SAVIĆ: Ivana, dugo stvarate i pratite sustav upravljanja za fondove EU. Kako oni mogu pomoći u rastu i razvoju Hrvatske?
MALETIĆ: Kada bi se koristili punim kapacitetom, fondovi EU utjecali bi na povećanje gospodarskog rasta za dva do tri postotna boda. Cilj je Unije kroz fondove poticati približavanje manje razvijenih članica onim razvijenijima, a u Hrvatskoj je situacija takva da se odmičemo od njih. Osim što ne koristimo dovoljno potencijal fondova, ne koristimo dovoljno ni potencijal zajedničkog tržišta i padamo, dok Bugarska i Rumunjska, jedine zemlje koje su lošije od nas, rastu. Moramo to promijeniti inače će nas i oni prestići.
SAVIĆ: O fondovima EU treba puno znati da bi se dobro iskoristili. Kako u tome pomaže vaša nova knjiga?
MALETIĆ: Knjiga je rezultat prvenstveno potražnje za informacijama među potencijalnim korisnicima fondova. Shvatili smo da ljudi imaju puno pitanja, da su dokumenti Unije za njih prekomplicirani i da im je potrebno što jednostavnije objasniti pet fondova u kojima se mogu prepoznati, kako se mogu prepoznati, kako potom strukturirati svoje projekte te kako ih provesti da bi sve bilo uspješno. Potencijali u fondovima su veliki. Korisnici su gotovo svi, od građana koji žele pokrenuti posao ili steći nove vještine za zapošljavanje, preko neprofitnih organizacija, znanstvenih institucija, škola, dječjih vrtića, ustanova u socijalnoj skrbi, pravosuđa, ministarstava i ostalih proračunskih korisnika, do poduzetnika i lokalnih jedinica. Praksa do sada pokazuje da institucije rade loš posao.
Primjerice, sada je velika navala projekata na natječaj za obnovu kulturne baštine u kojem je na raspolaganju 50 milijuna eura, 10 milijuna za pripremu projekata i 40 milijuna za realizaciju. Primjenjuje se otvoreni natječaj u kojem će novac dobiti oni koji prvi prijave projekte. Otvoreni natječaji takvog tipa su za slučajeve kad ima puno novca i malo projekata. Svima je bilo jasno da je za kulturnu baštinu u Republici Hrvatskoj interes velik i Ministarstvo je trebalo ići s natječajem koji traje dva do tri mjeseca, zaprime se svi projekti, boduju prema zadanim kriterijima i novac se raspodijeli na one najbolje, najkvalitetnije, najrelevantnije i u područjima gdje su najpotrebniji. Prioritet ne smije biti “tko prvi - njegov novac”, nego kvaliteta i potencijal za rast i razvoj. Sada se od ministra traži realokacija novca iz drugih prioriteta, ali njega će u Bruxellesu pitati analizu, neće nitko dati više novca samo zato što ima puno projekata.
SAVIĆ: Među operativnim programima je i onaj za učinkovite ljudske potencijale, iz kojeg se, putem Europskog socijalnog fonda, uz zapošljavanje, socijalu i obrazovanje financiraju i projekti iz kulture, turizma, zdravstva. Kako su se ta područja tu našla?
IVANKOVIĆ-KNEŽEVIĆ: Taj je fond nastavak IPA fonda koji smo koristili od 2007. do 2013. i fondova koji su nam bili dostupni u prethodnom razdoblju u drugoj polovici 2013. Mi još uvijek nismo iskoristili 27 posto novca iz IPA-e i 74 posto sredstava iz druge polovice 2013. Moramo potrošiti taj novac do kraja godine ili ćemo ga nepovratno izgubiti, za što postoji bojazan jer je riječ o 400 projekata, a neki nisu ni započeti. Iduće godine moramo potrošiti 200 milijuna eura koji su nam dodijeljeni u 2014., a potrošiti znači ugovoriti, provesti, platiti i sve troškove provjeriti i certificirati te u Bruxelles poslati zahtjev za isplatom sredstava.
Za razdoblje 2014. - 2020. dostupno nam je 1,87 milijardi eura za projekte iz tog područja koje je vrlo široko. Glavni cilj je poticanje zapošljavanja i možemo uključiti niz područja koja vode ka tom cilju, pa smo uključili mogućnost strukovnog obrazovanja u turizmu, razvoj socijalnog turizma, stipendiranje ljudi za rad u zdravstvu tamo gdje nema dovoljno liječnika, projekte prevencije u zdravstvu, uključivanje djece slabijeg socijalnog statusa u kulturne aktivnosti i niz drugih projekata. Ipak, javna uprava je zvijezda tog programa. Prije tri godine imali smo pet milijuna eura vrijednih projekata, a sada imamo 150 milijuna eura vrijedne projekte osmišljene u ministarstvima.
SAVIĆ: Tko može biti korisnik Europskog socijalnog fonda? S obzirom na to da je iz toga fonda Hrvatskoj za obrazovanje i cjeloživotno učenje predviđeno 450 milijuna eura, mogu li se financirati doktorati, programi za talentiranu djecu?
IVANKOVIĆ-KNEŽEVIĆ: Europski socijalni fond ima najveći potencijalni broj korisnika. Svatko može sebe prepoznati kroz dio namijenjen samozapošljavanju i realizirati svoju ideju. Korisnici mogu biti javne institucije, nevladine udruge, gradovi i općine, županije, strukovne udruge. Konkretno, ne postoji projekt za talentiranu djecu, postoje programi za djecu s posebnim potrebama, socijalno ugroženu djecu, uključivanje djece romske manjine. Bitno je, recimo, voditi računa da se u reformi obrazovanja koja bi se trebala sufinancirati iz tog fonda danas vodi računa o projektima koji se već provode i dobili su financiranje. Financiranje doktorata nije moguće, osim mogućnosti dane za prirodne i tehničke znanosti, ili u okviru aktivnosti nekog šireg projekta.
SAVIĆ: Koji su najveći problemi u iskorištavanju fondova EU?
MALETIĆ: Činjenica da ne koristimo fondove je samo indikator da nešto ne valja u gospodarstvu. Mi nemamo ni stranih investicija ni dovoljno domaćih poduzetničkih pothvata. Prepreke su za sve iste. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi su prva kočnica za sve, a rješavanje traje godinama. Dobivanje dozvola i rješenja, izrada studija predugo traje i administracija je prespora. U javnoj administraciji uopće nije jasno tko je za što odgovoran i to se mora promijeniti kroz reformu javne uprave te definirati što je kome posao, što su ciljevi, očekivani rezultati i kojim indikatorima se mjeri njihovo postizanje i uspješnost kako pojedinca, tako i institucija. Imamo najtječaje koji nisu prilagođeni korisnicima.
Tako je npr. raspisan natječaj za mikro, male i srednje poduzetnike u travnju 2015. godine koji je težak 150 milijuna eura. Ministarstvo se hvali da ima više od 100 prijavljenih projekata, a ne razumije da ih je trebalo biti više tisuća s obzirom na situaciju na tržištu. Nisu se zapitali zašto nema više projekata, koji kriteriji nisu dobri. Više od 92% poduzetnika u Hrvatskoj su mikropoduzetnici sa do 10 zaposlenih i prometom od jednog do par milijuna kuna. Oni posao razvijaju korak po korak s malim ulaganjima od par stotina tisuća kuna, a u raspisanom natječaju minimalna potpora je 500 tisuća kuna, a minimalna ukupna vrijednost projekta 1,1 milijun kuna. Poduzetnik sam mora osigurati 600 tisuća kuna i mnogima je to nemoguće. Za one koji pak mogu ući u takve investicije postavljena je nova prepreka, a to je da ako imaju svojih 600 tisuća kuna, moraju ih do odobrenja projekta izdvojiti na poseban račun i oročiti. Tko u ovim godinama nelikvidnosti i besparice može čuvati novac na računu? Potpuni promašaj Vlade koja nije razumjela životne probleme poduzetnika u Hrvatskoj.
