Odavanjem počasti žrtvama Veleprometa i Ovčare u četvrtak je u Vukovaru završilo ovogodišnje komemoriranje i sjećanje na žrtvu ovog grada, njegovih građana i branitelja koju su podnijeli 1991. godine. Na Ovčari je ubijeno 260 branitelja i civila, ranjenika iz vukovarske bolnice, pri čemu se za njih 60 još uvijek ne zna gdje su ih krvnici zakopali.
Kroz logor Velepromet prošlo je 10.000 ljudi, a u njemu je brutalno ubijeno njih preko 700. Hangari ove tvrtke u kolovozu 1991. godine pretvoreni su u sabirni centar, gdje su četnici i JNA dovodili pretežno zarobljene civile, ali i branitelje nakon što bi osvojili neku ulicu ili dio grada.
- Kako je koja ulica na Sajmištu padala, tako su građane dovodili ovdje i zvjerski ih mučili, silovali, ubijali. To je počelo već u kolovozu. Ljude su izvodili iz hangara, nakon toga su se čuli pucnji i oni se u hangar nisu vratili. Za ovaj logor i zločine koji su ovdje počinjeni, koliko je meni poznato, nitko nije procesuiran, kazao je Zdravko Komšić, vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora.
Josip i Manda - bračni par logoraša
Među zarobljenima u Veleprometu bila je i Manda Mišić. Ona i suprug Josip živjeli su na Sajmištu s dvoje djece u dobi od 8 i 12 godina i suprugovom majkom.
Nju i djecu su na samom početku rata poslali iz Vukovara, a ona je ostala uz supruga koji se uključio u obranu grada. Manda je zarobljena početkom listopada, nakon što je pala obrana dijela Sajmišta u kojem su živjeli, a Josip je u to vrijeme bio na položaju prema Petrovoj Gori.
- Možete misliti kako je to bilo. Suprug je tu negdje blizu, ali do mene ne može doći, kao ni ja do njega. Nisam znala ni što je s njim, je li ranjen, je li uopće živ, a ovdje je bio pakao. Takve torture i iživljavanja ne bih nikome poželjela. Nisu oni gledali jesu li muškarac ili žena, dijete ili starac. Tukli su i ubijali sve redom, kako im se prohtjelo. Koliko sam samo udaraca u glavu dobila..., prisjetila se gospođa Manda tih dva i pol mjeseca koliko je bila zarobljena na Veleprometu.
- Još uvijek, kada mi sve to dođe u glavu, čujem krike kada su ljude ubijali, posebno 20. na 21. studenoga. To je ovdje bila najteža noć, kazala nam je.
Iz Veleprometa su je sa skupinom drugih civila pustili 18. prosinca 1991., a onda je preko Šida, Bijeljine i Bosanskog Broda došla do Hrvatske. O Josipu se tada ništa nije znalo. Tek je u travnju 1992. godine preko Međunarodnog Crvenog križa dobila njegovo pismo iz logora u Sremskoj Mitrovici.
- Mene su zarobili 18. studenoga i odveli u Srbiju s ostalim braniteljima. Prvo sam bio u Stajićevu, a onda u Sremskoj Mitrovici sve do kolovoza 1992. i velike razmjene kod Nemetina. Ja sam tamo prolazio svoj pakao sa suborcima, a supruga ovdje svoj, rekao je Josip. Na Velepromet dolaze svake godine.
- Uvijek je knedla u grlu, ali moramo doći zbog svih ljudi koji su ovdje nastradali, da im donesemo stručak cvijeća i zapalimo svijeću, da se pomolimo za one koje se još traži, istaknula je Manda.
‘Tata mi je poklonio lančić, sakrila sam ga u majicu. I onda gledala kako ga vojnici trpaju u bus‘
Mnogi još nisu pronađeni
Puno ih je koji su na Veleprometu ubijeni, a kosti im još nisu pronađene. Među njima je i Mirko Gombović, kojemu je bila 21 godina kada su ga na Veleprometu odvojili od majke Kate i oca Mate i odveli na Ovčaru.
- Voljeli bismo samo da pronađemo posmrtne ostatke sina dok smo živi. Odveli su ga u vrijeme kada su mene i još nekoliko zatočenika odveli da zatrpamo tijela pobijenih. Jako mi je bolno i teško govoriti o tome. Nadao sam se da je i njegovo tijelo među posmrtnim ostacima pronađenima u rujnu na Ovčari, ali se ispostavilo da nije. Ne znam hoćemo li ga ikada pronaći, rekao je Mato, dok se Kata prisjetila Veleprometa.
- Ovdje je bio pakao. Silovanja, premlaćivanja, ubojstva, odvođenja noću... Četnik me prozove u 2 sata u noći i vodi me na ispitivanje, gura me automatom u leđa i vodi, ne na ispitivanje, nego u pakao, rekla je uplakana Kata, koja je nakon Veleprometa sa suprugom nakratko završila i u Sremskoj Mitrovici, gdje je on ostao još nekoliko mjeseci, a ona je s ostalim ženama prešla u Hrvatsku. I oni su svake godine na komemoriranju Veleprometa i Ovčare.
- Ovdje je bio najteži zločin u Domovinskom ratu. Od ovog zločina koji se ovdje dogodio veći je samo onaj u Srebrenici. Moji sugrađani, žene i naši suborci ovdje nisu imali nikakve šanse da prežive i ugledaju novi dan, kazao je Ivan Lukić ‘Zolja‘, vukovarski branitelj i logoraš, predsjednik Društva logoraša Vukovara i dodao.
Identificirano 16 žrtava iz Domovinskog rata, među njima je i Vukovarac Slavko Batik
- Vrijeme bi izliječilo rane kada ih nitko ne bi pritiskao, a oni stalno naše rane pritišću i ne daju nam da zaboravimo. Ovako kako ove hangare načimaju godine i hrđa, tako i nas branitelje načimaju bolesti, dolazi na naplatu ono što su nam činili po logorima. No, ovi hangari trebaju tu stajati kao svjedoci počinjenog zločina koji se treba zapamtiti, poručio je, dok je Marijan Pavliček, gradonačelnik Vukovara, istaknuo kako je ‘sve ovo 1991. godine bilo natopljeno krvlju mučenih i ubijenih civila i branitelja, a sve u organizaciji ondašnje Vlade RSK na čelu s Goranom Hadžićem‘.
Župan vukovarsko-srijemski Ivan Bosančić smatra da Srbija ne može ući u EU dok ne dostavi sve podatke o nestalima.
- Vrijeme je da nam daju informacije koje su neophodne da bismo učinili posljednji korak za sve koji tragaju za svojim bližnjima. Taj smiraj za sve te majke mora se dogoditi. Ako to netko na drugoj strani ne razumije, onda nije zaslužio biti dio uređenog europskog društva, kazao je Bosančić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....