‘U Potjeri bi me najlakše ulovio Krešo. Najbolji je ipak jedan drugi lovac, no i on je pogriješio na jako banalnom pitanju...‘

„Od malih dana gledam kvizove na televiziji. Nešto što mi je prije bio hobi ili strast, sada radim na nacionalnoj pozornici i profesionalnom se bavim kvizom. Na Potjeru sam prije 12 godina došla ravno s porodiljnog, taman mi je kći krenula u jaslice. Proletjelo mi je vrijeme”, kaže Morana Zibar, profesorica hrvatskog i engleskog jezika, poznata kao lovkinja iz kvizova Potjera i Superpotjera koji se prikazuju na Hrvatskoj televiziji. Prije njih je bila natjecateljica u drugim kvizovima i na njima imala više ili manje uspjeha. Danas i sastavlja pitanja za kvizove.

Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta

„Uvijek imam sa sobom mobitel ili svoj notesić jer pitanja su svuda oko nas. Ponekad se probudim usred noći i zapišem si pitanje. Tko to voli, zabavno mu je. Čitam od malena gotovo sve, od stripova, beletristike i publicistike do deklaracija na proizvodima. Puno je tu čitanja, znatiželje i organskog učenja. Mislim da mogu u ime svih lovaca reći da ne učimo ciljano, nego hodajući kroz život, organski. Putujem, idem u muzeje, na koncerte, u kazalište... Sve je to učenje. Puno stvari me zanima, idem kao spužvica svijetom i upijam”, otkriva Zibar. Priznaje da joj ne idu najbolje prirodne znanosti, pa ako na primjer pogriješi na pitanju o kemijskim elementima, kada dođe kući, baci pogled na periodni sustav.

„Ono što najviše mrzim su sport i razna prvenstva. Znam da ću morati znati tko je na nekom prvenstvu pobijedio, igrao u finalu ili tko je bio najbolji strijelac. To se prisilim pogledati. Zato jako volim umjetnost, književnost, glazbu, film, pop kulturu, povijest, zemljopis...”, napominje Zibar kojoj je upravo na noćnom ormariću roman „Toni” mlade makedonske spisateljice Rumene Bužarovske koji bi preporučila svim ženama, ali i muškarcima, pogotovo maminim sinovima.

„Znam koliko su kvizovi za natjecatelje stresni. Potjera sigurno nije pravi test znanja nego je više test snalaženja u stresnoj situaciji. Tako da suosjećam s natjecateljima, ali me malo ražalosti kada mladi ljudi ne znaju neke stvari za koje smatram da su opća kultura kao što su neki kultni film, knjiga ili bend. Dođe mi da malo potapšam natjecatelje ako su pokisli nakon emisije. To je kao igra ili sport. Preda mnom nije bilo suza. Ne znam što se događa u natjecateljskoj garderobi, ali bilo je rubnih situacija. To znači da je ljudima stalo. Kada sam ja bila natjecateljica, bilo je suza, po skrivečki, u svoj jastuk. Bilo je gadnih poraza, doživljavala sam ih dosta osobno”, govori Morana Zibar. Smatra da bi je u Potjeri da je natjecateljica, od preostala tri lovca najlakše ulovio Krešimir Sučević Međeral sa svojom koncentracijom i ubojitom fokusiranošću.

„Od nas lovaca u svjetskim okvirima je najbolji Dean Kotiga jer se nekoliko puta dokazao u međunarodnim natjecanjima, ozbiljnijim kvizovima. Mislim da je jednom bio prvi na svijetu ili među prvih deset. On je najkompletniji među nama, tome se skroz posvetio i teško da bih imala šanse. Ali me veseli da takvi mozgovi često pogriješe na nekim banalnim pitanjima iskustva iz života. On recimo nije znao da postoji vrsta papige tigrica. Ali će iz rukava izvući ime najpoznatijeg honduraškog književnika”, kaže Zibar. Dodaje da su na pub kvizovima polovica natjecatelja žena, no žene se rjeđe odlučuju doći na kvizove pred kamerama jer misle da će se osramotiti, odnosno kritičnije su prema sebi bez razloga.

„Starije gospođe mi na cesti znaju reći – ti si naša ženskica, pokaži ti njima muškima da možemo i mi. I često mi kažu da vole gledati Potjeru, da bi se prijavile, ali ih je strah. Ako sam jednu od njih deset s tom pričom navela da se ipak prijavi, jako mi je drago”, ističe Zibar koja smatra da samopouzdanje u njenom slučaju nije urođeno.

„Još uvijek radim na tome. Još uvijek sam jako nesigurna. To dolazi s godinama i iskustvom. Kada sam bila natjecateljica na kvizovima, nisam se mogla gledati. Vidim i razliku sebe na početku Potjere i danas. Treba izgraditi stav da te nije briga što drugi misle. Radim ono što me veseli i dajem sve od sebe”, naglašava Zibar kojoj Potjera mjesečno uzima tri do četiri dana. Osnovni posao joj je, kaže, prevođenje i pisanje sadržaja, a sve više sastavlja i pitanja za kvizove. Nema stalni posao.

„Nadala sam se ostati na fakultetu, zabiti nos u knjige, čitati i pisati o književnosti, ali nije se dogodilo pa sam pet godina radila u Turističkoj zajednici Grada Zagreba”, otkriva Zibar čiji je otac Antun Zibar bio novinar pa je i ona sve do pretkraj srednje škole mislila da će studirati novinarstvo. Kao djevojčica je radila svoje novine, u dva primjerka, za mamu i tatu, uz pomoć indigo papira. Mama joj je liječnica, no medicina je nikada nije privlačila.

„Volim svugdje putovati, ali najradije biram Mediteran. U Španjolsku, Italiju i Portugal se mogu vraćati tisuću puta zbog hrane, vina, mentaliteta, klime, mora... U odličnom su mi sjećanju ostali Vijetnam i Kambodža, a nedavno sam prvi put bila u New Yorku i tamo bih se voljela vratiti. Želja mi i je otići u Kostariku i Peru. Putovanja me čine boljom osobom i, smiješno će zvučati, boljom Hrvaticom. Putovanja ti šire vidike, vidiš da smo svi isti na različite načine, učiš se toleranciji shvaćaš da svijet počiva na suradnji i kada se tako otvorenog uma vratiš doma, više cijeniš ono što imaš i nisi ksenofobičan, nećeš se zatvoriti u svoj mali nacionalistički kutak i pljuvati po drugima, a hvaliti svoje”, zaključuje Morana Zibar koja je prije godinu da ležala u bolnici deset dana zbog upale pluća, pa si u novoj godini najviše želi zdravlja, ali da se i dalje zabavlja u životu.

Pogledajte cijelu emisiju: