POLJSKA U MOM SRCU

Varšava je blizu, ali i dovoljno daleko da ne osjetimo smrdljivi dah ukidanja ljudskih prava

Ženska plodnost više ne bi smjela biti valuta, što je, da budemo posve iskreni, uvijek bila. Jasno da je to plašilo muškarce
Jelena Veljača
 Neja Markičević/Cropix
Objavljeno: 01. studeni 2020. 08:17

Gledati Poljakinje na ulicama ovih dana istovremeno je neopisivo bolno i pomalo nestvarno. Povijest ljudskog roda (a pogotovo ženskog) kao da nas nije ništa naučila pa i dalje živimo kao da je ovakav bizarni scenarij (ukidanje mogućnosti da se čak i onim građankama Poljske koje otkriju da im je fetus nažalost s teškim malformacijama ili čija je trudnoća opasna po život trudnice, ili pak plod incesta i/li silovanja). 

Je, Varšava je blizu, ali i dovoljno daleko da ne osjetimo smrdljivi dah ukidanja ljudskih prava do naših kreveta i ginekoloških ležaja, pa smo opuštene sve dok ne prestamo biti opuštene. 

Uvijek kad se govori o pravu na legalni pobačaj, govori se o impotentnoj temi koja bi se ukratko mogla opisati kao “što je bilo prvo, kokoš ili jaje”, odnosno, sugovornici se, a najčešće, paradoksalno, to upravo jesu muškarci, šamaraju osobnim stavovima o tome što oni misle koji je točno tren kada počinje život. 

Upravo se na zaštitu života fetusa pozvao i poljski Ustavni sud kad je donosio ovu skandaloznu odluku, kao da mu je odjednom, Božjom providnošću, pretpostavljam, posve razvidno da život počinje začećem. 

Ne brinite, ovo nije tekst o tome: taj pristup temi može nas dovesti samo u slijepu ulicu jer u sebi, barem s jedne strane, sadrži vjerovanja čiji korijeni imaju izvor u magičnom, religijskom, izuzetno intimnom prostoru mišljenja. 

Nisu takvi argumenti dobro tlo za pravne odluke, toliko su me naučili: ipak, ovo je jedna od onih tema koja se nekako uvijek uspijeva probiti u prve redove razgovora o onome što je jedna od najopovrgavanijih nijansi cijele diskusije: osnovna ljudska prava. 

Nevjerojatno je to što se događa u Poljskoj, taj brutalni ekstrem za koji si samo umišljamo da je daleko od nas, ali trebalo bi biti nevjerojatno, zapravo, i to što toliko strastvena i važna diskusija i dalje traje, i što su sugovornici u TV emisijama o pravu na legalni pobačaj često muškarci, i to što je opipljiva mogućnost borbe za pravo na legalni (sigurni) pobačaj. 

Treba neke stvari odmah riješiti: pobačaj nije ni u Hrvatskoj besplatan, i mnoge si ga žene ne mogu priuštiti. Iako je začeće u najboljem scenariju “zajednička stvar” muškarca i žene, pobačaj često nije, kao ni trudnoća koja slijedi, kao ni odgoj djece. 

Ni jedna feministkinja na ovom svijetu ne misli da bi pobačaj ikada smio zamijeniti kontraceptivna sredstva, ni ona koja mogu koristiti muškarci, ni ona koja mogu koristiti žene. Ali cijela ta javna rasprava u začuđujuće se malom postotku svede na ono što je ključno: u pitanju nije ni začeće, ni kad točno u nas ulazi iskra života, u pitanju nije ni svačije pravo da se moralno postavi prema abortusu, u pitanju su prava žena koja se sustavno krše, ne, ne dajte se zavarati, ne iz dubokih duhovnih uvjerenja da treba spasiti svaki život na zemlji (jer da je tako, i da je toliko ljudi koji žele spašavati živote, stvarnost ne bi izgledala ni približno ovako kako izgleda), nego zato što je najveći strah struktura na pozicijama moći osnaživanje žena u bilo kojem smislu, i konačna i toliko dugo očekivana no i dalje nedostižna ravnopravnost. 

