Vinko Zulim se nakon dvije godine odrekao zastupničkog mjesta, a da ni jedan jedini put ništa nije kazao. Nije se čak javio ni da upozori na povredu poslovnika ili da nekome štogod replicira. Mjesecima je kunjao u saborskim klupama i samo bi se povremeno trgnuo i radoznalo se osvrnuo oko sebe, kao da se čudi gdje se to zatekao.
Jedini njegov istup u najvišem zakonodavnom tijelu RH bio je neslužben, u bifeu nakon zasjedanja, kad je valjda malo popio pa se okomio na Katarinu Peović, zastupnicu Radničke fronte. Dobacivao joj je da su njezini bili partizanski koljači, prije nego što su mu predstavnici saborskog osiguranja grubo oduzeli riječ i naglavačke ga izbacili iz prostorije.
Za nekoliko uvreda, zbrojimo li zastupničku plaću, dnevnice i hotelske račune, Zulim je dosad dobio, brat bratu, pola milijuna, a njegov neprocjenjivi doprinos našoj državnoj stvari stajat će nas vjerojatno još nekoliko puta toliko kad Zulim ode u penziju i u zdravlju i veselju poživi do duboke starosti.
Kako se taj čuvao od naprezanja, kako je oprezno izmicao od bilo kakvog rada, mogao bi, Bogu hvala, i sto pedeset uhvatiti.