas već vaši prijatelji, slikari?

- Jesu, naravno. Stipan Tadić, ali još dok sam bio bez brade. Poslije toga Stjepan Šandrk, a bio sam protagonist i jedne šašave kompozicije Pavla Pavlovića.

Trebalo bi vas portretirati kao Mefista.

- Sviđa mi se ta ideja.

Mefisto je uvijek crvenokos, dendijevski odjeven... i uvijek, naravno, izazovan, nezgodan... Opasan.

- U nekom smislu propitivanja, možda sam nezgodan. Kad me uspoređujete s Mefistom, osjećam ponos, ali onda opet mislim, nije li to neki infantilni romantizam, kao, “ja želim biti zločest”.

Nije on toliko zločest, on samo radi “na svojoj stvari”.

- On je, recimo, uvijek kontra mainstreama ovog svijeta. Goethe kaže, “duh koji negira”.

Da, on negira, a druge povuče u pakao. No, dosta... Ambiciozni ste.

- Vjerojatno jesam. Moj posao povjesničara umjetnosti i kustosa, to su načini kako se zabavljam. Obične stvari me ne zabavljaju previše.

U jednom ste intervjuu rekli da profesori na ALU pate od provincijalnog kompleksa, a da kustosi žele da se u MSU ulazi kao u egipatski hram... Kad to izgovorite, kolike su mogućnosti da na nešto utječete?

- Mogućnost da utječem je oko nule, ali mogućnost da si na vrat navučem lokalne goleme taštine koje se uvrijede i naljute velika... Ali nikad se nisam na to obazirao. Čak i prije kad sam bio puno svadljiviji. Sad više i nisam toliko svadljiv.

Za vaše godine i poziciju, to je loše.

- Možda. Možda to znači da mi se više ne da navlačiti na vrat gluposti. Brzo te slome. Živi svoj život i pusti. Nažalost je tako.

Ne zvuči dobro.

- Možda samo treba birati bitke. Postoje neke stvari oko kojih se treba zalagati, ali neke sitnice, je li na izložbi zastupljen ovaj ili onaj... Kad sam bio mlađi, bio sam drčan. Ne osjećam se više pozvanim izražavati svoje stavove u svakoj vražjoj prilici.

Slikarstvo ljubite, želite ga dovesti na “mjesto koje mu pripada”, za razliku od, recimo, performansa ili videoumjetnosti, “novih umjetničkih praksi”.

- Slikarstvo volim. Stvar mog osobnog ukusa. Posljednjih dvadesetak godina u slikarstvu se događa nešto jako bitno, ono više ne robuje linearnoj priči povijesti umjetnosti, imperativima povijesno uvjetovanim, ili zapovijedi da bi trebalo biti “takvo i takvo”. Slikarstvo se oslobodilo i prema figuraciji, naraciji, estetikama koje više nisu nužno u povijesnom slijedu kakav se uči u školama. Cijeli svijet je to prihvatio, pa i mi.

Slikarstvo promatraču daje...

-...djelić zamrznute kreacije s kojom se čovjek spaja na intuitivnoj, višoj razini. Drugim riječima, komunicira na jako dubokim frekvencijama. Mala smo sredina, volimo inzistirati na stvarima koje su tobože avangardne, iako više nisu. Konačno, i ja sad imam svoj prostor, galeriju Forum, mogu prezentirati ono što mislim da je najbolje od slikarstva, kiparstva, grafike, dakle - pod velikim navodnicima - “klasičnih medija”. I uopće, ta podjela, i inzistiranje na antagonizmu, nove prakse, klasične prakse, to je nešto toliko glupo...

Zašto?

- Je li nešto, zato što se temelji na novoj tehnologiji, nova praksa? Ne. Performans ima svoju povijest staru tisućama godina. Ukotvljena je u svim ritualima, u ritualnim plesovima. Ništa nije od jučer. Kao i ulje na platnu. Dok sam bio mlađi, nove prakse kao umjetnost bile su silno nametane, gotovo jedini mogući izraz. I tu se stvorio otpor, i u meni i u umjetnicima moje generacije s kojima sam se družio. Danas više nitko ne bi tako samodopadno govorio o smrti slikarstva kao onda. Čak ni kod nas.

