Učestale predsjedničine kritike Vlade aktualiziraju preispitivanje ustavnog položaja i ovlasti te načina izbora predsjednika Republike.
Smatram da je izvorište trajno više ili manje konfliktnog odnosa između svih predsjednika Republike i vlada od 2000. godine do danas u ustavnim promjenama iz iste godine. Iako je u izbornom programu pobjedničke koalicije bilo uvođenje čistog parlamentarnog sustava, stručna skupina predsjednika Mesića predložila je ustavne promjene prema kojima predsjednik Republike ima samostalne izvršne ovlasti te, u nizu državnih funkcija, ravnopravan suradnički odnos s Vladom.
Njemačka i Italija
Bio je to svojevrsni četvrtpredsjednički sustav jer je Vlada odgovarala samo Saboru, a ne i predsjedniku Republike, kao što je to u polupredsjedničkom sustavu. Njihov je prijedlog, uz manje izmjene, unatoč tihom otporu tadašnjeg predsjednika Vlade Ivice Račana, prihvaćen ustavnom promjenom iz studenoga 2000.godine.
Opisat ću ukratko obilježja tog ustavnog sustava, odnosa predsjednika RH i Vlade. Također ću opisati osnovne ustavne promjene kojima bi se taj sustav preobrazio u čisti parlamentarni sustav kakav imaju, primjerice, SR Njemačka i Italija.
Za odnos predsjednika Republike i Vlade bitna je odredba prema kojoj se predsjednik “brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. Ta ovlast daje predsjedniku Republike prava odnosno mogućnosti da djeluje kao arbitar u odnosu na Vladu i druga tijela državne vlasti. Ovakva, načelno široka i neodređena, ovlast predsjednika Republike predstavlja najizrazitiji ostatak polupredsjedničkog sustava i svakako bi je valjalo brisati u budućoj reviziji Ustava. To vrijedi i za odredbu prema kojoj “predsjednik RH odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH”.
Iako prema Ustavu Vlada “obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom” te “vodi vanjsku i unutarnju politiku”, predsjednik Republike ima niz ustavnih ovlasti koje pripadaju u područje izvršne vlasti. Tako on surađuje s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike.
Ova ustavna odredba znači da je područje vanjske politike, u onoj mjeri u kojoj je u sferi izvršne vlasti, podijeljeno između predsjednika Republike i Vlade i tu bi odredbu trebalo brisati iz Ustava. Što se tiče konkretnih nadležnosti predsjednika Republike iz područja međunarodnih odnosa i vanjske politike, valja propitati da ih on obavlja uz supotpis predsjednika Vlade. Supotpisom Vlada preuzima odgovornost za akte u ovom slučaju “politički neodgovornog” predsjednika Republike.
Kada je riječ o nadležnostima predsjednika Republike u funkciji zapovjednika Oružanih snaga RH te iz područja narodne obrane, također treba propisati da ih obavlja uz supotpis predsjednika Vlade.
Usmjeravanje rada sigurnosnih službi i imenovanje njihovih čelnika treba prepustiti Vladi, a ne da - kao što je to danas - to bude u zajedničkoj ovlasti predsjednika Republike i Vlade.
Izborni temelj
Ako bi se provele naprijed ukratko razmotrene ustavne promjene položaja i ovlasti predsjednika Republike, današnji četvrtpredsjednički preobrazio bi se u čisti parlamentarni sustav kakav, osim Francuske, imaju sve razvijene zapadnoeuropske demokracije. U čistom parlamentarnom sustavu predsjednik Republike nema samostalnih izvršnih ovlasti pa je njegova ustavna politička moć vrlo mala. On je, u osnovi, samo formalni predstavnik državnog suvereniteta, a to bitno smanjuje mogućnost političkih konflikta između njega i vlade.
Neposredan izbor predsjednika Republike obilježje je predsjedničkog i polupredsjedničkog sustava, iako on postoji i u nekim državama s čistim parlamentarnim sustavom. Smatram da u čistom parlamentarnom sustavu predsjednika Republike treba birati na posredan način kako ne bi imao neposredni izborni legitimitet koji ga ustavno čini nadređenim vladi koja se bira posredno u parlamentu. Predsjednik Republike birao bi se u tom slučaju u Hrvatskom saboru dvotrećinskom većinom svih zastupnika, što bi tražilo konsenzus većinske stranke ili koalicije i oporbe. Tako bi predsjednik Republike imao isti izborni temelj kao i Vlada.