UKRAJINKA U HRVATSKOJ

‘Već smo naučili da stvari u Hrvatskoj idu sporije, a najgore je kad mi kažu: ‘Ksenia, polakše‘

Na Telegramu imamo ukrajinsku grupu i kada se otvori prilika za posao, tamo proslijedim informaciju, kaže ona

Ksenia Proskurina

 Robert Fajt/Cropix

Ksenia Proskurina (21) za nekih mjesec dana bi trebala diplomirati međunarodne odnose na Sveučilištu u Dnjipru, a potom se želi baviti diplomacijom. Završne ispite položit će iz hotelske sobe Macole u Korenici, gdje je u izbjeglištvu.

Silom prilika tamo provodi praksu koju će joj priznati i njezini profesori. Ksenija je, naime, postala koordinator između mjesnih vlasti u Korenici i njezinih sunarodnjaka smještenih u hotelu, gdje ih je 185. Jednog dana će vjerojatno svojim unucima pričati svoju nevjerojatnu životnu priču, već danas je ona zanimljva.

Ovdje je s majkom te bratom i sestrom, 12-godišnjim blizancima. Otac je ostao u rodnoj im Lozovi nedaleko Harkiva. Sve da je i htio s njima, ne bi smio. Muškarcima s troje djece je dozvoljen izlazak iz zemlje, no Ksenija je punoljetna, pa je tretiraju kao odraslu osobu. Iz rodnog grada krenuli su 19. ožujka, preko Lavova, Poljske i Varaždina, 48 sati kasnije već su bili u Korenici. Zašto baš Hrvatska, pitamo je.

Angažman u hotelu

- Tata je oduvijek maštao da dođe u Hrvatsku, ne znam koji su točni razlozi tome, ali stalno je pričao o Hrvatskoj, iako tu nikada nije bio - kaže nam Ksenia.

Njezin angažman u hotelu, govori, dogodio se slučajno.

- U školi sam bila predsjednica razreda, na fakultetu uvijek nešto organizirala. Pričam engleski i njemački, pomažem oko administarcije, smještaja, dokumenata i svega što treba. Nakon što sam vidjela moje zbunjene sunarodnjake ponudilasam se pomoći, mlada sam, komunikativna i želim pomagati. Vjerujem da je ovo i jedno veliko iskustvo za mene u mojoj naobrazbi, u kontaktu sam s profesorima koji me hrabre - govori nam Ksenia.

U svakoj trećoj rečenici ističe veliku zahvalnost ukrajinskog naroda na svemu kako su primljeni u Hrvatskoj, Željku i Marku Oreškoviću, vlasnicima smještaja u Macoli, načelniku Anto Kovaču, ljudima iz Crvenog križa i državne administracije. Pitamo je ima li nešto što muči Ukrajince.

"Živim dan za danom"

- Riješili smo sve oko smještaja, imamo 85 djece, imali smo problema s roto virusom, sva su djeca bila oboljela. Ako nekom treba neki komad odjeće, odmah je sve spremno u Crvenom križu, ako treba bilo što, dovoljno je da samo pošaljem poruku i odmah se sve riješi. Isto tako pomažemo i sa zapošljavanjem. Na Telegramu imamo ukrajinsku grupu i kada s otvori prilika za posao tamo proslijedim informaciju. No oprezni smo, ljude upozorim da svakako prije provjere poslodavca na policiji i da se jave na HZZ - kaže Ksenia.

Neki su uspjeli pronaći poslove, ljudi su voljni prihvatiti sve što im se ponudi, bez obzira na naobrazbu, no svi jednom žele raditi u struci, a i za Hrvatsku bi bilo šteta ne iskoristiti visokoobrazovani kadar. Tu se i Ksenija susreće s našom birokracijom.

- Postoji problem s diplomama, nastojimo mu doskočiti tako da članovi obitelji fotografiraju dokumente u Ukrajini i šalju ih ovdje, ali treba puno vremena za prijevode pa tek onda to može na nostrifikaciju. Za škole i vrtiće treba poznavanje hrvatskog jezika. Već smo naučili da ovdje takve stvari idu malo sporije. Najgore mi je kad mi kažu: "Ksenia, polakše" - kaže nam ona kroz smijeh, dodajući da su joj od svih riječi hrvatskog jezika koje je naučila najgore: "čekaj" i "vidjet ćemo".

Što će biti s njom i kakvi su njezini planovi, ona ne zna. Kaže da joj je u ovom trenutku najvažnija sreća njezina brata koji već trenira nogomet u mjesnom klubu, sestre koja ima najbolju prijateljicu u školi i majke koja se također dobro snašla. Silno joj nedostaje otac.

- Živim dan za danom jer sam naučila da se u samo jednom danu može promijeniti sve. Zato nema planova, odnosno ne isključujem ništa. Ne znamo kada će završiti rat, ali ako Rusi ostvare svoje planove i okupiraju oblasti Donjeck i Luhansk, tada će ta granica prolaziti našim mjestom.

Moj tata nikad neće prihvatiti rusku okupaciju i u tom slučaju se nećemo vratiti. Bitno je samo da svi opet budemo skupa. Meni je za sada u Korenici dobro, ne nedostaje mi veliki grad, možda bih voljela vidjeti Zadar i Zagreb. Također, voljela bih diplomirati međunarode odnose, možda nastaviti školovanje na zagrebačkom Sveučilištu, za što moram naučiti hrvatski. No, već i to je budućnost. Kao što rekoh, idemo dan po dan, naglašava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 10:17