‘ZLI‘ HRVATI, ‘MIRNI‘ SRBI

U Srbiji snimljen film o ‘Oluji‘: Pogledali smo trailer, ovaj projekt očito ima samo jednu svrhu

Film je samo sastavni dio perpetuum mobilea opterećujućeg središnjeg srpskog mita - Kosovske bitke

Prizor iz filma Oluja

Na godišnjicu početka operacije Oluja u Beogradu je održana svečana premijera dvominutnog trailera za najnoviji filmsko-propagandni uradak sličan "Dari iz Jasenovca" - "Oluju".

Naziv je onakav kakav bi možda sugerirao da se radi o hrvatskim pokretnim slikama. No, kao i za "Daru", nije bitan umjetnički i filmski dojam, nego isključivo nacionalno-ideološki, patetično-dnevnopolitički doseg koji se uklapa u povijesno-revizionističku mantru Vučićeva režima koja potpuno mijenja vizuru i razloge ratova na području Jugoslavije u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Glavna je paradigma Vučićeve kvaziteorije ona o Srbima kao jedinim žrtvama ratova 90-ih, bez ikakva razlaganja o razlozima i posljedicama rata, što je bilo i što je dovelo do toga. Bitna je samo "političko-propagandna osnova", odnosno forma je sve, a sadržaj je ili nebitan ili se podredi formi.

Film, kako smo stekli dojam prema kratkom traileru te napisima u prorežimskim Vučićevim medijima, ima samo jednu svrhu - prikazati, kao što kaže redatelj i scenarist projekta Miloš Radunović, "jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom. Riječ je o bolnoj temi koja nužno treba biti zapisana za buduće generacije". "Oluja" je državni projekt. I sam redatelj kaže da "bez državne pomoći" film ne bi mogao biti realiziran, a vjerojatno nije bio ni jeftin. Naime, u filmu je sudjelovalo i oko deset tisuća statista, a glavni sponzor je Telekom Srbije za koji se u Beogradu priča da je ionako glavni Vučićev "novčanik" za sve njegove političke, državne i stranačke potrebe. Film, čak i ako ima svoje kvalitete, ostat će samo istureni djelić Vučićeva propagandnog mozaika i nepodnošljive atmosfere patetike, patnje, žrtve i iskrivljavanja povijesti. Film nije "naša strana rata", on je "frizirana priča o ratu". Sve se povijesno trivijalizira, a tragedija banalizira. Kakav god bio, film je samo sastavni dio perpetuum mobilea opterećujućeg središnjeg srpskog mita - Kosovske bitke.

‘Nova kosovska tragedija‘

Svi ostali događaji zapravo su epigoni toga glavnog srpskog nacionalističkog megamita koji postaje "špranca" za pravljenje i gomilanje novih patetično-mučeničkih mitova u koje spadaju ratovi 90-ih, kao što je i sam Vučić tek otužni "gojenac" koji je ispuzao iz miloševićevsko-sanuovskog šinjela, a cijelu Srbiju i Srbe pretvorio je u taoce svoje naci patologije i frustracije. U tom kolopletu Vučićeva pristupa od 2015. godine obilježava se "stradanje i najveći zločin i egzodus Srba" te se stvara atmosfera nove "kosovsko poljske" tragedije, bez ikakva propitkivanja što se i zašto zbivalo i koji su rezultati takve politike. I ove će se godine u Novom Sadu okupiti srbijanski politički vrh, doći će i neizostavni Milorad Dodik iz Republike Srpske te patrijarh SPC-a Porfirije (Perić). Kako piše portal 021.rs, ne zna se tko je organizator skupa, a građani danima dobivaju SMS-ove da dođu na Trg slobode.

Ne želimo reći da u tim ratovima nije bilo zločina nad Srbima i da Srbi nisu bili stradalnici. No, Vučić želi potpuno provesti reviziju povijesti sukoba na području Jugoslavije te okrenuti priču i razloge ratova. Film "Oluja", a priprema se i višedijelna serija, prema dostupnim informacijama, samo je dio te Vučićeve zloporabe povijesne paradigme. Zapravo se ovakvim filmovima i pristupom toj značajnoj temi, koju treba obraditi, postiže suprotni efekt i nitko ih ne promatra kao umjetničko djelo, nego isključivo kao propagandno sredstvo u rukama jednog nacionalističkog autokratskog režima putinovsko-orbanovskog tipa. Tako je i "Dara iz Jasenovca", koja govori o jednom tragičnom dijelu povijesti, promatrana. Bila je srpski kandidat za Oscara, kao protuteža "Quo vadis, Aida?", ali ih je kritika pokopala upravo zbog evidentnog režimsko-propagandnog karaktera (ništa nisu, nažalost, naučili od "Neretve" i Veljka Bulajića).

