Bila je to jedna od najemotivnijih scena borbe s koronavirusom u Hrvatskoj. Tog, 29. travnja, djelatnici Klinike za infektologiju KBC-a Osijek upriličili su dirljiv, emotivan oproštaj od pacijentice starije životne dobi, koja se u desetak dana prije toga doslovno borila za život u Respiracijskom centru bolnice.
- Hvala Bogu, i hvala svima vama - kratko im je odgovorila gospođa prije nego što je ušla u automobil kojim je nakon mjesec dana liječenja od teške bolesti napokon otišla svojoj kući. Djelatnici KBC-a taj su trenutak zabilježili i videozapisom koji su objavili na Facebook stranici bolnice, a on je ubrzo postao viralni hit.
“Pacijentica danas odlazi iz KBC-a Osijek, a prije samo 10-tak dana nalazila se na respiratoru i borila za vlastiti život. Video prikazuje dirljiv ispraćaj od djelatnika Klinike za infektologiju!”, napisali su na Facebooku KBC-a Osijek, uz popratni videozapis na kojem se vidi kako gospođa izlazi iz bolničke zgrade, dok joj djelatnici koji su tjednima skrbili o njoj plješću, a ona im zahvalno odgovara. Objavu je popratio i niz pozitivnih komentara u kojima građani izražavaju poštovanje i zahvalnost djelatnicima bolnice, uz želje gospođi za potpunim oporavkom. Dva mjeseca poslije Osječanka Milena Opačak (79), a to je upravo gospođa koja je preboljela Covid-19 i kojoj su u bolnici priredili dirljiv oproštaj prebire po sjećanjima, koja su joj, kako iskreno priznaje, u mnogočemu mutna i nepoznata.
Ne zna gdje se zarazila
- Iskreno, većine onoga što se sa mnom događalo u bolnici u vrijeme kada mi je bilo najteže, ja se ne sjećam. Sve mi je to u nekakvoj magli, pa su mi o tome uglavnom govorili ljudi koji su me liječili i moja obitelj - kaže nam gospođa Opačak, koja je pristala za Jutarnji list ispričati svoju priču kako bi još jednom i svojim primjerom pomogla građanima da shvate svu težinu problema koje sa sobom nosi bolest Covid-19, ali i da uvide kako i najteži bolesnici mogu ozdraviti. Hrvatska je unatrag desetak dana grubo prizemljena nakon gotovo jednomjesečnog opuštanja i popuštanja svih mjera i slabljenja odgovornosti. Virus se vratio, ali, srećom, zasad, bez težih posljedica i slučajeva kakav je bio i gospođe Opačak, koja je deset dana provela na respiratoru boreći se za svoj život.
Do zaključenja ovoga teksta u Hrvatskoj nije bilo novooboljelih koji su završili na respiratoru, a svi koji su hospitalizirani, prema riječima liječnika, dobrog su općeg stanja, stabilno i nisu životno ugroženi. Posebno je, pak, pogođena Osječko-baranjska županija, konkretno njezini najveći gradovi Osijek i Đakovo, koji su petak bilježili ukupno 79 novooboljelih, s tendencijom da taj broj i dalje raste, osobito u Đakovu, gdje je virus ušao u Samostan Milosrdnih sestara sv. Križa, odakle se proširio na Bogoslovno sjemenište i Đakovačko-osječku nadbiskupiju, gdje je zaražen i nadbiskup u miru monsinjor Marin Srakić.
No, virus je, nažalost, izašao i izvan crkvenih krugova, pa su zaražena i djeca iz Dječjeg vrtića Sunčev sjaj Nazaret, koji djeluje u sklopu samostana, ali i neki građani koji su bili prošle nedjelje na krizmi u katedrali, gdje je svetu misu predvodio upravo monsinjor Srakić.
- Gledam i čitam svaki dan nove vijesti, i samo se molim Bogu da ne bude težih posljedica za oboljele, da nitko ne završi na respiratoru kao što je bio slučaj sa mnom i mnogim drugima. Neki među nama to, nažalost, nisu preživjeli, a iskreno, i ja sam mislila da je sa mnom gotovo, da neću izdržati tu muku i bol koje sam proživljavala - kazala je gospođa Opačak, koja ni danas ne zna gdje se i kako zarazila.
- U siječnju sam iščašila nogu pa sam tih tjedana odlazila na previjanja kod svoje liječnice, na kontrolu na Traumatologiju u bolnici, vozila se u tramvaju, autobusu... Tko zna gdje sam pokupila virus - priča nam o vremenu prije nego što je oboljela. Sve je, kaže, počelo 18. ožujka, iako ni tada nije posumnjala da je riječ o koroni.
