Vojko Obersnel, najdugovječniji SDP-ov gradonačelnik u Hrvatskoj, nakon 21 godinu i šest uzastopnih mandata u svibnju napušta tu funkciju, prema njegovim riječima, zauvijek. Teren za odlazak pripremao je četiri godine - još je uoči izbora 2017., na kojima je uvjerljivo pobijedio u drugom krugu, i to kandidata desnice i svojeg "omiljenog" lokalnog antagonistu Hrvoja Burića, Obersnel najavljivao da mu je to zadnji mandat koji želi zaključiti s Europskom prijestolnicom kulture. I prije toga, 2013., prestao je biti član Predsjedništva SDP-a na nacionalnoj razini, a 2018. je svojevoljno napustio funkciju predsjednika riječkog SDP-a, prepustivši je svojem gradonačelničkom zamjeniku i trenutačnom SDP-ovu kandidatu za gradonačelnika Rijeke Marku Filipoviću.
U više od dva desetljeća na čelu grada, Obersnel je postao simbol SDP-ove vlasti na lokalnim razinama, čuvar "crvenog bastiona socijaldemokracije", kako su mnogi tepali Rijeci, a oko tog "crvenila" kvarnerske prijestolnice i SDP-ove baze gradili su se mitovi koji su, doduše, dobivali svoju potvrdu uzastopno na lokalnim i nacionalnim izborima, no pojednostavljivali su nešto kompleksniju istinu o tome što u stvari jest riječki mentalitet i identitet i može li se tu uopće govoriti o jednoobraznosti i homogenosti svjetonazora i ideoloških preferencija. Zanimljiv je podatak da SDP u Rijeci, u gradu od 128 tisuća stanovnika, u prosjeku ima samo oko 800 članova, među kojima je još i manje onih koji redovito plaćaju članarinu, što demantira mit o postojanju nekakve široke odane stranačke baze koja će, bez obzira na sve, toj stranci uvijek osigurati izbornu pobjedu na ovim prostorima. Riječki SDP je stranka "na tržištu" koja se među Riječanima uhvatila 90-ih dobrim dijelom iz otpora prema forsiranju nacionalne i ognjištarske mitomanije neprihvatljive u nacionalno i identitetski heterogenom "mladom" gradu čiju su demografsku sliku odredila masovna doseljavanja stanovništva iz cijele Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata, a potom i otpora prema negiranju antifašističke tradicije u gradu koji je svjestan da bez antifašističkog pokreta ne bi ni bio dio ove države. Na lokalne izbore u Rijeci SDP u pravilu izlazi s vrlo širokom koalicijom stranaka koju novinari nazivaju "SDP-ovom kobasicom", a izlaznost je ovdje među najnižom u Hrvatskoj, ispod 40 posto, što otvara ogroman prostor za spekulacije o tome kako razmišlja 60 i više posto građana Rijeke koje dosadašnje ponuđene političke opcije nisu uspijevale motivirati da se prošeću do birališta.
Iako lokalna politika ima svoje specifičnosti i zakonitosti koje se ne moraju nužno poklapati s odnosima snaga na nacionalnoj političkoj sceni, stanje na nacionalnoj razini itekako utječe na lokalne rezultate. To se u Rijeci već moglo vidjeti u nekoliko navrata, a toga je svjestan i sam Obersnel.
- Imali smo primjera kada su stranke koje nisu imale prepoznatljive predstavnike na lokalnoj razini ostvarile dobar rezultat u Rijeci zahvaljujući tadašnjoj prepoznatljivosti na nacionalnoj razini. Recimo, to su svojevremeno bili Orah i Laburisti - kaže još uvijek aktualni riječki gradonačelnik.
