Pola minute nakon što se nesretni Albin C.(57) okliznuo i pao s krova u Petrinji na kojemu je pomagao u rekonstrukciji nakon razornog potresa, kraj njega se našao zagrebački vatrogasac Marko Adamčić. Na smjenu je s kolegom i slučajnom prolaznicom, medicinskom sestrom, reanimirao bivšeg specijalca, koji je iz Severina došao pomoći. Nakon 50 minuta zaključili su da nesretniku nema spasa.
Preplavio ga je osjećaj poraza. Bilo mu je, kaže, baš teško. Lijeva kiša. Nebo se otvorilo, ali nitko se ne povlači pod krov i na toplo.
Prošao je Marko, voditelj vatrogasnog odjeljenja, Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba, svašta, ali svaka nesreća ga iznova potrese. Više ih muči osjećaj nemoći da pomognu, nego za sebe. Zaborave da su u opasnosti. Tuđa ih muka boli.
– Na tragedije se ne možeš naviknuti – kaže Marko.
Zagrebački su vatrogasci među prvima stigli na teren kad je Banovinu i Kordun zatreslo. Jače no ikad, 6,2 po Richteru.
Antonio Antolković u trenutku je razornog potresa bio u vatrogasnoj košari 18 metara iznad zemlje.
- Sanirali smo dimnjak kad mi je vozač Mišo Starčević rekao da me treba spustiti i isprazniti košaru. Odmaknuo me od zida. Počelo je tresti, rušiti se zgrade iza i ispred vozila. Bacalo me četiri, pet metara na sve strane. Samo je bilo važno čvrsto se držati za košaru. Kolega dolje i ja gledamo se u uči. Vidim stabilizatore visinskog vozila kako po pola metra skaču u zrak. I to je to – mirno govori. Kaže, „ionako nemrete ništ'“.
Odmah po silasku do njih je dotrčala uplašena žena.
- Roditelji su joj ostali zaglavljeni u napola srušenoj zgradi. Izvukli smo ih – veća je to radost, nego kad se spustio s košarom s visine od 18 metara, nakon što ga je potres dobro prodrmao.
Vatrogasci Zagreb među najbrojnijima su ekipama spašavatelja iz ruševina u Petrinji i Glini. Do prvoga dana nove godine iz JVPGZ bilo je na terenu 85 vatrogasaca s 21 vozilom i pet vodiča s 8 spasilačkih pasa. Iz Zagreba su u utorak, oko 15 sati, stigli u Sisak, odakle ih je glavni vatrogasni zapovjednik RH preusmjerio u Petrinju.
Danas je na području Sisačko-moslavačke županije dislocirano 40 vatrogasaca sa 10 vozila koji su odradili nebrojene intervencije u Petrinji i Sisku.
Raspored je bio dinamikom 36 sati terena, 36 doma pa 48 sati teren. Od danas će se, pak, mijenjati svakodnevno jer je posla jako puno, prenaporno je i sigurno neće tako skoro završiti pa da ljudi budu odmorni i spremni.
Šestorica su lakše ozlijeđeni, uglavnom porezotine, ozlijede od čavala, cigle.
Posla je na Baniji i Kordunu napretek. Vatrogasci su na prvoj lijini.
- Na teren sam došao u utorak oko 14 sati, ostao sam 36 sati u komadu, pa sam se na isto toliko vratio doma. I evo me sad opet tu, već 48 sati. Vani smo od sedam sati ujutro. Uklanjamo dimnjake, crijepove... sve što bi moglo padati i ugrožavati živote. Zatvaramo rupe na krovovima, fasadi... da ne prokišnjava. Gdje možemo sami saniramo štetu, ako ne šaljemo timove prema potrebi. Kad treba dati ruku ili komad opreme, odlazimo za Sisak, Glinu, gdjegod smo potrebni – priča za Jutarnji vatrogasac Adamić.
Vatrogasci su prvina mjestu nevolje. Osim što su hrabri i spremni pomoći, za osobe u uniformi neobično su empatični. Spremni i saslušati, prevesti staricu preko nikad prometnije ceste u Glini. Tu gdje je svaki dan prelazila do susjede s druge strane na kavu, danas prolaze konvoji automobila, tegljača s kontejnerima i kamp kućicama, kombija s hranom i vatrogasnih vozila. Mnoge registracije baka ni ne zna odakle su. Pa joj mladi vatrogasac to kaže.
Zahvaljuje mu i skanjivajući se požali da ju je malo strah pod krovom koji visi. On ne dvoji, naziva nekoga i daje adresu da se dođe procijeniti je li kuća sigurna za ostanak.
Dragovoljci i profesionalni vatrogasci sve rade zajedno.
- Sad nas je tu deset profesionalaca i 30 dragovoljaca. Od 21 do 60 godina. Ima i nekoliko djevojaka. Prvo kad su stigle na teren, rekle su „nemojte nas štedjeti, došle smo jer smo vatrogasci“ – prepričava nam Marko.
Povlači se u kombi presvući. Skroz je mokar. Crveni mu je kombi spavaonica, dom, ured, dnevni boravak... – Moja vila – smije se.
Jedna od cura je Magdalena Combaj (29), vatrogaskinja DVD-a Blaguša iz Zagreba. Da bi došla pomoći drugima, doma je ostavila svoje dvoje djece. Vatrogascima se priključila u dječjoj postrojbi čim je krenula u školu.
U bazi, na petrinjskom groblju ističe joj 40. sat terena. Vatrogasci spavaju u vrećama za spavanje na podu na keramičkim pločicama.
Posao je naporan, ali ne žali se.
- Malo nas je strah potresa jer smo na krovovima, ali fala Bogu, dosad ih nismo osjetili iako, čujemo, često trese. Pazimo i osigurani smo. Ljudi nam se žele pojadati, saslušamo ih. Osobno mi je najemotivnije vidjeti malu djecu i starce bez krova nad lavom. Vozimo se u kamionima, vidimo ih uz cestu, sjede na stolcima koje su odnekud donijeli. Jesu zabundani, ali i mi smo pa nam je hladno. Na žalost, ne možemo svima pomoći u isto vrijeme – žao je Magdaleni. S njom je i kolegica Iva Bertović.
Sinoć, kad je stigla doma, ispekla je kolač. Danas joj je rođendan. Njezina dva dječaka od tri i pet godina misle da im je mama skroz „mrak“.