Kako treba obnavljati potresom načeti Zagreb, razrušenu Petrinju, Sisak? Kunsthistoričari obično smatraju da ne treba ništa “dirati”, žele svaki kamen na starom mjestu.

- Nisam za očuvanje po svaku cijenu. Grad je živi organizam. Jako mi je drago da u Zagrebu imamo očuvanu staru gradsku jezgru, ali ako je u ovom trenutku ta jezgra dijelom neuseljiva, ne treba inzistirati na totalnom očuvanju, jer ono bi koštalo više nego neka nova i zanimljivija rješenja. Moj dobar prijatelj Ivica Plavec, profesor na Arhitektonskom fakultetu, i njegovi studenti imaju sjajne ideje, na primjer za raspadnute blokove zgrada. Nema razloga da svaka zgrada bude kakva je bila prije sto godina.

Petrinja, Sisak...? Ako na trenutak zanemarimo pitanje za koga je obnova, s obzirom na to da se stanovništvo masovno iseljavalo i prije potresa.

- Dosta toga treba biti naprosto novoizgrađeno, uključujući i industriju. Nema smisla žaliti za provincijskom idilom. I nisu sve spomenici nulte kategorije.

Što sada rade mladi slikari? Stipan Tadić je još u Americi, ali sigurna sam da već slika nešto potresom razoreno.

- Radi svoje narativne stvari, i da, siguran sam da ga je i to inspiriralo.

Sve što prolazimo imat će posljedice na sve nas, pa i na umjetnike...

- Nažalost, jako loše posljedice. Umjetnost, koja kod nas nikad nije bila najvažnija, postat će još manje važna, s još manje novca.

Ne mislim na to, nego, znate kako se kaže, što je život gori, umjetnost je bolja.

- Ne znam baš...

Je li ikad iz neke velike sreće i spokoja izišla velika umjetnost?

- Dobro, unutrašnji svjetovi umjetnika su često turbulentni. Ali, zapravo, što smo bogatiji kao društvo, to imamo bolju umjetnost. Zanimljiviju. Cijela renesansa je ipak bila razdoblje prosperiteta. Umjetnost treba financijera. Prije nego što su Turci zaprijetili Zagrebu, u 16. stoljeću, Zagreb je imao veliku talijansku zajednicu u gradu. Možda smo mogli u Zagrebu imati renesansu. Ali onda se sljedećih stotinu godina Zagreb bavio obranom grada. U jednom trenutku je bio gotovo grad duhova. Nije tu bilo puno kulture. Tek početkom 17. stoljeća, kad dolaze isusovci, počinje se gotovo ispočetka.

Kad je riječ o novcu i umjetnosti, volite spomenuti Vlahu Bukovca...

- Bukovac je bio nevjerojatno talentiran čovjek, znao je točno koliko impresionizma, koji je upio u Parizu, može prodati i ucijepiti u malograđansku zagrebačku sredinu.

Opet Zagreb i malograđanština. Što vam to znači?

- Znao je da, tada, cutting edge impresionizam ne može baš dobro proći u Zagrebu. Od te je spoznaje stvorio svoj privatni veliki kapital, a i društveni kapital. Dao je ovdašnjoj publici točno onoliko impresionizma koliko je Zagreb mogao primiti. Osnovao je, zatim, Društvo hrvatskih umjetnika i time oživio slikarsku scenu Zagreba. I, na vrhuncu svoje društvene moći, otišao je u Prag, gdje nije imao ni približno takav ugled.

Galerija Forum u 2021. godini?

- Krajem siječnja imat ćemo grupnu izložbu za koju sam gotovo intuitivno odabrao radove na liniji “razmišljanja o sebi” kroz skulpture, fotografije i slike. Dogovaram izložbu Josipa Vanište, Milana Pavića pa mladog ilustratora Dominika Vukovića. Zatim kipara Ivana Fijolića. Slijede Hajrudin Kujundžić, Fedor Fischer i Stjepan Šandrk.

Rođeni ste 1986., milenijac ste takozvani. Što ste kao milenijac voljeli, bez čega niste mogli?

- Svima su nam u jednom trenutku, u drugoj polovini 90-ih, bili najbitniji kompjuteri, kompjuterske igrice. Danas mi je kompjuter samo vrlo koristan alat. Neki još uvijek vole igrice, ja ne. Kad me pitate za čitanje, sve češće razmišljam o Houellebecqu. Najbolji pisac našeg doba, na najbolji je način pokazao današnje otuđenje. Recimo, u “Mogućnosti otoka”...