Obersnel je i sam u par navrata osjetio koliko se previranja u SDP-u mogu odraziti na riječki uspjeh ili neuspjeh. Jedan dio svojeg imidža izgradio je na sukobima s HDZ-ovim vladama, prvo sa Sanaderovom, koja je zaustavila procese decentralizacije započete u Račanovu mandatu, a potom i s kratkotrajnom Orešković-Karamarko-Petrov Vladom s kojom je vodio takozvane kulturalne ratove koji su se najviše manifestirali kroz Zlatko Hasanbegović - Oliver Frljić antagonizam. Međutim, za riječkoga gradonačelnika posebno je bila problematična epizoda s Vladom Zorana Milanovića, s kojim je također ulazio u otvorene sukobe, iako je tada, barem do 2013., bio i u Predsjedništvu stranke. Prvi i za Riječane najvažniji sukob bio je onaj oko porezne politike kojom je jedinicama lokalne samouprave Milanovićev SDP oduzeo još jedan dio poreznog kolača, nastavivši ono što je počeo Sanader - to je kod birača izazivalo kognitivnu disonancu, gdje se nije mogao izbjeći dojam o SDP-ovoj nacionalnoj politici kao zagrebocentričnoj, onoj koja ne vidi dalje od svojeg elitističkog metropolitanskog mjehura. Drugi je bio oko sudbine Slavka Linića, kojeg je Milanović potjerao iz Vlade, a Obersnel ga je, zajedno sa svojim stranačkim kolegom i sugrađaninom Zlatkom Komadinom, branio. Što se kognitivne disonance tiče, definitivno nije pomogla niti permanentna, teško skrivana netrpeljivost na razini Grad - Županija, odnosno Obersnel - Komadina, a to je posebno došlo do izražaja kada je, nakon izbora iz 2016., na čelo SDP-a instaliran Komadinin favorit Davor Bernardić. Obersnel je svoje nezadovoljstvo takvom odlukom teško krio i još se više odmetnuo od nacionalne SDP-ove struje. Bernardić ga je za to "kaznio" 2020., kada je Obersnel, prvi put, izrazio želju da se kandidira za Sabor, a predsjednik stranke stavio ga je na 13. mjesto na listi za VIII. izbornu jedinicu, dovevši ga u situaciju da se bori za preferencijalne glasove s Peđom Grbinom i Željkom Jovanovićem.
Stanje u SDP-u došlo je na naplatu već na lokalnim izborima 2017., kada SDP-ova koalicija u Rijeci, po prvi puta od kada je demokratskih izbora u Hrvatskoj, nije uspjela osvojiti većinu u Gradskom vijeću. Obersnel je, doduše, tu većinu uspio naknadno osigurati, asimiliravši HNS, koji se u Rijeci raspao nakon što su na nacionalnoj razini prešli u koaliciju s HDZ-om, a potom slomivši oporbu na glasanju za proračun za 2018. i pridobivši Listu za Rijeku na svoju stranu. No, bila je to napeta i uzbudljiva politička bitka.
I na izborima za gradonačelnika Obersnel je tada imao rekordan broj protukandidata, čak šest, koji su pokušali kapitalizirati nejasan osjećaj nezadovoljstva građana, odnosno zamor materijala nakon 17-godišnjeg mandata. S obzirom na velik broj kandidata, drugi krug je bio neizbježan, a tu su, pak, opet presudili oni "kulturalni ratovi", odnosno činjenica da mu je protukandidat bio tvrdi desničar koji se proslavio napadima na Frljića i projekt Rijeka 2020 - EPK, s čime je riječke birače uvijek moguće motivirati.
Od kada je stao na čelo Rijeke, Vojko Obersnel zauzeo je ogroman komad političkog prostora koji se sada njegovim odlaskom ponovno otvara. Obersnel je oduvijek bio sklon mikromenadžiranju, umjesto svojih pročelnika istupao je često on i sipao podatke iz rukava i kada se govorilo o komunalnoj problematici i socijalnim i sportskim i kulturnim politikama, prebacujući ogroman dio posla, a time i odgovornosti, kao i pokuda i zasluga, na sebe. Pitanje njegovog nasljednika uvijek je bilo otvoreno - svojevremeno se, dok mu je bio zamjenik, spekuliralo da će to biti Željko Jovanović, no on se otisnuo u saborske vode i tamo se zadržao. Marko Filipović, 40-godišnji inženjer građevine, Obersnelov je zamjenik već osam godina, no Riječanima je uglavnom nepoznat i otvoreno je pitanje koliko će mu SDP-ova moneta štetiti ili koristiti.
