Na godišnjicu početka operacije Oluja u Beogradu je održana svečana premijera dvominutnog trailera za najnoviji filmsko-propagandni uradak sličan "Dari iz Jasenovca" - "Oluju".
Naziv je onakav kakav bi možda sugerirao da se radi o hrvatskim pokretnim slikama. No, kao i za "Daru", nije bitan umjetnički i filmski dojam, nego isključivo nacionalno-ideološki, patetično-dnevnopolitički doseg koji se uklapa u povijesno-revizionističku mantru Vučićeva režima koja potpuno mijenja vizuru i razloge ratova na području Jugoslavije u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Glavna je paradigma Vučićeve kvaziteorije ona o Srbima kao jedinim žrtvama ratova 90-ih, bez ikakva razlaganja o razlozima i posljedicama rata, što je bilo i što je dovelo do toga. Bitna je samo "političko-propagandna osnova", odnosno forma je sve, a sadržaj je ili nebitan ili se podredi formi.
Film, kako smo stekli dojam prema kratkom traileru te napisima u prorežimskim Vučićevim medijima, ima samo jednu svrhu - prikazati, kao što kaže redatelj i scenarist projekta Miloš Radunović, "jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom. Riječ je o bolnoj temi koja nužno treba biti zapisana za buduće generacije". "Oluja" je državni projekt. I sam redatelj kaže da "bez državne pomoći" film ne bi mogao biti realiziran, a vjerojatno nije bio ni jeftin. Naime, u filmu je sudjelovalo i oko deset tisuća statista, a glavni sponzor je Telekom Srbije za koji se u Beogradu priča da je ionako glavni Vučićev "novčanik" za sve njegove političke, državne i stranačke potrebe. Film, čak i ako ima svoje kvalitete, ostat će samo istureni djelić Vučićeva propagandnog mozaika i nepodnošljive atmosfere patetike, patnje, žrtve i iskrivljavanja povijesti. Film nije "naša strana rata", on je "frizirana priča o ratu". Sve se povijesno trivijalizira, a tragedija banalizira. Kakav god bio, film je samo sastavni dio perpetuum mobilea opterećujućeg središnjeg srpskog mita - Kosovske bitke.
‘Nova kosovska tragedija‘
Svi ostali događaji zapravo su epigoni toga glavnog srpskog nacionalističkog megamita koji postaje "špranca" za pravljenje i gomilanje novih patetično-mučeničkih mitova u koje spadaju ratovi 90-ih, kao što je i sam Vučić tek otužni "gojenac" koji je ispuzao iz miloševićevsko-sanuovskog šinjela, a cijelu Srbiju i Srbe pretvorio je u taoce svoje naci patologije i frustracije. U tom kolopletu Vučićeva pristupa od 2015. godine obilježava se "stradanje i najveći zločin i egzodus Srba" te se stvara atmosfera nove "kosovsko poljske" tragedije, bez ikakva propitkivanja što se i zašto zbivalo i koji su rezultati takve politike. I ove će se godine u Novom Sadu okupiti srbijanski politički vrh, doći će i neizostavni Milorad Dodik iz Republike Srpske te patrijarh SPC-a Porfirije (Perić). Kako piše portal 021.rs, ne zna se tko je organizator skupa, a građani danima dobivaju SMS-ove da dođu na Trg slobode.
Ne želimo reći da u tim ratovima nije bilo zločina nad Srbima i da Srbi nisu bili stradalnici. No, Vučić želi potpuno provesti reviziju povijesti sukoba na području Jugoslavije te okrenuti priču i razloge ratova. Film "Oluja", a priprema se i višedijelna serija, prema dostupnim informacijama, samo je dio te Vučićeve zloporabe povijesne paradigme. Zapravo se ovakvim filmovima i pristupom toj značajnoj temi, koju treba obraditi, postiže suprotni efekt i nitko ih ne promatra kao umjetničko djelo, nego isključivo kao propagandno sredstvo u rukama jednog nacionalističkog autokratskog režima putinovsko-orbanovskog tipa. Tako je i "Dara iz Jasenovca", koja govori o jednom tragičnom dijelu povijesti, promatrana. Bila je srpski kandidat za Oscara, kao protuteža "Quo vadis, Aida?", ali ih je kritika pokopala upravo zbog evidentnog režimsko-propagandnog karaktera (ništa nisu, nažalost, naučili od "Neretve" i Veljka Bulajića).