I kao što ova bizarna godina pokazuje na drugim primjerima, nema boljeg načina manipulacije od zdravlja i tijela, i držati žene u šaci tako da im vi imate pravo zabraniti ili dopustiti (već sama činjenica da neka vlada ženama “dopušta”- pripazite dobro na glagol - a ne samo tehnički regulira- pravo na pobačaj je s feminističke analize jezika stravična) je fantastična taktika koja nas žene sve dok traje razgovor o abortusu na ovaj način zauvijek poput goleme, divovske šake patrijarhata drži stisnute u prostor koji su za nas davno priredili: u kutu, potlačene, ovisne o tuđim odlukama. 

Nema politički korektnijeg načina da ovo kažem, a i da ima, lagala bih: naprosto mislim da evolucijski napredak, a pod time mislim na protok vremena, spoznaje koje su nam dostupne, napredak znanosti i medicine, obaveznu sekularnost država u kojima živimo (osim ako ne živite u Poljskoj, tamo je to samo navodno tako), ukratko, mislim na činjenicu da živimo u 2020, uvjetuju da pobačaj na ovaj primitivni za/protiv način više ne smije biti tema. 

Ženska plodnost više ne bi smjela biti valuta, što je, da budemo posve iskreni, uvijek bila. Jasno da je to plašilo muškarce: naše su utrobe skrivale valutu iznad valute, onu vredniju od svakog novca i zlatnika, mističnu ideju o naslijeđu, o radnoj snazi ili o prijestolonasljedniku, o kojoj nekako, dugo se smatralo, #mivještice odlučujemo, i jedini način da oni nekako budu gospodari tog njima nedostupnog procesa bio je da zavladaju vlasnicama utroba, kad su, avaj, njihove već tako bolno neplodne (da nisu, razgovor o abortusu ne bi postojao). 

One pak žene koje su se pokazale neplodnima (nevezano uz to je li neplodan bio zapravo On), izbacivane su iz kuća, ubijane, prezrene, ostavljene, zaboravljene. Dakako da su dečki navikli da oni tu nešto odlučuju o tome kada će tko i koliko rađati. Sama ideja da su isključeni iz razgovora čini se šokantna: ali moj argument i nije da bi se ikoga iz razgovora trebalo isključiti, već da bi se razgovor sam, barem na mjestima moći, kao što su sudovi, škole i mediji, trebao pretvoriti u mjesto u kojem se žene dovoljno educira da se broj neželjenih trudnoća smanji, i osnažuje dovoljno da se samostalno roditeljstvo može preživjeti s dostojanstvom. 

Na ovo užasno kršenje ljudskih prava u Poljskoj Europa na smije zatvarati oči, pandemija ili ne. Nije ovo pitanje o tome kada počinje život, nije o tome podržava li vaša vjerska knjiga abortus, nije o tome što vi mislite biste li ikada mogli pobaciti ili ne, ovo je tema o tome smiju li žene odlučivati o svom tijelu.

Ne mislim ni da se vjerska stajališta trebaju ukinuti: neka cvjeta tisuću cvjetova: ali, neka budu tamo gdje im je mjesto, u svojoj zajednici, onoj u kojoj su ljudi koji to žele, ali to mjesto svakako nije odlučujuće. Također, mislim da je govoriti o pobačaju unutar predsjedničkih kampanja populistički površno, a često i manipulativno: ne postoji dobar odgovor osim “apsolutno za pravo na izbor”. 

Neke teme civilizacijski napredak i pristojnost naprosto moraju izgurati iz mainstreama, i one mogu, ako baš želite, postati filozofske teme za one koje žele znati više u kasno noćnim satima insomnije, za studentske debate na pravnom fakultetu i vježbe na fakultetu bogoslovlja. 

Ostaje nam nada da će Poljska pomoći da ova vrsta okrutnosti i represije postane jednom zauvijek zabranjena pa i zakonom. 

Moramo moći priznati da, iako neke teme u svojoj biti sadrže kompleksnost oko koje je posve prirodno imati i dualne stavove, ljudska prava nikad ne bi smjela biti prostor pregovora i cjenkanja. U iščekivanju da konačno u fokus dođe činjenica da je abortus žensko pitanje i zahtijeva intimni, ženski odgovor, a da ga država, pa i hrvatska, pa i poljska, samo mora omogućiti kao medicinski siguran zahvat, legalan i nestigmatiziran, a da prestane zavaravanje o “pravu na život” fetusa koji nema ni OIB ni misao ni adresu na kojoj je prijavljen, Poljska i žene Poljske ostaju, kao što Johnny pjeva, u mome srcu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2020 17:53