U sličnoj je situaciji bio i Vojko Obersnel 2000. godine, kada je 2. ožujka stao u cipele Slavka Linića koji je otišao u Zagreb, u Račanovu Vladu. Obersnelu su tada bile nepune 43 i nije imao gotovo nikakvog političkog iskustva, iako je od omladinskih dana bio u SKH, a od 1990. u SDP-u. Završio je PMF i poslijediplomski iz medicinske genetike na Medicini u Zagrebu te je sve do 1997. radio u Citogenetičkom laboratoriju Medicinskoga fakulteta u Rijeci. Tada je, pak, postao pročelnik Odjela gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb, gdje je odrađivao onaj "nevidljiv" posao - podizanje socijalnog cenzusa, uključivanje Rijeke u europsku mrežu zdravih gradova... Slavko Linić, koji je Rijekom vladao puno desetljeće, bio je vrlo jaka i prepoznatljiva figura i kada je Obersnel postao gradonačelnik, percepcija javnosti bila je da će biti Linićev pijun, njegova produžena ruka. Dan nakon Obersnelova preuzimanja gradonačelničke funkcije, lokalni Novi list je, uz tu vijest, na naslovnici imao i tekst koji upozorava da je "3. maj pred kolapsom". Ta priča o kolabiranju 3. maja, koja traje već nekoliko desetljeća, simbolički je, u neku ruku, obilježila Obersnelov mandat - grad koji je preuzeo bio je već debelo u nezaustavljivom procesu deindustrijalizacije, s raskasapljenim i upropaštenim gospodarskim subjektima, nekadašnjim divovima kao što su Brodokomerc, Brodomaterijal, Croatia line, Transadria, procesu o kojem gradonačelnik nije odlučivao niti je na njega mogao previše utjecati, ali su ga mnogi bili skloni za to kriviti, što je i danas slučaj. No, Obersnel je vrlo brzo izašao iz Linićeve sjene, pokazavši se kao spretan i inteligentan političar, jednako prgav i svadljiv, a ponekad i arogantan kao i njegov prethodnik. Linićeve je kadrove, od kojih su mu neki politički i naškodili, poput Željke Marković, ravnateljice Direkcije poslovnih objekata kasnije osuđene za primanje mita, polako raščistio iz gradske uprave, postavivši svoje ljude, iako se neki kadrovski repovi iz 90-ih vuku i dan-danas. Jedan od najvažnijih zaokreta u odnosu na Linića, i to na reprezentacijskoj razini, bio je Obersnelov odnos prema kulturi. Slavku Liniću kultura kao sektor nije bila prioritet, a ona alternativna, po kojoj je Rijeka postala prepoznatljiva 80-ih, bila mu je potpuno izvan fokusa. Obersnel je, pak, prigrlio i kooptirao tu alternativnu kulturu, što je rezultiralo postavljanjem klavijaturista Leta 3 za pročelnika, a potom i dovođenjem kontroverznih umjetnika kao što su Slaven Tolj ili Oliver Frljić na čelo gradskih ustanova te konačno i Europskom prijestolnicom kulture kao jednim od najvećih i najvažnijih projekata u gradonačelnikovu mandatu.
U sličnoj poziciji kao i svojevremeno Obersnel s Linićem, Marko Filipović danas je s Obersnelom, ali s jednom bitnom razlikom.
Za Obersnelovo imenovanje 2000. dovoljna je bila samo većina u Gradskom vijeću, koje je držao SDP, jer se tada gradonačelnika još uvijek nije biralo direktno. Filipović je sada u ringu s još pet protukandidata, od kojih su neki puno poznatiji od njega, s time da će ih do izbora biti još najmanje dva, jer HDZ još nije objavio svojega, a za utrku se, kako se doznaje u kuloarima, priprema i Možemo! U nezahvalnoj je poziciji jer kampanju mora voditi promovirajući nastavak dosadašnje politike, dok svi ostali kandidati mogu igrati na kartu promjena i pucati s kritikama, što kod birača bolje zvuči jer rezonira s prirodnim čovjekovim osjećajem nezadovoljstva postojećim.
Iako se sam ne natječe, Obersnel nije mogao odoljeti da se, na svoj način, ne uključi u kampanju, pa je, nakon gostovanja na radiju na kojem se zafrkavao da mu dođe da se opet kandidira kada vidi druge kandidate, neki dan napisao i blog u kojem se ponovo zafrkavao na svakog Filipovićeva kandidata ponaosob.
