Nema nikoga tko je posljednjih desetljeća imao ikakve veze sa Slobodnom Dalmacijom, a da barem u jednoj sekundi nije ovih dana sa sjetom pomislio na “ona sretna vremena”.
Kad čitaš i gledaš novine “kakve su nekad bile”, stvarno ti se učini da su to bila neka divna, gotovo nevina vremena. Puno bolja nego ova današnja. Te imali smo fantastičnu nakladu, te bili smo u centru grada, te imali smo genijalne novinare... O.K., političkih tema zapravo nije bilo, a i gayevi se nisu spominjali. Referendumi? Zamislite da je nekome palo na pamet raspisivati referendume o gradnji dvadesetak ACY marina! I danas bi urbanistički, prostorni, lokalni i svi ostali planovi bili tek na crtaćim daskama.
Nostalgija
Bolje? Mediteran kakav je nekad bio. Nostalgija je gadna stvar jer uvijek limitira sjećanja. Ostaje u glavi ono što izaziva sigurnost, mir, jednakost, bezbrižnost, a nekako izblijedi cijena kojom je to plaćeno. Kao mlad novinar radio sam u redakciji koja je tukla fantastičnu nakladu. Malo urednika, malo novinara, bez kompjutora, dva, tri grafičara, dva lektora i ogromna zarada. K vragu, često se pitam, zašto to danas nije moguće? Zar smo danas toliko gluplji, ljeniji, manje profesionalni? Ne. Samo imamo limitirano pamćenje. Zaboravljamo da su u to vrijeme novine izlazile na 24 crno-bijele stranice na nekom ruskom papiru i prodavale se, praktički bez konkurencije. Fantastično zvuči podatak da je četvrtinu naklade svih svojih izdanja Vjesnikova kuća nekada prodavala u banjolučkom kraju. Ili, deset posto u Beogradu. Zašto? Prvo, zato što u toj Banjoj Luci ništa drugo nije ni postojalo. I drugo, to su bili jednostavni, nezahtjevni i dosta primitivni proizvodi.
Crkavica od plaće
Ni u drugim zemljama nisu bili baš puno bolji. Takve proizvode znali smo raditi. Za njih smo bili spremni i školovani. Znali smo lemiti, tući čekićem, rezati, paziti na tekuću traku. Znali smo pisati članke i slati ih u štampariju. Primali smo crkavicu od plaće, ali to nas nije smetalo, jer tako su svi živjeli. U dućan smo išli s pletenom mrežicom u kojoj se donijelo litru mlijeka i kilo kruha. Pred telefonskim govornicama bili su redovi. Automobili? Skijanja? Kad sam prije tridesetak godina uselio u stan mojih roditelja, u dnevnom boravku zatekao sam dvije utičnice. Njima dosta. Ni dvadesetak mi danas ne dostiže da pokopčam sve zvučnike, razglase, televizore, plejere, internete, makstevee, printere. Sve, je li, bez čega život nema smisla. To, takvo opće siromaštvo, koje je iznjedrilo ideju da svi imaju jednaka prava, a ne samo jednake šanse, nije bilo veliki problem jer je bila riječ o spektakularnoj promjeni strukture društva. U samo dvadesetak godina seljačka zemlja u kojoj je stanovništvo spavalo zagrljeno sa svojim blagom pretvorena je u poluindustrijsku zajednicu siromašnih, ali zato gradskih stanovnika s parketima na podu.