Ponavljanje glumaca
Zanimljivo je da dvojica glavnih glumaca iz "Dare", Jovo Maksić i Zlatan Vidović, glume i u "Oluji". Maksić je živio u Kninu te je bio u izbjegličkoj traktorskoj koloni. No, ovakvi uraci zapravo obezvređuju onu stvarnu stranu tragedije, kao što su neki "partizanski filmovi" ili, još razornije, mnogi filmovi o Domovinskom ratu samo diskreditirali, pa i karikirali te važne i presudne povijesne događaje.
Jedna od temeljnih ideoloških osnova režima Aleksandra Vučića u Srbiji jest pokušaj potpune promjene percepcije ratova u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem su Srbi zapravo jedine žrtve ratova, a sve što se događalo u 90-ima kao da nema nikakve veze sa Srbijom i sve što im se dogodilo je palo s Marsa. Postavljat će se pitanja "Gdje su Srbi Sarajeva?" zanemarujući opsadu grada, govorit će se o progonu Srba s Kosova zanemarujući da je u samo nekoliko mjeseci s Kosova protjerano oko milijun Albanaca, o Oluji će se govoriti kao o jednom od najvećih zločina nad Srbima u povijesti, a čak će i beogradska Politika na godišnjicu NATO-ove intervencije, koja je bila u ožujku 1999., mrtva-hladna napisati da su "se tada prvi put nakon Drugoga svjetskog rata u Europi oglasile sirene za uzbunu".
Vučićevi "ideolozi" ne zamaraju se time da objasne zašto se nešto dogodilo, bitna je samo mantra da je nad Srbima počinjena nepravda. Ovih se dana u provučićevskim medijima u Srbiji vodi prava hajka protiv 30 tisuća Srba koji su otišli u Hrvatsku na ljetovanje - "oni se brčkaju u hrvatskom moru dok ustaše slave klanje i protjerivanje u zločinačkoj akciji Oluja", a tabloidi obećavaju da će u sljedećim danima otkriti tko su ti Srbi koji idu na "ustaško more". Stvara se atmosfera progona, ali i to da su Hrvatska i Srbija sve dalje.
‘Tragična sudbina Srba‘
Redatelj Miloš Radunović, dosad poznat tek kao asistent redatelja u serijama poput "Vratit će se rode" i "Kralj Aleksandar", ne ulazi u propitkivanje kako je i zašto došlo do Oluje, što je ipak važno za poimanje i same operacije i svega onoga što se događalo tijekom tih četiri-pet dana vrelog kolovoza 1995. godine. On vidi samo tragičnu i pogubnu sudbinu Srba iz Hrvatske i otužne, očajne traktorske kolone koje su zakrčile prilaze Beogradu. Jadni i sluđeni ljudi, koji su ostali bez svega, tražili su tada spas i odgovore zašto ih je to snašlo. Uboge traktorske kolone odbjeglih hrvatskih Srba uzimaju se kao jedina slika rata u Hrvatskoj. Ali, ta slika je najbolji opis poraza sanuovsko-miloševićevske politike te frustracije i kompleksa koje ima današnja Vučićeva Srbija, a on je bio dio tog ratnog miloševićevskog stroja.
Osnovni problem takvog pristupa, pa i tog prapovijesnog etno koncepta, jest što filmovi poput "Oluje" niti ne pokušavaju dati te odgovore, nego samo služe režimskom tumačenju. Prvo, ono što u Srbiji očito ne znaju i što je smisao Oluje - ona nije početak, nego završetak rata, i to rata koji je trajao više od četiri godine. Oluja nije došla ni iz čega, niti je pala s neba, kako sugerira Vučićeva interpretacija novije povijesti naših krajeva. Ali, ona treba dokazati da su zli Hrvati napali mirne Srbe koji su samo branili svoje kuće i obitelji te, ono najgore, da je današnja Hrvatska samo nastavak zločinačke ustaške NDH, o čemu, konačno, otvoreno govore srbijanski političari i provučićevski mediji. U kratkom traileru vidi se trenutak u kojem neki hrvatski glavati vojnik puca u vezane srpske zarobljenike jer se "dečki moraju zabaviti". Nije nemoguće da se tijekom rata takvo što i dogodilo, ali kada je smisao da ta scena potvrdi spomenutu režimsku paradigmu, ona više nema ni težinu, ni tragiku, niti opisuje besmisao rata ili potvrđivanje stradanja Srba i okrutnost novovjekih ustaša kao istoznačnice za sve Hrvate.