- Bit ću politički influencer. I posvetiti više vremena svojoj supruzi s kojom sam još uvijek u braku, unatoč svim ljubavnicama o kojima se pričalo i tajnim sobama u hotelima Jadran i Bonavia. To obavezno napišite - odgovara Obersnel na pitanje o političkoj mirovini.
I on je svjestan da je pred Filipovićem teška bitka, ali očekuje njegovu pobjedu.
U Gradskom vijeću gotovo je sigurno da SDP s koalicijom neće imati većinu, tako da će biti vrlo tijesno. Morat će pronaći kompromis, kaže, napominjući da, osim Marina Miletića, niti jedan kandidat za sada, barem nominalno, ne dolazi s desne pozicije.
Obersnel je skeptičan i prema konceptu gradonačelnika poduzetnika kojeg ne "zanima politika niti ideologije", što je mantra koja se posljednjih godina sve češće čuje u politici.
- Imali smo na svjetskom nivou eksperiment s poduzetnikom kojeg 'ne zanima politika', Donalda Trumpa, i znamo kako je to prošlo - kaže gradonačelnik.
S lijeve pozicije, najbombastičniji udar na SDP-ovu utvrdu predvodi gradonačelnička kandidatkinja Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte koja je postala zvijezda krajnje ljevice. Ova sveučilišna profesorica je Zagrepčanka, ali s Rijekom ima veze preko Kulturalnih studija na kojima predaje i nedavno je prijavila riječku adresu kako bi se mogla kandidirati za gradonačelnicu. Po Obersnelu i riječkom SDP-u Peović, za sada, udara preko tema kao što su javni prijevoznik Autotrolej i odnos Grada s Hrvatskim nogometnim klubom Rijeka.
Nova saborska zvijezda, Mostov Marin Miletić, pretendent je na riječku gradonačelničku funkciju s desne pozicije. I on je, kao i Peović, nedavno promijenio adresu iz kastavske u riječku kako bi se mogao kandidirati, a ovaj bivši vjeroučitelj Riječanima je već dugo jako poznata figura. Miletić u Rijeci izaziva krajnje oprečne reakcije - ljudi ili ga vole ili ga ne podnose, tako da je tu teško igrati na sredinu. Riječki HDZ, kojeg je nedavno preuzeo gradski vijećnik Josip Ostrogović, svojeg gradonačelničkog kandidata još nije objavio, no gotovo je sigurno da će to učiniti, jer to je ovdje praksa, iako nikada nisu bili nadomak pobjede.
Na centru, najjači je pretendent Davor Štimac, nekadašnji ravnatelj riječkoga KBC-a, današnji predstojnik Klinike za internu medicinu riječke bolnice, koji se kandidirao kao nezavisni kandidat iza kojeg stoji grupa građana. Štimac vodi kampanju pod motom "Da štima grad", a njegovu kampanju podržava neformalna grupa riječkih poduzetnika o čijem se ulasku u politiku spekuliralo već na nekoliko prošlih izbora. Svjetonazorske i ideološke teme ovdje se zaobilaze, a narativ na koji se kampanja oslanja je da ljudi u srednjim godinama, profesionalci koji su se već afirmirali na osobnom i poslovnom planu i znaju upravljati sustavima, sada žele to znanje i energiju pokloniti svojem gradu i zajednici. U utrci za gradonačelnika još je jedan poznati liječnik, gastroenterolog i bivši saborski zastupnik Nikola Ivaniš iz PGS-a. Ivaniš je, pak, deklarirani antifašist koji rado poseže za ideološkim i svjetonazorskim temama, šef stranke koja igra na lokalpatriotski sentiment. Godinu dana je stariji od Obersnela i njih dvojica dobro se znaju - Ivaniš mu je svojevremeno bio protukandidat za gradonačelnika i žestoko je udarao po njemu, no zadnjih četiri godine su u koaliciji i bio mu je gradonačelnički zamjenik.
Još jedna lokalpatriotska stranka, Lista za Rijeku, također je nedavno objavila da ima svoju kandidatkinju za gradonačelnicu. Radi se o Ani Blečić Jelenović, odvjetnici koja nije toliko poznata riječkoj javnosti, a njezin je otac Predrag Blečić bio gradski vijećnik Liste za Rijeku i također svojevremeno protukandidat Obersnelu. Za ove je izbore ta stranka angažirala dizajnera i poznatog političkog marketinškog stručnjaka Borisa Maleševića koji je radio na kampanjama i Ivice Račana, i Milana Bandića, i Zorana Milanovića, i Andreja Plenkovića, a prije nego što je obznanjena njezina kandidatura, za Anu Blečić Jelenović krenuo je s jumbo plakatima s misterioznim porukama u kojima se otkriva samo prvo slovo njezina imena.