Ponavljanje glumaca

Zanimljivo je da dvojica glavnih glumaca iz "Dare", Jovo Maksić i Zlatan Vidović, glume i u "Oluji". Maksić je živio u Kninu te je bio u izbjegličkoj traktorskoj koloni. No, ovakvi uraci zapravo obezvređuju onu stvarnu stranu tragedije, kao što su neki "partizanski filmovi" ili, još razornije, mnogi filmovi o Domovinskom ratu samo diskreditirali, pa i karikirali te važne i presudne povijesne događaje.

Jedna od temeljnih ideoloških osnova režima Aleksandra Vučića u Srbiji jest pokušaj potpune promjene percepcije ratova u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem su Srbi zapravo jedine žrtve ratova, a sve što se događalo u 90-ima kao da nema nikakve veze sa Srbijom i sve što im se dogodilo je palo s Marsa. Postavljat će se pitanja "Gdje su Srbi Sarajeva?" zanemarujući opsadu grada, govorit će se o progonu Srba s Kosova zanemarujući da je u samo nekoliko mjeseci s Kosova protjerano oko milijun Albanaca, o Oluji će se govoriti kao o jednom od najvećih zločina nad Srbima u povijesti, a čak će i beogradska Politika na godišnjicu NATO-ove intervencije, koja je bila u ožujku 1999., mrtva-hladna napisati da su "se tada prvi put nakon Drugoga svjetskog rata u Europi oglasile sirene za uzbunu".

image

Prizor iz filma Oluja

Vučićevi "ideolozi" ne zamaraju se time da objasne zašto se nešto dogodilo, bitna je samo mantra da je nad Srbima počinjena nepravda. Ovih se dana u provučićevskim medijima u Srbiji vodi prava hajka protiv 30 tisuća Srba koji su otišli u Hrvatsku na ljetovanje - "oni se brčkaju u hrvatskom moru dok ustaše slave klanje i protjerivanje u zločinačkoj akciji Oluja", a tabloidi obećavaju da će u sljedećim danima otkriti tko su ti Srbi koji idu na "ustaško more". Stvara se atmosfera progona, ali i to da su Hrvatska i Srbija sve dalje.

‘Tragična sudbina Srba‘

Redatelj Miloš Radunović, dosad poznat tek kao asistent redatelja u serijama poput "Vratit će se rode" i "Kralj Aleksandar", ne ulazi u propitkivanje kako je i zašto došlo do Oluje, što je ipak važno za poimanje i same operacije i svega onoga što se događalo tijekom tih četiri-pet dana vrelog kolovoza 1995. godine. On vidi samo tragičnu i pogubnu sudbinu Srba iz Hrvatske i otužne, očajne traktorske kolone koje su zakrčile prilaze Beogradu. Jadni i sluđeni ljudi, koji su ostali bez svega, tražili su tada spas i odgovore zašto ih je to snašlo. Uboge traktorske kolone odbjeglih hrvatskih Srba uzimaju se kao jedina slika rata u Hrvatskoj. Ali, ta slika je najbolji opis poraza sanuovsko-miloševićevske politike te frustracije i kompleksa koje ima današnja Vučićeva Srbija, a on je bio dio tog ratnog miloševićevskog stroja.

Osnovni problem takvog pristupa, pa i tog prapovijesnog etno koncepta, jest što filmovi poput "Oluje" niti ne pokušavaju dati te odgovore, nego samo služe režimskom tumačenju. Prvo, ono što u Srbiji očito ne znaju i što je smisao Oluje - ona nije početak, nego završetak rata, i to rata koji je trajao više od četiri godine. Oluja nije došla ni iz čega, niti je pala s neba, kako sugerira Vučićeva interpretacija novije povijesti naših krajeva. Ali, ona treba dokazati da su zli Hrvati napali mirne Srbe koji su samo branili svoje kuće i obitelji te, ono najgore, da je današnja Hrvatska samo nastavak zločinačke ustaške NDH, o čemu, konačno, otvoreno govore srbijanski političari i provučićevski mediji. U kratkom traileru vidi se trenutak u kojem neki hrvatski glavati vojnik puca u vezane srpske zarobljenike jer se "dečki moraju zabaviti". Nije nemoguće da se tijekom rata takvo što i dogodilo, ali kada je smisao da ta scena potvrdi spomenutu režimsku paradigmu, ona više nema ni težinu, ni tragiku, niti opisuje besmisao rata ili potvrđivanje stradanja Srba i okrutnost novovjekih ustaša kao istoznačnice za sve Hrvate.