Legitimna akcija
Oluja je bila legitimna akcija oslobađanja hrvatskog teritorija. Egzodus oko 200 tisuća Srba iz Krajine se dogodio, ali danas ga u Vučićevoj Srbiji uzimaju kao jedino što se dogodilo u Hrvatskoj u ratu. Podsjetimo, a to pokazuju brojni dokumenti vojske i političkog vrha SAO Krajine te preporuka iz Beograda, da je evakuacija - poslije pretočena u egzodus - planirana i dogovorena na relaciji Krajina - Beograd. Velika većina Srba bježala je iz SAO Krajine ne samo pred hrvatskom vojskom, bojeći se osvete, nego i zbog svijesti i straha od onoga što su neki njihovi pripadnici činili i učinili tijekom svih godina rata. I odlasku Srba tada se vjerojatno radovao najveći broj Hrvata, nakon četiri godine ratovanja. To nas podsjeća na priču i ovdašnju desničarsku mantru o Bleiburgu čija se tragedija nastoji prikazati kao da je to što se tamo dogodilo u svibnju 1945. jedino od Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj. U akciji i pogotovo nakon nje dogodili su se zločini nad Srbima koje Hrvatska ne smije zataškavati, opravdavati i umanjivati, nego priznati i okajati baš zbog važnosti Oluje. U selima oko Knina, Gruborima i Varivodama, pobijeni su Srbi civili, uglavnom starci i invalidi, koji su ostali u svojim kućama. U Gruborima je 28. kolovoza 1995. ubijeno šestero srpskih civila, a u Varivodama je 28. rujna hladnokrvno likvidirano devetero Srba. Još nitko nije odgovarao za ta djela. I dok se to ne izvede na čistac, Oluja će imati crnu mrlju.
No, i Srbi iz Hrvatske, kao i njihovi nalogodavci iz Srbije, trebaju biti svjesni svog dijela odgovornosti i krivnje za ono što se zbivalo u Hrvatskoj od 1990. do 1995 godine. Isto tako bi hrvatske vlasti i obrazovni sustav morali smoći snage priznati crne mrlje, zločine i nepravde koje su činjene Srbima. Činjenica jest da su Olujom poraženi miloševićevsko-sanuovski velikosrpski planovi, ali problem je što Vučić i njegovi propagatori tu činjenicu uopće ne uzimaju u obzir. Paradržavna tvorevina SAO Krajina osmišljena je u beogradskim kabinetima SANU i Slobodana Miloševića, a osnovana je 1991. godine. Iz te su tvorevine istjerani - a mnogi su i pobijeni - gotovo svi Hrvati. S tog su područja granatirani hrvatski gradovi Zadar, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod i Županja, a dva puta je bio raketiran i Zagreb. SAO Krajina je nepobitno "zločinačka tvorevina", ali time se ne može opravdati niti obezvrijediti progone Srba koji su se događali na ostalom dijelu hrvatskog teritorija u 90-ima, od prebrojavanja i izbacivanja s posla do bezočnog otimanja njihovih stanova i imovine. Na području SAO Krajine prije rata je živjelo oko 250.000 Srba, a u ostalim dijelovima Hrvatske više od 300.000, ali do početka Oluje u Srbiju je već otišlo oko trećine Srba iz Krajine, a iz ostalih dijelova Hrvatske njih oko 50 tisuća.
Napomenimo da niti jedan Hrvat nije osuđen u Haagu "zbog rata" u Hrvatskoj. Sudilo se generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, ali su oni oslobođeni optužnice. Podsjetimo da je general Mirko Norac pred hrvatskim sudom osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina. S druge strane, 16 Srba u Haagu je osuđeno zbog ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Zbog svoje umiješanosti u ratna zbivanja u Hrvatskoj osuđeni su na dulje ili kraće zatvorske kazne Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar, Mile Mrkšić, Milan Babić, Milan Martić, Miodrag Jokić, Franko Simatović i Jovica Stanišić. Prije kraja suđenja umrli su Slobodan Milošević i Goran Hadžić, a Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik Vukovara, ubio se. Miroslavu Radiću se sudilo, ali je oslobođen.
Premijera filma "Oluja" očekuje se na jesen, a serija će se prikazati na televiziji početkom 2023. godine. Hoće li i "Oluja" biti srpski kandidat za Oscara, preostaje vidjeti.