O vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi kao nasljedniku Miroslava Škore na čelu Domovinskog pokreta spekulira se praktički od prvoga dana kada je Škoro podnio ostavku na funkciju predsjednika stranke, čiji Penava nije ni član. Istina, s DP-om tijesno surađuje, nosio je njihovu listu za Sabor u V. izbornoj jedinici, član je njihova Kluba zastupnika, na desnici općenito ima jako dobar rejting..., ali Penava je na čelu vukovarske stranke koja nosi njegovo ime i, da bi uopće došao u obzir za predsjednika DP-a, prvo bi morao riješiti taj odnos i učlaniti se u DP. No, o tome još nije donio konačnu odluku i, kako nam je rekao, sve su opcije otvorene.
Kako gledate na sve što su ovoga ljeta događa u DP-u?
- Nije mi drago zbog toga. To je negativna pojava koja se periodično javlja u svim strankama, no u pravilu ovakav vid komuniciranja i istupanja u javnosti ne donosi dobro nijednom akteru ili strani u sukobu, pa sam siguran da ni u ovom slučaju neće donijeti dobro nikome. Kao i u svakoj zajednici, logično je da dođe do neslaganja, i to je dobro i zdravo, jer bismo u suprotnome išli k jednoumlju, međutim kada dođe do iznošenja prljavog rublja pred javnost, onda to izgleda ovako kako izgleda i sada u slučaju DP-a. U tome, u pravilu, nema pobjednika, nego svi gube u odnosu na početnu poziciju.
Koja je to početna pozicija? Što je zapravo DP? Ono što su bili do prije mjesec dana ili ovo što su sada?
- DP je, prije svega, dobra priča koja je potrebna Hrvatskoj kada govorimo o nekom, iako ne volim tu riječ jer ne govori puno, desnom, suverenističkom spektru politike, gdje se već dugo vremena teži formiranju ozbiljne i relevantne političke opcije, koja neće biti nečiji projekt u smislu miniranja i razbijanja upravo takve opcije i tog svjetonazora, pa se zbog ciljanja političkih suparnika namjerno ubacuju ljudi koji tu priču razbijaju.
Iako Hrvatska slovi kao država gdje većina građana naginje konzervativnijoj priči, ipak nismo imali dovoljno jakog političkog čimbenika koji bi zastupao te ideje i zato je DP dobra priča. Naravno, nikada nije krivnja samo na političkim suparnicima, jer tu ima i nezrelosti, političkog neiskustva, taštine, možda i nekih loših navika koruptivne naravi koji dodatno tu priču slabe i razbijaju. Iz ovoga što se sada događa, dakle, nitko od aktera neće profitirati, nego će biti na gubitku.
Doduše, iz toga može nastati i neki dobar put, ali treba ostati na kupu i s dobrim programskim sadržajem krenuti dalje. Ipak, trenutno je to neka budućnost. Žao mi je što ljudi u DP-u ne vide da ovim istupima štete sami sebi i ljudima koji drže do stranke. To treba što prije završiti, na ovaj ili onaj način, pri čemu ne sugeriram kako treba biti, jer nisam član stranke. To je interna stvar u koju se ja ne bih smio petljati.
No, neki ljudi u stranci, pa i simpatizeri, članovi... žele i vide vas na čelu DP-a. Vidite li vi sebe tamo?
- Ne mogu to reći. U politiku sam prije 11 godina ušao isključivo fokusiran na Vukovar, maksimalno dosljedan svojim ciljevima i svjetonazoru, pri čemu možda i nisam uvijek bio u pravu, neke stvari sam mogao i drugačije iskomunicirati, ali osnovno je da sam u to ušao vođen emocijom prema Vukovaru i nepravdi koja se ovom gradu dogodila, bez fiksacije na nekakvu funkciju. Slijedeći takvu politiku, sada na dužnosti gradonačelnika, prepoznao sam potrebu da Hrvatska ima priču kakva je DP. Jako sam za takvu politiku zainteresiran, zato sam i nosio njihovu listu u V. izbornoj jedinici, ali nametati sebe kao nekakvu opciju ili spasitelja ne pada mi na pamet.
Drugi vas nameću, žele... Što im poručujete?