image

Aleksandar Vučić

Jonas Roosens/Anp Via Afp

Legitimna akcija

Oluja je bila legitimna akcija oslobađanja hrvatskog teritorija. Egzodus oko 200 tisuća Srba iz Krajine se dogodio, ali danas ga u Vučićevoj Srbiji uzimaju kao jedino što se dogodilo u Hrvatskoj u ratu. Podsjetimo, a to pokazuju brojni dokumenti vojske i političkog vrha SAO Krajine te preporuka iz Beograda, da je evakuacija - poslije pretočena u egzodus - planirana i dogovorena na relaciji Krajina - Beograd. Velika većina Srba bježala je iz SAO Krajine ne samo pred hrvatskom vojskom, bojeći se osvete, nego i zbog svijesti i straha od onoga što su neki njihovi pripadnici činili i učinili tijekom svih godina rata. I odlasku Srba tada se vjerojatno radovao najveći broj Hrvata, nakon četiri godine ratovanja. To nas podsjeća na priču i ovdašnju desničarsku mantru o Bleiburgu čija se tragedija nastoji prikazati kao da je to što se tamo dogodilo u svibnju 1945. jedino od Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj. U akciji i pogotovo nakon nje dogodili su se zločini nad Srbima koje Hrvatska ne smije zataškavati, opravdavati i umanjivati, nego priznati i okajati baš zbog važnosti Oluje. U selima oko Knina, Gruborima i Varivodama, pobijeni su Srbi civili, uglavnom starci i invalidi, koji su ostali u svojim kućama. U Gruborima je 28. kolovoza 1995. ubijeno šestero srpskih civila, a u Varivodama je 28. rujna hladnokrvno likvidirano devetero Srba. Još nitko nije odgovarao za ta djela. I dok se to ne izvede na čistac, Oluja će imati crnu mrlju.

No, i Srbi iz Hrvatske, kao i njihovi nalogodavci iz Srbije, trebaju biti svjesni svog dijela odgovornosti i krivnje za ono što se zbivalo u Hrvatskoj od 1990. do 1995 godine. Isto tako bi hrvatske vlasti i obrazovni sustav morali smoći snage priznati crne mrlje, zločine i nepravde koje su činjene Srbima. Činjenica jest da su Olujom poraženi miloševićevsko-sanuovski velikosrpski planovi, ali problem je što Vučić i njegovi propagatori tu činjenicu uopće ne uzimaju u obzir. Paradržavna tvorevina SAO Krajina osmišljena je u beogradskim kabinetima SANU i Slobodana Miloševića, a osnovana je 1991. godine. Iz te su tvorevine istjerani - a mnogi su i pobijeni - gotovo svi Hrvati. S tog su područja granatirani hrvatski gradovi Zadar, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod i Županja, a dva puta je bio raketiran i Zagreb. SAO Krajina je nepobitno "zločinačka tvorevina", ali time se ne može opravdati niti obezvrijediti progone Srba koji su se događali na ostalom dijelu hrvatskog teritorija u 90-ima, od prebrojavanja i izbacivanja s posla do bezočnog otimanja njihovih stanova i imovine. Na području SAO Krajine prije rata je živjelo oko 250.000 Srba, a u ostalim dijelovima Hrvatske više od 300.000, ali do početka Oluje u Srbiju je već otišlo oko trećine Srba iz Krajine, a iz ostalih dijelova Hrvatske njih oko 50 tisuća.

Napomenimo da niti jedan Hrvat nije osuđen u Haagu "zbog rata" u Hrvatskoj. Sudilo se generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, ali su oni oslobođeni optužnice. Podsjetimo da je general Mirko Norac pred hrvatskim sudom osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina. S druge strane, 16 Srba u Haagu je osuđeno zbog ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Zbog svoje umiješanosti u ratna zbivanja u Hrvatskoj osuđeni su na dulje ili kraće zatvorske kazne Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar, Mile Mrkšić, Milan Babić, Milan Martić, Miodrag Jokić, Franko Simatović i Jovica Stanišić. Prije kraja suđenja umrli su Slobodan Milošević i Goran Hadžić, a Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik Vukovara, ubio se. Miroslavu Radiću se sudilo, ali je oslobođen.

Premijera filma "Oluja" očekuje se na jesen, a serija će se prikazati na televiziji početkom 2023. godine. Hoće li i "Oluja" biti srpski kandidat za Oscara, preostaje vidjeti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. rujan 2022 19:13