E, tu jedinu nisam čitala, nije mi dobra.

- Tu daje predikciju budućnosti u kojoj ljudi sami žive u svojim ćelijama i samo kompjuterom razgovaraju s drugima. Nije li to ono što danas živimo? Oslikao je i ono što je važno današnjem čovjeku. Kult mladosti, kult prolaznog i efemernog, površnost, preveliku ljubav prema materijalnom...

Tu dijagnozu može pokazati i slikarstvo. Kome to trenutno u nas najbolje uspijeva?

- Sjajnu priču iz vlastitog života, sa svim detaljima koji utječu na psihu, s dozom fine melankolije, ali nikako patetične, radi Stipan Tadić. Zatim Stjepan Šandrk, koji kolažira slike koje nalazi na internetu, pa se visoka kultura spaja s niskom do groteske. Pavle Pavlović stvara još grotesknije nadrealistične likove u čudnim linčevskim inscenacijama koje su uvijek neka vrsta našeg digitalnog sna, našeg hoda po internetu, mjestu gdje se vizualne informacije međusobno prepleću, lijepe, spajaju... Da, slikarstvo to itekako može.

Intelektualno vas je formiralo... što?

- Krleža. Ne znam zašto mu se trenutno ne mogu vratiti, sada, 2021., ali ne mogu. Još uvijek mislim da, ako netko želi znati što je Hrvatska, treba pročitati “Zastave”.

Danas vas najviše inspirira...

- Damien Hirst. Na tako dobar način se ismijava s establishmentom, sa svim što današnji povjesničari umjetnosti govore da umjetnost mora biti. Zbog toga ga jako puno njih ne voli, ali zbog toga i ima ogroman uspjeh. Sve što radi toliko je zaigrano, ludički, punokrvno i frajerski. Staje na žulj svima koji govore da umjetnost mora biti ne znam kako pametna. Iritira establishment sa svojim bedastim i smiješnim projektima...

Imamo li mi nekoga kao što je Hirst?

- Evo Bukovac je bio takav! Promućuran, sa zafrkantskom notom.

Mislim, danas.

- Ne, danas ga nemamo. Ni blizu. Nitko nije toliko bezobrazan. Ali i što bi imao od tog bezobrazluka? U malom gradu glumiti baju? Možeš biti bezobrazan na velikom tržištu. Ovdje si umjetnik time samo zagorča život, ostane bez narudžbi. Sviđa mi se što Hirst nikad za sebe neće reći da je shvatio velike istine... Shvatio je što je današnje tržište umjetnosti. Lova. Pamet je tu samo smokvin list. Također, obožavam filmove Davida Lyncha i njegove zafrkancije. Jako bih volio napraviti multimedijalnu izložbu njegovih slika, videoostvarenja, filmova. On svaki dan daje na YouTubeu “vremensku prognozu” za taj dan...

Volim Lyncheve filmove, ali taj dio opusa mi je nepoznat.

- To je toliko bedasto, toliko dobro! Meni jako drag naš slikar, ali ne iz moje, nego iz najstarije generacije, Đuro Seder, jednom je rekao za neki rad - “to je tako frajerski i tako bedasto”.

To je definicija dobre umjetnosti?

- Sederova, ali ja sam je preuzeo. Da, to je ono što nam ostaje.

Gavrilović... Imate li neke obiteljske veze s Petrinjom?

- Nemam. Ja sam iz Zagreba, s Gornjeg grada. A te obiteljske priče, priče o porijeklu, meni su nebitne...

Šteta, Feđa, šteta, meni je to najvažnije na svijetu.

- Ok, nisam iz Petrinje, ali volim tamošnje mesne proizvode, i paštete, i mesne nareske, i zimsku...

Zdravu hranu?

- Bože sačuvaj.

Vraćamo se na Gornji grad.

- Tu sam upio 19-stoljetnu melankoliju koje sam se poslije teško riješio. Tu sam se lako uspio identificirati s Krležinom literaturom, njegovim opisima Zagreba kao nečeg odvratnog, a opet tako dragog. Formulirao je riječi koje sam ja, dok sam odrastao, htio formulirati.

Usudio se, prije vas.

- Moćan, moćan je bio. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. siječanj 2021 13:42