- Dobar sam i s gospodom Škorom i Radićem, s gospođom Vučemilović. U toj smo priči partneri, i to bez ikakva potpisanog sporazuma, sve na riječ. Novac za moj saborski mandat ide DP-u i ja nemam problem s tim, ali se nemam namjeru ni gurati na neke pozicije.
Kakav će biti odgovor ako vam ponude mjesto predsjednika stranke?
- Dok je Miroslav Škoro bio predsjednik, imali smo dogovor za budući period. Nakon što se ovo dogodilo, okolnosti su drugačije. Pričekat ćemo i vidjeti kako će se posložiti. Ja sam i za ovo konkretno pitanje otvoren, a o konkretnom mjestu ne mogu pričati, jer već dulje vrijeme nisam sam, imam široki krug ljudi u Vukovaru s kojima dijelim sudbinu i moram razmišljati i o njima, njihovim stavovima, procjenama... Ne usudim se sada prognozirati što će biti. Otvoren sam za sve opcije, a sve ostalo je stvar komunikacije kako s DP-om tako i s ljudima u mojoj okolini, kako se to reflektira na Vukovar i njegovu budućnost.
Kako bi se to moglo reflektirati na budućnost Vukovara?
- Ovdje govorimo o nacionalnoj razini koja nam je zbog Vukovara nužna, jer smo neprestano na vjetrometini s dominantnim silnicama nacionalne politike. U meni iznutra vrišti osjećaj da moramo dobiti stabilnu nacionalnu priču, jer ne možemo podnijeti da nas se tuče sa svih strana, iz svih kalibara i pera, a da smo pri tome ograničeni u smislu odgovora. Dakle, to je jedna pragma i postupak izrastanja, ili ćete tu priču voditi u smjeru da jačate i budete nekakav faktor na sceni ili ćete ostati na vjetrometini i čekati da vas puno jači politički suparnici zakucaju, pogotovo u državi u kojoj se ciljano ide i s optužnicama i presudama onako kako to nekome odgovara, a ne kako bi trebalo biti.
To su ozbiljne stvari. Ako dođemo do te faze razgovora, morat će se jako dobro razgovarati, rasporediti snage, napraviti političku procjenu što i kako dalje i s obzirom na Vukovar i s obzirom na to što bi se događalo na nacionalnoj razini ako bi se išlo u tom smjeru. Morate shvatiti da to nije samo bavljenje politikom u smislu pozicioniranja stranke među drugim strankama, to je veliki posao etabliranja stranke u smislu terena i članstva.
Može li se nacionalna stranka voditi iz Vukovara ili bilo kojeg drugog grada izvan Zagreba? Dosadašnji primjeri pokazuju da neke od takvih stranka (HSP, HNS...) nisu dobro završile.
- To je nemoguće. Ako se čovjek odluči baviti nacionalnom politikom, nužno je da bude u Zagrebu, jer su stvari kod nas tako posložene, tamo je sve akumulirano, nešto je od toga i razumljivo, nešto nije, no osvjedočio sam se i kroz HDZ da nije isto. U Zagrebu komarci ne bodu, tamo nisu cipele tako tijesne kao u Slavoniji ili Dalmatinskoj zagori, tamo je druga razina problema, ali ciljevi se ne mogu provesti ako niste u Zagrebu. Službena politika u Zagrebu nije svjesna problema velikih dijelova Hrvatske koji su prazni. Nije normalno da se zatvaraju Šećerana u Virovitici, Orljava..., ali to u Zagrebu nema tko ni reći.
No, osim što ste u Vukovaru, vi ste i gradonačelnik. Kako biste još i to uskladili s funkcijom predsjednika nacionalne stranke?
- Pa, već je i dužnost saborskog zastupnika i gradonačelnika nespojiva, ne ide jedno s drugim, jer nešto uvijek pati i nemoguće je balansirati. No, s druge strane, ako izađeš iz Sabora, dobiješ poruke da to nije u redu jer su ljudi glasali za tebe, a ne za nekoga drugog, tu su i preferencijalni glasovi, pa i ta teza stoji. To su sve realne dileme o kojima treba razmisliti.
Treba li vam to uopće zbog zatrovanih odnosa u DP-u? Koliko bi vam to bilo oportuno?
