”Trebamo tsunami molitve za sud”, zavapio je na Facebooku Vice John Batarelo, dan prije nego što je na Županijskom sudu morao odgovarati na optužbu za diskriminaciju, koju je protiv njega i njegovih katoličkih specijalaca iz udruge Vigilare podigla udruga Dugine obitelji, borci za roditeljsko pravo homoseksualnih parova. Umjesto domišljatih odvjetnika, visokoobrazovanih vještaka, uvjerljivih svjedoka i nesumnjivih materijalnih dokaza, Batarelo se, vidimo, odlučio na nešto neobičan pristup. Njegovo je najbolje oružje na sudu vjernička masa koja će mrmljati Zdravomarije i zračiti, da tako kažemo, energiju molitve u smjeru sudnice na Zrinjevcu da gospođa sutkinja presudi u njihovu korist.
Zvučat će vam možda sumnjivo, ali savršeno je legalno. Nema zakona koji zabranjuje moliti za ishod bilo kojeg sudskog spora. Prihvatljivo je tražiti Boga da pomogne baš svakome, i lakom i teškom zločincu, zauzeti se za nevinost Josipe Rimac, Tomislava Horvatinčića, Ive Sanadera ili čak, zašto ne, Ratka Mladića. I to, ne biste vjerovali, djeluje.
Kad se ujedine njih pola milijuna po župnim crkvama, molitvenim zajednicama, sjemeništima, bogoslovijama, samostanima male braće i časnih sestara benediktinki, lezbače, kako ih Batarelo podrugljivo zove, jednostavno nemaju nikakve šanse. Pa i ako je zakon na strani lezbača, molitve su nepobjedive. Nema odvjetničke zvijezde u nas koja se tome može suprotstaviti. Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Vesna Alaburić, Anto Nobilo, Branko Šerić i čitav Odvjetnički ured Hanžeković, da ih sve zajedno staviš, totalno su bespomoćni kad Vice Batarelo podigne ruku i vikne: “Braćo, juriš!”, a diljem domovine krene žestoka tutnjava: “Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti i plod utrobe tvoje Isus!”
To je nešto nalik skandiranju maloljetnika na nogometnim stadionima. Nije više intimno, ponizno i tiho obraćanje svemogućem Bogu na nebesima, nego navijačka sila, moćni tsunami, visoki val koji će potopiti neprijateljske snage. Molitva, kako je Vice Batarelo i katolički specijalci iz Vigilarea doživljavaju, nije u osnovi drugačija od onih prilika u Maksimiru, kad gomila Bad Blue Boysa krene šačici gostujućih navijača na nasuprotnoj tribini uglas prijeteći vikati: “Malo vas je, malo vas je, pi-čki-ce!”
Najbolji teološki argument Vice Batarela može se sažeti u tri riječi: Veličina je važna. Što nas je više, to smo brojniji. Bog vam neće uslišiti molitve ako tražite da susjedu crkne krava. Bog to, ne treba ni naglašavati, nikad ne bi napravio. Ali, vidite, ako se u molitvi da crkne krava okupi pola milijuna katolika u župnim crkvama, molitvenim zajednicama, sjemeništima, bogoslovijama, samostanima male braće i časnih sestara benediktinki, Bog neće imati drugog izbora nego baciti virus slinavke na susjedovu šarulju.
Kad velik broj vjernika gnjavi za nešto, Bog uvijek popusti. Čak i ako je isprva protiv toga, On ne može protiv naroda. Dosadi mu gomila pod prozorom. “Ajde, dobro, neka vam bude”, odmahne Bog rukom naposljetku, samo da više ne gleda Vicu Johna Batarela.
Ili možda nije? Ne čini se, složit ćemo se, osobito uvjerljivo da je jedna strana u pravu samo zato što je brojnija i glasnija. Pa i Bog, ako ga ima, nije slab i povodljiv da bi bez iznimke stao na stranu većine. Svemogućeg ne impresioniraju tsunamiji. Dapače, po svemu što smo u Bibliji čitali, Njemu su miliji oni što su u manjini, oni slabi, proganjani, obespravljeni. Osim toga, upoznao je mnoge homoseksualce. Vidio je pedere kako mole u crkvama i shvatio da su oni često ispravni ljudi, bića ispunjena ljubavlju, predaniji u vjeri i čistijeg srca od mnogih katoličkih specijalaca. Vidio je lezbače kako neutješno plaču ispod raspela ili čak vjeruju, Bogu je uvijek smiješno kad to netko spomene, da Blažena Djevica stvarno jednom godišnje razgovara s nekakvom glupačom u Hercegovini.
Zašto bi Bog zaista prezreo i odbacio homoseksualce? Zar samo zato što je heteroseksualaca više, njihove se molitve glasnije i dalje čuju? Oprostite, ali to mi se ne čini bogzna kako uvjerljivo. Ne bih rekao da stvari na nebesima tako funkcioniraju.
Baš nekako istodobno s Batarelovim pozivom na tsunami molitvi protiv lezbača, Željka Markić je na nekakvom podcastu ugostila jednu mladu, posljednjih dana vrlo popularnu influencericu, koja na Instagramu usrdno zagovara olovke za oči, dvodijelne kupaće kostime i Isusa Krista. I tu se također prijekorno govorilo o tuđim seksualnim navikama i razbacivalo izrazima kako su transrodne osobe bolesnici, a zašto? Samo zato što muškarce u ženskim haljinama nećete svaki dan vidjeti na našim ulicama.
Jedino je mjerilo zdravlja i bolesti koga je više, a koga manje. Jedino što je prihvatljivo i normalno je ono što je češće, čak i kada muškarcu ženska haljina, objektivno, ljepše stoji nego mnogim našim katoličkim aktivisticama.
Ako je broj jedino na što se vjernici pozivaju, ako nemaju ništa osim činjenice da su u većini, a čini se da nemaju, valja ih upozoriti da im to i nije osobito jako oružje u raspravi. I da, naprotiv, baš oni katkad djeluju nenormalno. Bolesnije od svih pedera i lezbača. Da Isus Krist jednom dođe gostovati u podcast Željke Markić, ja vjerujem da bi joj On zabrinuto rekao: “Željka, dušo, ti bi trebala početi piti neke lijekove”.