SAVIĆ: Mala poduzeća imala su za uvođenje ICT tehnologija potporu od 20 tisuća eura u jednom natječaju, a identičan takav objavljen je na Malti. Samo što su Maltežani upute za korisnike izdali na 10 stranica, a mi na više od 200 stranica. I jedan domaći uspješan poduzetnik i korisnik sredstava je opravdano pitao zašto on mora proučavati 200 stranica, a Maltežanin ne mora.
IVANKOVIĆ-KNEŽEVIĆ: Naše institucije su u paničnom strahu da nešto neće biti propisano. Imamo upravljačko tijelo, pa provedbena tijela prve razine, a to su sektorski ministarstva, pa imamo agencije za ugovaranje. U sva tri dijela svi se panično boje da nešto nije normirano pa jedni od drugih ukrug traže upute, što je jako iscrpljujuće. Budemo li gubili novac, to će biti zbog nedonošenja odluka. Bolje ih je donijeti makar bile i pogrešne jer se mogu popraviti. Dodatan je problem nedovoljna suradnja s potencijalnim krajnjim korisnicima, nedostatak analize i poznavanje potreba zbog čega se definiraju natječaji za koje se naknadno utvrdi da su nepotpuni i loši pa se uvjeti znaju mijenjati i nekoliko puta u razdoblju dok traje natječaj. Zbog toga je nesigurnost korisnika velika, oni pišu projekt, a ne znaju hoće li za tri tjedna biti i dalje definirani kao prihvatljiv korisnik i hoće li im partner biti prihvatljiv, a da ne govorim o proračunu i prihvatljivim troškovima te svim drugim detaljima, potvrdama, dozvolama, stalno se nešto, onako u hodu, dodatno traži.
SAVIĆ: Mi smo u paničnom strahu, za razliku od Malte čiji nam se sustav činio labavim i sa slabim kontrolama, dok smo se mi hvalili višestrukim provjeravanjem samih sebe. Oni su objasnili da oni poštuju minimum pravila koja je zadao EU i da nema ničega spornog.
BUKOVAC: Poljoprivreda je bila izložena najoštrijim kontrolama EU upravo zbog svakakvih stvari koje su se događale u svim članicama Unije prije nas. Činjenica je da su se ljudi u sustavu uvijek bojali pogrešaka, koje će se, unatoč primjeni različitih alata za njihovo smanjenje, uvijek pojavljivati. To rezultira vrlo često prevelikim normiranjem. Kod pripreme sustava za postpristupno razdoblje imali smo ideju koristiti iskustva ljudi koji su već radili u sustavu, uz uvođenje novih zaposlenika koji neće biti opterećeni tim naslijeđem koje često onemogućava kreiranje sustava koji je prilagođen potrebama korisnika. Sada nam je cilj u sustav uvesti ljude koji se ne sjećaju te torture i nisu njome opterećeni. Ulaskom u EU nama se dogodio veliki odljev ljudi iz sustava koji znaju raditi na EU projektima, institucije su nam ostale okljaštrene, otišli su ljudi koji su bili u mogućnosti donijeti odluku. Unatoč prevelikom normiranju, za svaki natječaj stiže od 400 do 500 pitanja jer ljudi ne razumiju, a institucije ih upućuju da čitaju ono što su već pročitali i očito im nije jasno. Jasan odgovor ne mogu dobiti.
MALETIĆ: Nemamo uređen sustav. U razvijenim demokracijama imaju sustav u kojem se zna tko je za što odgovoran. Dok mi ne počnemo funkcionirati na način da su pojedinci bitni samo na razini svoga znanja i sposobnosti, a ne funkcije i pozicije, nikad se nećemo pomaknuti. SAVIĆ: Koje su najveće pogreške u pripremi i provođenju EU projekata?