- Oportuno!? Da se pita moju obitelj, ja ne bih bio dana u politici, ali netko se i time mora baviti, kako god to sada zvučalo. Na lokalnoj sam razini do sada dao otprilike što sam mogao i trebao, iako je moglo i bolje i više. Neke teme nisam uspio riješiti, poput Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara, puno dobrih priča smo uspjeli riješiti, mnoge od njih i zahvaljujući vladama i nemam problem to reći.
No političara ne bi trebale voditi osobne pobude. Iz aspekta DP-a mislim da je za Vukovar dobro imati stabilnu priču na nacionalnoj razini koja će podržavati to što mi komuniciramo, jer je bez nacionalne platforme to nemoguće progurati iz Vukovara. S druge strane, ostaje pitanje kako će završiti DP i ima li šansu. Ja sam uvijek zagovornik da nada postoji dok god je ljudi, makar i deset. No, to će prvenstveno ovisiti o ljudima iz DP-a, njihovoj čvrstini i odlučnosti. Ja ne težim a priori nečemu, ali ponavljam: otvoren sam za sve opcije.
Jeste li se čuli sa Škorom otkako je podnio ostavku?
- Nisam. Bili smo zajedno 10 dana ranije i nisam osjetio da nešto ne štima. Iznenadilo me. Ne znam što se interno kod njih događalo.
Zašto se to DP-u dogodilo tako brzo? Koliko su u ove dvije godine odnosi u stranci uopće bili iskreni?
- Savršeno mi je logično ovo što se događa, iako to nije scenarij koji sam želio. Naime, projekti i priče koji brzo rastu, brzo se i nađu u problemima. Naprosto, za sve u životu postoji neki prirodni tijek i dinamika i, ako nešto radite iznad nekog “normalnog” tempa, to traži dodatnu energiju, ali je očekivano da na tom putu dođe i do problema. Ako niste razvijali cjepivo kroz tri ili pet godina, kako je donedavno vrijedilo za taj segment proizvodnje, nego srljate s neprovjerenim cjepivom, jasno je da nailazite na probleme i tome se ne treba čuditi.
Nadalje, tu je riječ o ljudima i nikome ne piše na čelu po kojoj se agendi negdje nalazi. U ovu priču se krenulo naglo, iako je bilo jasno da to Hrvatskoj treba i da će zbog aktualnih politika HDZ-a i SDP-a rezultat biti dobar. To su, zapravo, bile zadane okolnosti i DP nije imao vremena stjecati iskustvo, nego se ljude uzimalo po vokaciji, a onda dobijete to što dobijete. To se događa i puno stabilnijim i starijim strankama, a kako ne bi nekome tko je u povojima, tko nije imao priliku proći sve faze od lijepljenja plakata, preko mjesnih i lokalnih izbora do parlamentarnih, odnosno razrađivanja ideja i sadržaja. Nisam to priželjkivao, ali ovo nije neočekivano.
Najviše mi je žao što dio čelnih ljudi DP-a ne vidi da će ovo vrlo brzo proći, a potreba za ovakvom strankom će i dalje ostati, no pitanje je koliko će DP ostati autentičan i stabilan na tragu suverenističke ideje. Birači ovakve stvari ne vole i kažnjavaju ih.
Koliko su ovakvu stanju pridonijeli možda nerealni ciljevi i ambicije? Je li došlo do pogrešne procjene o tome kako ukupno hrvatski građani dišu, a koji ipak u većini nisu pobornici neke tvrde konzervativne, suverenističke vlasti, pa je sada nastupilo razočaranje što se nije uspjela preuzeti vlast?
- Vrlo lako moguće da je tako. Zasigurno je dio ljudi u to ušao zbog kratkoročnih pogleda i interesa, što je razmišljanje ravno onome “plesala je jedno ljeto”. Takva razmišljanja i ambicije u Hrvatskoj ne prolaze, jer imamo 30 godina demokracije, kakva god ona bila, a starije političke opcije tu su u prednosti zbog iskustva koje imaju. Tako se, primjerice, ispuhao i Živi zid. U biti, sudbina DP-a će se prelomiti na sadržaju. Ili će se služiti sadržaju i temama koje nas okupljaju ili će se priča rasplinuti uslijed razočaranosti jer se, eto, ne obnaša vlast ili nije ostvaren planirani cilj.