I dok je za sve ostale kandidate ova kampanja odličan poligon za reklamu, stvaranje zaloga i referenci možda za neke buduće poslove i projekte, za Filipovića i SDP, kako lokalni tako i nacionalni, ona je biti ili ne biti. Socijaldemokratska partija je loše prošla na lokalnim izborima 2017. godine. Zadržali su vlast u Sisku, Čakovcu, Koprivnici, Umagu i nekim manjim gradovima. Ali u velikim dijelovima Hrvatske, SDP je gotovo prestao postojati na lokalnoj razini, recimo u čitavoj Dalmaciji, "uzeli" su dva grada - Trogir i Ploče. A od četiri najveća grada u državi, potonuli su u Zagrebu (gdje uopće nisu imali svog kandidata) i Splitu, u Osijeku su podržali nestranačkog Ivicu Vrkića, tako da je sve spalo na jedno slovo - Rijeku i Vojka Obersnela. A sada je i Rijeka došla u pitanje.
U ovakvim okolnostima, među vodećim SDP-ovcima na državnoj razini, vlada prilična napetost zbog mogućnosti gubitka Rijeke. Za jednog od saborskih zastupnika, koji je pristao govoriti za Magazin, takav rasplet se može opisati jednom riječju, a to je - strašno. Jer, dodat će, "u stranci smo se već pomirili sa scenarijem u kojem će naš kandidat biti četvrti u utrci za gradonačelnika Zagreba, međutim, Rijeka je nešto drugo. To je 'naš grad'".
Koji su, onda, razlozi da je to sada došlo pod znak pitanja?
Mislim da su dva najvažnija. Prvo, Rijeka je bila industrijski i pomorski centar, ali u tim granama dugo vremena pada zaposlenost, i ljudi su nezadovoljni jer ne vide perspektivu i oživljavanje gospodarstva, pa žele nova lica koja nude novu nadu. Drugo, Obersnela gledaju već dvadeset godina, a nakon toliko vremena, dosadi gledati i vlastitu ženu, a kamoli nekog političara. Sada nam preostaje nada da će se u idućim mjesecima situacija preokrenuti u našu korist - rezimirao je ovaj dužnosnik SDP-a.
Josip Glaurdić, ravnatelj Instituta za političke znanosti na Sveučilištu u Luksemburgu, podsjeća na to da se Hrvatska već jednom našla u situaciji da nema stožernu stranku ljevice. Bilo je to tijekom većeg dijela 1990-ih, pri čemu Glaurdić ostavlja čitateljima na procjenu koliko je to bilo pozitivno ili ne. Sadašnje slabljenje SDP-a odraz je niza katastrofalnih politika - prije svega kadrovske - unutar stranke zadnjih nekoliko izbornih ciklusa. Zamjena se ne nazire, baš kao što se ne nazire niti unutarnja promjena. Jednostavno, stranačka nomenklatura premrežena je potkapacitiranim kadrom od kojeg se ne može očekivati neki pozitivan pomak. A ostatak ljevice pokazuje se više zainteresiranim za ideološku diferencijaciju nego za ozbiljan posao donošenja odluka.
Dugogodišnji predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa Tip O'Neill popularizirao je izreku "Sva politika je lokalna."
- U ova vremena globalnih pandemija, kriza i međupovezanosti ekonomija i politika - to možda više i nije tako na nacionalnoj razini. Ali za ove dolazeće izbore mislim da ta izreka još uvijek vrijedi. Drugim riječima, ne mislim da je uzrok potencijalnog poraza SDP-a u Rijeci stranačka slabost na nacionalnoj razini. U Hrvatskoj imamo niz lokalnih sredina kojima uspješno vladaju političari stranaka koje su odavno potonule na nacionalnoj razini. Ako SDP izgubi izbore u Rijeci, bit će to zaslugom (ne)kvalitete politike lokalnih SDP-ovaca koji gradom vladaju već jako dugo - smatra Glaurdić.