IVANKOVIĆ-KNEŽEVIĆ: Najčešće pogreške su bile pri tome tko su prihvatljivi partneri. U IPA-i su partneri mogli imati samo ograničenu korist i utjecaj i tada su se provodili mnogi projekti koji se mogu smatrati pilot-projektima. Socijalni fond je nastao nakon proučavanja prethodnih razdoblja, kada se shvatilo da se ciljevi ne mjere i sve je pokrenuto pa je cijeli fond usmjeren glavnom cilju - povećanju zaposlenosti. Projekt mora povećati zapošljivost i omogućiti samozapošljavanje, a mi moramo pratiti ljude koji dobiju projekt šest mjeseci i godinu dana nakon što ga provedu. Ako se nitko iz mjera nije zaposlio ili poboljšao svoj status na tržištu rada, tada se moramo zapitati u čemu smo pogriješili.
MALETIĆ: Previše se fokusiralo na kraj 2013., a za razdoblje od 2014. do 2020. ni sustav nije akreditiran, i to na početku 2016. Toliko puno posla treba odraditi u kratkom vremenu, treba nadoknaditi usporenost i spavanje iz prethodne četiri godine. Tako npr. imamo 132 milijuna eura za zapošljavanje mladih, dobili smo 26 milijuna eura predujma i moramo ga potrošiti do svibnja ove godine, a da bismo to potrošili, sustav mora imati dozvolu za rad, a niti jedan dokument nije pripremljen.Naše tijelo za reviziju nema niti jedan dokument o tome. Posao koji u pravilu traje devet mjeseci sada treba odraditi u tri mjeseca.
IVANKOVIĆ-KNEŽEVIĆ: Možemo neke aktivnosti retroaktivno financirati, one koje smo financirali iz državnog proračuna, primjerice stručno osposobljavanje tako ćemo financirati, ali sustav treba prvo dobiti dozvolu za rad.
BUKOVAC: Najveća pogreška koju ljudi čine već u startu je kad dođu i pitaju što se iz fondova može financirati kako bi se odlučili što će raditi. To je krivi pristup. S dobrim konzultantom možda i dobijete ugovor, ali s takvim su pristupom projekti većinom osuđeni na propast u provedbi. U samom postupku prijave najčešće griješe u postupku nabave, slanja kompletne dokumentacije, a u konačnici znaju često biti odbijeni iz najbanalnijih razloga, kad primjerice ne napišu dobru adresu ili šifru natječaja na kuverti.
Mali seljaci ostali bez novca: Dosad su se igrači iz NBA lige i oni iz pete lige natjecali kao ravnopravni
SAVIĆ: Poljoprivreda i ruralni razvoj imaju više od dvije milijarde eura na raspolaganju, koje knjiga detaljno obrađuje. Više od 1000 projekata prijavili su mali poljoprivrednici, a mali broj ih je uspio dobiti novac. U čemu je problem?
BUKOVAC: Kriteriji natječaja bili su potpuno pogrešno definirani te je glavnina sredstava dodijeljena manjem broju projekata, dok je velik broj malih poljoprivrednika ostao bez sredstava. Kod nas se zajedno natječu mali i veliki i to nije dobro, jer veliki imaju puno veći tehnički, financijski i kadrovski potencijal. Naravno, nitko nije protiv toga da veliki proizvođači ostvare pravo na sredstva iz Europskog poljoprivednog fonda za ruralni razvoj, ali se kroz kvalitetno pripremljene i ciljane natječaje za dodjelu sredstava treba obuhvatiti što širi krug korisnika. Sasvim je legitimno alocirati određeni iznos sredstava na natječaj namijenjen isključivo velikim poljoprivrednim proizvođačima koji bi se onda natjecali međusobno, a isto tako bi se mogli raspisivati i natječaji koji bi obuhvatili isključivo mala ili srednje velika poljoprivredna gospodarstva. Natječaji se mogu usmjeravati i prema određenim sektorima. Svi su alati u rukama hrvatske administracije i na novoj je Vladi da pokuša optimizirati iskorištavanje sredstava.
