Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu odvjetnice Jadranke Sloković, braniteljice Ive Sanadera, koju je ona podnijela protiv rješenja Vrhovnog suda od 22. siječnja prošle godine, a kojim je djelomično usvojena njezina žalba protiv rješenja zagrebačkoga Županijskog suda tako da joj je izrečena opomena umjesto novčane kazne od 10.000 kuna, a u jednom dijelu joj je žalba bila odbijena kao neosnovana.
Riječ je o suđenju u postupku protiv Ive Sanadera u predmetu Ina-MOL i raspravi od 19. veljače 2019. na kojoj je bilo povišenih tonova odvjetnice Sloković prema predsjednici vijeća Maji Štampar-Stipić te su Sloković i odvjetnica Laura Valković zbog vrijeđanja predsjednice vijeća i suda kažnjene s 10.000 kuna.
Kako je bilo navedeno u obrazloženju odluke predsjednice vijeća, odvjetnice Sloković i Valković su je prekidale povišenim tonom i vikanjem, a pritom je odvjetnica Sloković rekla predsjednici vijeća da ne zna što su prava obrane, prekidale su je te joj govorile da svjedoku postavlja sugestivna pitanja, pa su prema ocjeni predsjednice vijeća remetile red u sudnici i onemogućavale sutkinju u vođenju rasprave.
Odvjetnica Sloković žalila se na tu odluku Vrhovnom sudu koji je djelomično usvojio njezinu žalbu i preinačio odluku o novčanoj kazni u opomenu. Odvjetnica je odlučila osporiti i to rješenje na Ustavnom sudu, u čemu nije uspjela. U ustavnoj tužbi navela je kako joj je bilo povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja jer je kažnjena kao braniteljica u pokušaju zaštite svog branjenika u "specifičnoj sudskoj atmosferi" suđenja bivšem premijeru.
Smatrala je kako se to ni na koji način ne može označiti kao neprimjereno obraćanje sudu ili ometanje reda u sudnici, nego je njezin motiv bio isključivo profesionalno obavljanje odvjetničkog poziva pri čemu je glavni cilj zaštita prava branjenika.
Sloković se pozvala i na dvije presude Europskog suda za ljudska prava. Ustavni sud ocijenio je da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Naveli su da sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu, ali ta kritika ne smije prekoračiti određene granice i mora se napraviti jasna razlika između kritike i uvrede, a to posebno vrijedi za odvjetnike.
Sloboda izražavanja odvjetnika u sudnici nije neograničena, smatra Ustavni sud ističući da je miješanje u njezinu slobodu izražavanja bilo "nužno u demokratskom društvu".