VLAŠKA POSLA

U utvrdi poštenja poznatoj po imenu Republika Srpska netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet

U susjednoj Bosni i Hercegovini u nedjelju su bili izbori za tijela lokalne uprave, a rezultati su negdje iznenađujući
 Darko Tomas/Cropix
Objavljeno: 17. studeni 2020. 13:39

Putujući nedavno u svoj imotski zavičaj opazio sam zanimljiv natpis. Na jednoj ruševini između Ciste i Lovreća netko je poslao odlučnu političku poruku. Velikim bijelim slovima na kamenom zidu gore je napisao "HOS", a malo niže "ZA DM". Boga ti miloga, upitao sam se zapanjeno, šta je DM?! Otkad se Drogerie markt ovako oglašava?

Suvišno je vjerojatno i napominjati, umjesto "ZA DM" trebao bi stajati stari hrvatski pozdrav "ZA DOM". Na zidu je krivo napisano, ali opet, ako mene pitate, nije sasvim pogrešno. Dapače, krnja poruka moj imotski zavičaj objašnjava bolje nego deseci učenih političkih analiza.

Da tkogod upita zašto u ovome kraju na izborima uvijek isti pobjeđuju, premda su prilike svaki dan vidljivo sve gore, odveo bih ga između Ciste i Lovreća i pokazao gdje piše "ZA DM", a zatim mu ovako rekao: "Gledaj, molim te. Gledaj rastresenog ustaškog čobana, samo pet slova je tupan trebao paziti i svejedno mu je jedno odlutalo."

Živčane stanice

Kako godine prolaze, skloniji sam vjerovati da to kako naš narod loše povezuje, da je to ustvari neurološki problem. Informacije s periferije živčanog sustava sporije nam putuju do centra. U ljudskom je tijelu, pamtite možda lekciju iz osmog razreda osnovne, osamdeset šest milijardi živčanih stanica koje strelovitom brzinom prenose misli i podražaje.

Ako želudac, na primjer, pošalje u mozak vijest da je prazan, mozak upućuje noge prema frižideru. Ako neuroni s kože javljaju da je hladno, iz lubanje smjesta putuje kratka zapovijed: "Ormar! Kaput!" Čini se vrlo jednostavno, ali kod političkog zaključivanja našeg naroda obično se dogodi nekakav kvar, kurcšlus, negdje prekida, gubi se signal, neki su vodovi slabije prohodni, što li?

Teško je to objasniti. U susjednoj Bosni i Hercegovini u nedjelju su bili izbori za tijela lokalne uprave, a rezultati su negdje iznenađujući. Milorad Dodik, na primjer, više ne kontrolira Banja Luku. Srpskog je vođu to strahovito potreslo. "Netko je ovdje igrao pokvareno", kazao je namršteni Dodik, na što su svi oko njega zgranuto uzdahnuli. Neka se žena od užasa čak i rasplakala.

Dakle, to je nešto nečuveno, nešto što ni najstariji Banjalučani ne pamte, u kamenoj utvrdi poštenja poznatoj po imenu Republika Srpska netko je igrao pokvareno? Isuse Kriste, kamo ide ovaj svijet!

U nekom dijelu svijeta gdje narod brže povezuje čudili bi se zašto Dodik još prije dvadeset godina nije izgubio vlast. Kako on bezobzirno dere bijednike, kako im laže i potkrada, još je prije pet izbora on trebao biti poražen, politički mrtav i pokopan duboko u svetoj srpskoj zemlji, da nikome na pamet ne padne iskopavati ga. Kako to da se Dodik i njegovi razbojnici uopće natječu za funkciju, upitao bi tkogod naivno.

Majko, ja ću

To je, vidite, neurološki problem. Dok u normalnog muškarca ili žene u Nizozemskoj ili Danskoj ima osamdeset šest milijardi živčanih stanica koji munjevito prenose misli i podražaje, u našeg čovjeka su na redovnoj dužnosti možda samo dvije do tri stanice.

Ima taj neki neuron, nazovimo ga za priliku Mišo, koji s noge na nogu putuje od periferije do centra živčanog sustava. Još krajem dvadesetog stoljeća, tamo devedeset osme, devete, njemu su uzrujano viknuli: "Mišo, ovi sve popljačkali. Brzo, javi gore da je Dodik greška i da ne glasaju više za njega."

Sve otad Mišo je putovao. Neuron meraklija stao bi sad na kavu, sad na rakiju, a ni ćevape nije odbijao ako bi ga ponudili. Ili bi se zaustavio kad bi vidio da neka starica cijepa drva u dvorištu. "Neka, majko, ja ću", kazao bi susretljivo hvatajući sjekiru. Sreo bi zatim grupu dječaka kako na ledini igraju nogomet pa bez razmišljanja skinuo jaknu i potrčao im ususret vičući: "Ovamo! Ovamo! Ovamo dodaj!" Sve do mraka igrao bi lopte s deranima, a onda se vruć napio vode, dobio upalu pluća i završio na dva mjeseca u bolnicu. Užasno se sve to iskompliciralo, dok nije napokon, u jesen dvije hiljade dvadesete, došao do mozga.

"Mišo, šta ćeš ti ovdje?" upitali ga gore, a on stao i zamišljeno se zapiljio. "Čekaj", kaže, "jednu sekundu, sjetit ću se."

Izluđujuće je spor bio taj neuron koji je Banjalučanima tek prije nekoliko dana u centralu javio da više ne glasaju za Milorada Dodika, ali nije to neobično za naše prilike. Ima ih oko Ciste i Lovreća i sporijih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2020 13:55