Jaka Jugoplastika
Imali smo jaku “Jugoplastiku” i jaki škver. U isto to vrijeme, dok još nije bilo ni “S” od Samsunga, imali smo i pet tvornica televizora: u Kranju, Zagrebu, Banjoj Luci, Nišu, Cetinju. Nećete vjerovati, u Zagrebu su se proizvodili fotoaparati i dalekozori. I sad, kamo je sve to nestalo? Znamo li danas napraviti televizor koji mijenja kanale pokretom glave ili treptajem oka? U dovoljnim količinama i po prihvatljivoj cijeni? Ne znamo i ne možemo. Brojke, podaci, dokumenti su neumoljivi i od njih, kako god se trudio, ne možeš pobjeći. Posljednjih desetljeća mi smo mogli birati: ulagati u tehnologije i razvoj ili u bolji život. Ako hoćeš razvoj, onda moraš razviti prave škole i univerzitete, takve da se mogu mjeriti s najboljima. Moraš imati institute, doktore nauka, istraživače, fundamentalna istraživanja. Moraš imati društvo kreativne klase, uporedivo isključivo s onim što je najbolje na svijetu. Ako se upoređuješ sa samim sobom, odmah si na marginama. Eto, znate li da 60 posto odraslih turista koji dolaze organizirano na našu obalu ima završen fakultet? Tko ih dočekuje? I evo rezultata: više od trećine njih kaže da ih ne smetaju ni cijene, ni usluga, ni ceste, ni plaže. Smeta ih što ne mogu saznati ama baš ništa stručno o povijesnim lokalitetima i sakralnim spomenicima. No, mi smo izabrali nešto drugačiji put. Umjesto produktivne, više nam se sviđala zemlja proste reprodukcije. Umjesto kreativne klase, draže nam je bilo postati pasivna, konzumeristička vojska u vječno niskom startu za svoja prava. Ali zato, život je stvarno postao bolji. Umjesto da razbacujemo novac na ono što ionako ne razumijemo, ulupali smo ga u ono što svaki dan možemo pojesti i popiti, staviti na sebe, pod sebe i iznad sebe. Odnosno, na sve one stotine tisuća radnih mjesta, naknada, poticaja, dotacija, subvencija i pomoći koje će nam sve to omogućiti, a da se ni jedne sekunde ozbiljno ne upitamo mogu li naša djeca, s onim što smo im zamotali i stavili u ruksak s kojim putuju u svijet globalne usporedbe i kompeticije, doista biti ravnopravna s djecom iz onih društava koja su imala malo drugačije prioritete, a s kojima se već od sutra, htjeli ili ne htjeli, moraju uspoređivati. Kad pogledate tko se danas nalazi na burzi nezaposlenih, odmah vam je jasno da njih barem tri četvrtine nikada neće naći posao, ma kakav se privredni uzlet dogodio u budućnosti. Jednostavno, poslova koje bi oni možda mogli raditi više nema. Možda bi bilo pošteno da im to netko kaže. Na šalterima banaka nekada ste samo primali uplate i isplate. Danas prodajete 250 različitih bankovnih proizvoda. Tu više ni fakultet nije dovoljan. U nekim uspješnim zemljama zabranjeno je u školama predavati ljudima s fakultetom. Bez magisterija i doktorata nema ulaska u učionicu.
Nova šansa
Jesmo li spremni za takvo društvo? Imamo li uopće izbora? Jesmo li nepovratno prokockali baš sve šanse? Ovaj tekst mi je naručila redakcija “Slobodne” s idejom da prikladno i pristojno čestitam 70. godišnjicu “Slobodne”.
To i činim. No, prava čestitka, ako me razumijete, za mene je poruka malo drugačije vrste. Želim reći da će svih ovih sedamdeset godina, milijuni napisanih kartica, stotine milijuna prodanih primjeraka, sav trud genijalnih i pametnih ljudi kroz sva ta desetljeća biti potpuno beznačajni ako će svoje mjesto “Slobodna” tražiti uspoređujući se i osvrćući se na ono što rade “Jutarnji”, “Večernji” ili Novi list. “Slobodna” nikada više ne smije biti kao što je nekad bila. Upravo suprotno. Ona mora razumjeti zašto je Wall Street Journal najbolji dnevni list na svijetu, zašto Springeru više od trideset posto prihoda čine digitalne operacije, zašto stotine medijskih kompanija u cijelom svijetu bilježe novi uzlet i tuku rekordne rezultate, zašto su društvene mreže, tražilice i portali najveći prijatelji novina. Jer, “Slobodna” je u Splitu, na Mediteranu, na najgenijalnijem i najkozmopolitskijemu mjestu na svijetu. Njezina budućnost ovisit će o tome hoće li pristati na sudbinu važnih i dobrih, ali ipak lokalnih novina, ili će zgrabiti šansu da dobije kartu za trajekt prema uzbudljivom i avanturističkom svijetu genijalne demokratske medijske revolucije kojoj upravo svjedočimo.
Ninoslav Pavić za Slobodnu Dalmaciju