Međutim, činjenica je da je tim prvim potpuno promašenim natječajem potrošeno pola sredstava za sedmogodišnje razdoblje i sada novom ministru ostaje sa 50 posto preostalih sredstava isfinancirati razvoj poljoprivrede i malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava do 2020. Uz to, Hrvatska nema strategiju razvoja poljoprivrede iz koje treba proizaći Program ruralnog razvoja. Kako nema zacrtanih strateških ciljeva, teško je i napisati konzistentan Program ruralnog razvoja. Činjenica je da je iskoristivost fondova u pretpristupnom razdoblju bila ispod očekivane. Tako je postotak ugovorenosti i u SAPARD-u i u IPARD-u bio ispod 70%. Iz SAPARD-a u konačnici nismo isplatili niti 50% raspoloživih sredstava, a u zadnjoj godini isplate IPARD-a, mi smo na razini iskorištenosti od 40 posto. Ta slabija iskorištenost pretpristupnih fondova je dijelom utjecala na pripremu sustava za provedbu Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj. Program jednostavno nije dao odgovor na pitanje kako otkloniti strukturne nedostatke hrvatske poljoprivrede, nego je načelno otvorio prostor za ulaganja svima, za gotovo sve vrste ulaganja.
Stvorena su velika očekivanja kod ljudi na terenu te im se savjetovalo da se ne prijavljuju za IPARD 2014. godine jer će novi fondovi biti jednostavniji te će u njima biti novca za sve. Sada je jasno da to baš i nije tako te da je prolaznost prijava samo dvadesetak posto. Znali smo da možemo očekivati puno projekata, jer su potrebe velike, a onda se kroz provedbene dokumente omogućilo prijavljivanje špekulativnih projekata, ponekad uz 90 posto sufinanciranja od EU. Omogućeno je primjerice da dodatne bodove i veći iznos potpore dobiju zajednički projekti, u kojima je jedna te ista osoba nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i direktor tvrtke i ta dva subjekta, registrirana na istoj adresi prijavljuju zajednički projekt koji zapravo to nije.
Ministarstvo i Agencija su kroz odgovore na pitanja to izrijekom dopuštali, a potom su se ispravljali kako je to moguće ako nije riječ o “umjetno stvorenim uvjetima”, no takve je teško dokazati pa su novac dobile tvrtke očito osnivane radi uključivanja u zajedničke projekte. Preko forme smo izigrali sadržaj i cilj zajedničkih projekata. Izvorno alocirana sredstva na ovaj natječaj bila su 370 milijuna kuna, pa je naknadno podignut na 860 milijuna kuna, pa će tako sredstva dobiti 200-tinjak projekata, dok je cilj postavljen u Programu ruralnog razvoja financirati njih 1800. Pola novca potrošeno je na devetinu cilja. Oni koji se budu natjecali u budućnosti ne mogu više računati na iste kriterije, jer će na raspolaganju biti manje novaca. Postoje neke mogućnosti i alati da ne budu sasvim razočarani, ali vrlo vjerojatno da više neće biti EU sufinanciranja u iznosu od 90 posto. Preporučio bih ljudima koji će voditi ruralni razvoj da rade ciljane natječaje jer su se u dosadašnjima natjecali igrači iz NBA lige i oni iz pete lige kao ravnopravni.
SAVIĆ: Isplaćeno je manje od 40 posto IPARD-a, većina traktora u Hrvatskoj starija je od 30 godina, imamo više od 170 tisuća OPG-ova, prosječan broj zaposlenih u njima je 1,5, a prosječna dob vlasnika je 53 godine, ciljane grupe za sufinanciranje su krivo odabrane. Što im savjetujete?
BUKOVAC: U knjizi su definirani gotovo svi kriteriji koje treba zadovoljiti za prijavljivanje na natječaj. Uvijek postoji jedan dio kriterija koje administracija može mijenjati. Zadovoljan sam što čitatelj u knjizi može pronaći sva pitanja vezana uz prihvatljivost prijavitelja i projekta, koje dokumente, kada, kako i kome treba dostaviti.