- Percepcija javnosti jest da smo mi učitelji i nastavnici grozni, ne radimo ništa, izuzev izuzeci. Ja bih rekla da su učitelji i nastavnici izvrsni, a nečasni su izuzetak. Problem je što smo mi mala zemlja za velike reforme. Kad mi danas netko spomene reformu, odmah brojim koliko dana imam do mirovine. Ja sam ta koja ulazi u razred i radi s djecom, a oni koji u nekom mračnom kutku ministarstva pišu reforme nikada nisu bili u razredu, poruka je Lilijane Radobuljac, profesorice hrvatskog jezika i književnosti Tehničke škole Nikole Tesle u Vukovaru, gošće HTV-ove emisije Nedjeljom u 2.
Što (ne)valja u našem školstvu? To je što cijeli stup drže entuzijasti, ustvrdila je kao pozitivnu stranu.
- S druge strane, sustav je trom, spor, neučinkovit i dovoljan sam sebi. Problem je što svaki puta kada dođe novi ministar, makne prijašnju livadu i krene sa svojom. Ministar obrazovanja mora biti jaka politička ličnost, a mi uvijek za imenovanje ministra čekamo zadnji tren, čekamo bijeli dim. Svi se zaklinjemo u djecu, a u cijeloj strukturi obrazovanje je realno najmanje važno, navela je.
Komentirajući slučaj Klasične gimnazije i naknadnu izmjenu ocjena sinu predsjednika Milanovića u aferi ‘Daj pet‘, otvorila je neka pitanja:
- Interesira me je li ravnateljica Klasične gimnazije u Zagrebu odgovorila na mail gospođi Milanović koja joj se tužila na nastavnicu matematike, ako je zašto nismo vidjeli što je odgovorila? Zanima me tko je promijenio ocjene i treće, je li gospođa Milanović ikada bila na informacijama kod predmetne profesorice. Najmanje mi je jasno zašto nitko nije potegnuo pitanje što je s latinskim jezikom, koji je isto poklonjen ocjenama, i zašto sankcije za nastavnice nisu iste, pitala se Radobuljac.
Govoreći o vršnjačkom zlostavljanju u školi, istaknula je kako to muči mnoge učitelje i nastavnike jer je Pravilnik o pedagoškim mjerama mrtvo slovo na papiru.
- Manje stvari rješavamo u razredu, uvijek krećete od toga da djeca nisu odrasli, još puno toga moraju učiti. Problemi se rješavaju restitucijom, da učenik sam shvati gdje je pogriješio i pronađe način da to popravi. Mi imamo protokole, no ostavljeni smo sami sebi. Stalno vapimo za pomoći, nemamo stručnih suradnika, konkretno u našoj školi imamo samo pedagoga, a psihologa tražimo godinama i ništa.
Radobuljac predaje niz godina i u razredima koje pohađaju učenici srpske nacionalnosti. Prisjetila se nezgode kada ju je jednom prilikom dočekalo ušato slovo „U“ na ploči.
- To slovo me zateklo, mislila sam da sam dosad dobro radila. Uzela sam kredu, pored tog slova dodala broj 2 i pitala, znači i vi isto slušate U2? Dobila sam pljesak. Bilo je raznih situacija, djeca su vikala kroz prozor ‘Ovo je Srbija‘. Jedino što sam im rekla bilo je – ovo je škola, opisala je, uz dodatak da bi voljela da su djeca hrvatske i srpske nacionalnosti zajedno u razredima jer bi tako najviše naučili jedni od drugih.
Upitana je li aktivacija u lokalnoj politici bila greška, s obzirom da je bila gradska vijećnica SDP-a 2013. godine, odgovorila je kako je to bilo strašno iskustvo.
- Ušla sam otvorena srca i politički potpuno neuka. Moj je dojam da sve stranke djeluju na principu čopora, imate vođu kojega svi slušaju. Stranke ne trebaju ljude koje misle, oni trebaju birače, glasače i odrađivače, odgovorila je.