Ali to nije ni bilo realno.
- Slažem se. To je nerealno. No, koliko god se činilo da se ovdje kuju neke zavjere, ja doista mislim da u Hrvatskoj velik dio ljudi u politici ima naslijeđe jednopartijskog uređenja. Kada razmišljam o zdravlju nacije i države, volio bih vidjeti na političkom spektru – ali da se unaprijed ogradim da se ne slažem s takvim opcijama jer bih bio u njima kada bih se slagao – jače i ekstremnije i lijevo i desno krilo, jer je to nužno za zdravu demokraciju.
Apsolutno sam protiv totalitarizma, nacizma, fašizma..., ali to je po meni nužno, pa neka dobiju svojih pola ili jedan posto. Vjerujem da svako društvo, pa tako i naše, treba težiti normalnoj distribuciji u kojoj će većina populacije biti centar i oko centra, ali zašto bježati od toga da naprosto morate imati radikalna krila?
Da nas vrate u normalu, da su nam tu za opomenu. Kod nas i dalje vladaju politika i strukture iz bivšeg sistema. Teško je naći razliku između politike HDZ-a i Andreja Plenkovića i onoga što je zastupala SDP-ova Vlada. Kod nas se nekakvu Radničku frontu s jedne strane ili HSP s druge strane teži uništiti i onda nas se sve gura u isti kalup u kojem bismo svi trebali jednako razmišljati, a ako se s time ne slažete, onda vas nazivaju neprijateljem. To je veliki problem Hrvatske, i to je neprihvatljivo.
Jeste li vi po političkom profilu desničar? Kako biste sebe definirali?
- Meni je to neoprezna definicija. O tome je, zapravo, nezahvalno govoriti, jer od nas trojice svaki će imati tri različite predodžbe što je to desničar.
Što bi, po vašem mišljenju, trebala biti i što bi trebala zastupati desna politika u Hrvatskoj?
- Kod nas se ta riječ koristi da bi se nekoga učinilo radikalnim, difamiralo, podcijenilo... Radikalan je onaj koji je na krajnjem spektru, što većina ljudi ne voli i ne zastupa. No, ako uzmemo u obzir razinu korupcije u Hrvatskoj, ja ću reći da je radikalno pozitivno. Kada živite u društvu koje je do te mjere korumpirano kao što je hrvatsko, sve drugo što nije radikalno po meni je nezdravo. Tu morate biti radikalni i rezolutni. Što se tiče desnice, često sam razmišljao kakva je razlika između socijaldemokrata i demokršćana. Znate, kada propagirate kršćanski nauk, može li biti više socijalne osjetljivosti od kršćanske?
U teoriji bi to trebala biti bliska priča, ali kada je dovedete na politički poligon, to ispadaju zaraćene strane. U tom kontekstu, ako je desničar onaj tko vjeruje u koncept nacionalnih država kontra globalizma, jesam desničar, ako je promišljanje da se trebamo na tragu nacionalnih država prvenstveno brinuti o svojoj zemlji i narodu s demokratskim standardima, onda sam desno, ali ako ćemo gledati da moramo biti socijalno osjetljivi prema ljudima u potrebi, a ako desnica nije za to, onda sam ekstreman ljevičar.
Globalistička priča nas vuče u ponor. Iza globalizma se kriju samo profit i interesi korporacija, što najbolje vidimo na primjeru covida. Zamislite da imamo svoj Imunološki zavod, stručnjake koji će biti autoriteti koji će nam sugerirati cijepiti se ili ne, cijepiti se ovim ili onim... Mi nemamo ništa, nego gledamo u neke farmaceutske divove kojima je najbitniji profit i njima smo se prepustili. Nacionalna država u idealnom smislu, da nema korupcije, to bi držala na pravom putu.
A kad je riječ o nacionalnim manjinama?
