Večeras oko 21 sat u Petrinju je ponovo stigla struja. Upalila se ulična rasvjeta i bacila svjetlo na sablasne ostatke kuća u centru grada. Pomalo groteskno izgleda božićna rasvjeta koja je obasjala središnji gradski park oko kojeg su porušene kuće.
Osim ulične rasvjete i reflektora s građevinskih strojeva koji su neumorno čistili građevinski materijal s ulica, drugog svjetla nije bilo. Stanovi u centru grada su napušteni i u mraku. Njihovi vlasnici su u obližnjoj vojarni ili u lječilištu u Topuskom ili kod prijatelja i rodbine.
U 22 sata gradske ulice su bile u najvećoj mjeri počišćene, alpinisti su s pojedinih krovova još uklanjali dimnjake, a vatrogasci su obilazili kuće u potrazi za eventualno nastradalima.
Tako je večeras izgledala Petrinja osam sati nakon razornog potresa. A četiri sata ranije u tom istom centru grada vladao je potpuni kaos.
Policija i Civilna zaštita spriječili raspad sistema
Kako je pala noć, odjednom je u središte grada pristigao ogroman broj civila. Dio njih s lopatama. Oko tisuću i pol ljudi samo je pitalo - kako možemo pomoći? Ulicama je lutalo domaće stanovništvo, vojska, civilna zaštita.
- Gdje da idem? Da idemo kod one kuće? Bili smo tamo, poslali su me ovamo.
- Idemo u onu ulicu. Ma, mene je policija od tamo vratila.
Govorili su nervozni i već umorni, uglavnom mladi civili. Oni su željeli pomoći, ali ih nitko nije znao organizirati. Sve to vrijeme jedinom cestom kojom se ulazi u grad pristizale su kolone novih kamiona, građevinskih strojeva, a nitko im nije znao reći gdje treba ići. Sve je prijetilo potpunim raspadom sistema.
No, u posljednji tren to su spriječili policija i Civilna zaštita. Preraspodijelili su ljude, organizirali ih, dio poslali kućama. Strojevi su odradili svoje.
Kod robne kuće proradila je i pučka kuhinja i punkt Crvenog križa. Ljudi su donosili odjeću, obuću, a najviše su se tražile deke. Organizirana je dostava hrane i odjeće stanovništvu u okolnim selima.
Grad izgleda sablasno
Vrijedna djelatnica Crvenog križa strpljivo je raspoređivala dobrovoljce koji su pakete s potrepštinama tovarili u aute i kretali prema ugroženim selima. Nikome ništa nije bilo teško. Dva improvizirana šatora kroz sat vremena bila prepuna hrane i odjeće.
U obližnjoj kuhinji se marljivo kuhalo.
- Što je na meniju?, pitaju zainteresirani.
- Što nadođe, odgovara kuhar.
A nadošao je bolonjez umak, sendviči, čvarci, gulaš, suhe kobasice...
Počeli su pristizati i kamioni privatnih catering ugostitelja koji su dovozili nove količine hrane. No, usprkos svoj toj dobroti i solidarnosti grad izgleda sablasno. Ne čuje se ni lavež pasa. Ljudi su se povukli s ulica. Njih sutra čeka teško suočavanje sa stvarnošću. Briga kako i kada popraviti ono što se popraviti može.
Porušeni grad čiji centar izgleda kao da rat nikad nije završio. Kao da ste u vremenskom stroju koji vas je vratio u devedesete godine.
