Ovo je sve bolje, kao u “Ratovima zvijezda”. Parlament je dao svu vlast Stožeru, vanplanetarnom. On samostalno, bez kontrole i ograničenja odlučuje o slobodama ljudi sa šahovnicom na putovnicama. Jedini koji je to mogao ograničiti, Ustavni sud, složio se s time. Kraj.
Ako je mogao uništiti ono malo kredibiliteta koji je Stožer još zadržao oslanjajući se na stručnost i poznavanje medicine, Ustavni sud je to učinio, kao da je stisnuo delete. Zato je važno koga će stranka poslati u Ustavni sud. To je uvijek investicija u budućnost, vraća se kao usluga i servis. Neki pritom žele zaštitu zakonitosti i ljudskih sloboda, drugima je interes da stranka bude sigurna. Nije više uopće bitno je li Stožer sve radio po zakonu i jesu li mu sve odluke bile dobre. Prošlo je. Ustavni sud je šutio, a nije trebao. Važno je kontrolirati takav rad, čak i kad Stožera neće biti. Ili se mogu jednoga dana, recimo u nedjelju, isti ovi ljudi probuditi kao neki drugi i prevariti nas iz tko zna kojeg razloga. Zato se ne računa na dobronamjernost ovog ni bilo kojeg drugog parlamenta, stožera ni vlade. Zato postoji Ustavni sud, bez obzira na to što svi koji mogu odlučivati o slobodama polažu prisegu, zaklinju se da će raditi na dobrobit građana.
Koristi nam i praćenje sjednica Sabora, to nam je provjera izborne odluke. Tada saznamo jesmo li izabrali poslušne ili svojeglave, pametne ili budalaste, štrebere ili praznoglavce, prevrtljivce i hulje ili tvrdoglave slijepce, prilično brzo skužimo kakav je tko, prema onome što zastupa i kako argumentira svoje stavove. Zato je bilo važno vidjeti sjednicu na kojoj se odlučivalo o radu Stožera. Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, rekao je da nema potrebe za time, da bi to bio igrokaz u kojem bi se suci pojavili u togama i izgovorili ono što su prije dogovorili. Super, osim što on kao čuvar propisa krši propise po kojima radi, sada znamo koju sjednicu ne želimo i njegovu sklonost friziranju događaja. Iako, čak ni ova dogovorena ne bi bila najgora da se vidi kako radi Ustavni sud. Možda održavaju sjednicu uz janjetinu ili dijele bombone, možda netko spava, netko visi na tik-toku? Možda si prijete, ucjenjuju, podmićuju. Dalo bi se to vidjeti čak i u režiranoj predstavi.
Uostalom, zašto bismo vjerovali ustavnim sucima? Nisu cijepljeni protiv ljudskosti. Mogu i oni biti korumpirani, mogu biti zli, neznalice, tupani, izdajice, licemjeri, hipohondri i mizantropi, osobe poremećene ličnosti, koronaskeptici, ravnozemljaši, patološki lažljivci, mogu biti svakakvi. Mogu biti i genijalci, humanitarci, filantropi i filatelisti, ekvilibristi, dobrovoljni davatelji krvi, udomitelji, ljubitelji mačaka ili guštera, ali se sa zaštitom i očuvanjem sloboda ne mogu zezati. Zato je važna javnost. Nema te retorike koja može opravdati postojeće, a ni potencijalno ugrožavanje slobode.
A možda bi ta javnost navela suce da pokažu što stvarno misle. Možda bi nekome bilo neugodno da ga koriste kao broj, ruku za glasanje. Epidemiološka situacija bila je razlog zašto nisu dopustili medijima da budu na sjednici. Nije im palo na pamet da bi jedna kamera, jedan fotograf i jedan izvjestitelj ili izvjestiteljica s HRT-a i Hine mogli odraditi posao za sve medije. To se inače radi. Ali su, radi vlastite taštine, ipak otvorili vrata, za kameru. U dvorani za sjednice vidjeli smo svečani stol za suce. I divan, sigurno udaljen prostor za publiku. Ali ne i za javnost. Ima to smisla, publika plješće, javnost prosuđuje. A to je veći rizik od epidemiološkog. Everybody lies.