- Tu sam jasan. Svaki građanin i državljanin Hrvatske je jednak. Apsolutno je nebitno gdje su mu se rodili preci, odakle je on došao, vjeruje li ili ne u Boga, u koju crkvu ide... Naravno, uvažavajući da je hrvatski narod većinski sa svojom povijesti i tradicijom do koje drži, ali ne priječiti druge da to upražnjavaju. Ipak, ne mislim da je sve dobrodošlo i da se svi možemo ponašati kako hoćemo. Onaj tko odabere Hrvatsku treba uvažavati način ovdašnjeg života, iako je tu tanka crta gdje treba razlučiti prava pojedinca od nečega što je dominantno i naći fini balans da to živi skupa, da svi skupa guramo ovu državu k blagostanju, a ne da spletkarimo.
Apsolutno sam protiv nacizma i fašizma, ali ono u čemu se razlikujem od aktualne vlasti, od politike HDZ-a i SDP-a, jest da ne podržavam priču da je naslijeđe od 1945. naovamo naša povijest. Neprihvatljivo mi je da nitko nije povijest koju je pisala KP Jugoslavije objektivno revidirao. Ja do 2. razreda srednje škole u životu nisam čuo za Bleiburg, Goli otok i ubijanje emigranata, kao ni itko drugi tko se školovao u Jugoslaviji. Osim toga, kako vjerovati partiji koja je eliminirala svoje članove jer su mislili drugačije, nekome tko se oslanjao na Staljina...?
No, prepustimo to povjesničarima, ali da mi u modernoj hrvatskoj državi nismo u stanju, radi zdravlja nacije i ostavljanja prošlosti tamo gdje pripada, to iskomunicirati kao totalitarni režim, nego ga guramo kao svoje naslijeđe, jer su nekome mama, tata, baka, djed bili miljenici tog sustava – to je nešto što je duboko retrogradno i što nas drži u prošlosti.
Navršava se 30 godina od početka Domovinskog rata, a današnji dan, 25. kolovoza, službeno se vodi kao početak bitke za Vukovar. Prilikom dogovora za intervju iskazali ste mi neslaganje s tim podatkom. Kako na to gledate? Kada je počeo rat u Vukovaru?
- Prvo treba znati da ja nisam vukovarski branitelj i ne želim se kititi onim što nisam. No, treći mandat sam na čelu grada, okružen sam braniteljima, imam njihovu veliku potporu i taj podatak je jedan od onih na koje se velik broj Vukovaraca smrzne. Znači, ovdje je 4. srpnja 1991. bila akcija oslobađanja dijela Borova Naselja kada se iz pravca Borova Sela ušlo gotovo do Trpinjske ceste i gdje su ginuli ljudi.
To su bile ulične borbe i ne znam tko je taj koji je odredio da je 25. kolovoza 1991. početak bitke za Vukovar. Netko vojne struke trebao bi reći što je početak borbi. Kako bi onda trebalo tretirati naše prijatelje koji su prije tog datuma poginuli? Jesu li oni poginuli kao civili? Što je to bilo ako ne vojni sukobi? Taj mi je datum u najmanju ruku čudan, ali volio bih čuti objašnjenje.
Kako danas gledate na Vukovar kao simbol obrane Hrvatske? Puno ste o tome govorili posljednjih godina, otvarali neriješene teme...
- Vukovar je bio sjecište silnica. Razine intenziteta događanja, energije koja se tu slila i samim tim ishod je dominantan u odnosu na cjelokupni Domovinski rat i, po svom značenju, s Vukovarom se, po meni, može mjeriti jedino Oluja. Otpor, hrabrost, zajedništvo ljudi iz cijele RH i dijaspore, odakle se puno ljudi slilo kako bi branilo ovaj grad... Drugi kut koji je bitno sagledati jest da se na malom prostoru dogodila silna destrukcija, količina naoružanja, sraz koji je imao katastrofalne posljedice za sve u ovom gradu.
Jedno razaranje u najgorem obliku gdje je sve skršeno i gdje nema pobjednika, nego su svi gubitnici. Ta žestina i brutalnost koja je iskazana bila je zvjerska, neljudska. Nitko tko voli Vukovar, nijedna skupina, nacionalna manjina... ne može reći da je u Vukovaru dobro prošao. Pozitivno je što imamo tu simboliku, ali ja bih ovog trena vratio natrag svu tu simboliku i zamijenio je za sve umrle, ubijene, silovane i mučene, za vraćanje gospodarstva, radnih mjesta, ali to je samo plod mašte.