- Dobila sam neki kratki suhi kašalj, ali nisam tome pridavala neku veliku pozornost, jer mi se to znalo događati i ranije, pa sam počela piti sirup koji sam inače u takvim situacijama koristila. Ja, inače, živim u prizemlju obiteljske kuće, a na katu su mi sin, snaha i unuk, koji su cijelo to vrijeme skrbili o meni, donosili mi jelo... No, kako je vrijeme odmicalo, meni je bilo sve lošije, nisam mogla jesti, bila sam slaba, ali nije me ništa boljelo. Uglavnom sam ležala i cijelo vrijeme bila sam pospana. Nisam imala ni visoku temperaturu, no 29. ožujka mi je počelo i svjetlo smetati, baš sam se osjećala vrlo loše, i sin je odlučio zvati Hitnu. Poslije mi je rekao i da sam mu nešto čudno odgovarala. Ja se toga ne sjećam - kazala je naša sugovornica i nastavila.
Pluća u jako lošem stanju
- Kroz maglu mi je ostalo da su mi na ulasku u Hitnu stavili masku, ali danas ne znam ni kako su me odvezli, kada smo došli u bolnicu. Znam da mi je bilo jako hladno, a poslije su mi rekli da sam imala temperaturu od 40 stupnjeva - kazala je.
- Vrlo brzo pokazalo se da gospođa Opačak ima Covid-19, a njezino stanje s vremenom se toliko pogoršalo da su je s redovnog odjela na Klinici za infektologiju morali prebaciti na Intenzivni odjel, odnosno u respiracijski centar, koji su u KBC-u oformili za najteže slučajeve oboljelih od Covida-19.
- Znam da mi je došao jedan liječnik i rekao kako će me odvesti tamo gdje ću lakše disati, a kako nisam osjećala tegobe u smislu da otežano dišem, pitala sam ga, jel’ baš moraju? Odgovorio mi je da je to nužno. Imala sam osjećaj kao da su me nečim pošpricali, sestra mi je rekla da gutam, i onda sam zaspala. Sljedećih sam dana praktički cijelo vrijeme spavala, tek bih povremeno vidjela je li jutro ili večer, da netko dolazi, da mi mijenjaju infuziju... Cijelo vrijeme primala sam infuziju, mjerili su mi razinu kisika u krvi, a povremeno su mi pumpicom davali vode, no čak mi je i ona bila bljutava. Sjećam se da su mi pokušali dati i neku posebnu hranu za bolesnike, ali ni to mi nije bilo ukusno. Nekih fragmenata se sjećam, ali većine ne. Poslije su mi rekli da su mi pluća bila u vrlo lošem stanju te kako su se i sami ugodno iznenadili kako sam se uspjela oporaviti. Inače, prije toga nikada nisam bila teško bolesna, niti imam neke kronične bolesti - ispričala je naša hrabra sugovornica, koja danas o tom vremenu govori bez ikakvih problema, svjesna da i njezino iskustvo može biti pozitivan primjer borbe protiv koronavirusa.
Gospođa Opačak puna je života, vitalna i prisebna, no tih dana u respiracijskom centru KBC-a Osijek sve je bilo drugačije.
'Bože, idem li k tebi?'
- Nakon šest dana skinuli su me s respiratora i onda su mi stavili neku manju masku. Tako je bilo u sljedeća, mislim, četiri dana. To je bilo isto tako teško razdoblje za mene. Nisam uopće imala snage, boljele su me noge, koljena, potkoljenice, nisam mogla stati na noge od bolova i koliko sam bila slaba, pa su me sestre vodile do umivaonika, iako je to bilo samo nekoliko koraka. U biti, tek tada, kada sam postala svjesna, počela sam razmišljati o tome je li to kraj. Pomislila sam, Bože je li došlo vrijeme da dođem tebi? Inače sam vjernica, pa sam se posvetila molitvi, i to mi je puno pomoglo da nađem unutrašnji mir, koji mi je također jako trebao. Naime, sa mnom u sobi bili su i drugi teški pacijenti, koji su jako loše podnosili svoje stanje i bolove koje su trpjeli. Neki su baš jaukali i to je bilo teško i pomalo grozno slušati.
To je na mene vrlo loše djelovalo u psihološkom smislu, bila sam slomljena, suze su same curile niz lice. Znate, kao da očekujete smrt, jer sve je neizvjesno, bolest je nepoznata... Ti su mi dani bili baš teški, ali uz pomoć nevjerojatnih liječnika i medicinskih sestara i tehničara, uz Božju pomoć, uspjela sam se izvući, i danas o tome mogu svjedočiti - iskreno je iznijela svoju priču ova Osječanka, kojoj je u danima koji su slijedili bivalo sve bolje, pa je vrlo brzo iz Respiracijskog centra prebačena na odjel Klinike za infektologiju, na kojem je ostala do 29. travnja, kada je i drugi uzastopni test bio negativan, što je bio znak da može napustiti bolnicu.
- Bilo je to nevjerojatno iskustvo, jer samo nekoliko dana ranije bila sam osoba za koju se mislilo da neće preživjeti tu bolest, a onda su mi rekli kako sam ozdravila i da mogu ići kući. Teško je opisati osjećaj sreće i zadovoljstva kada sam to spoznala nakon sve muke koju sam prošla. Kroz glavu mi je prošla i moja obitelj, svi koji su mislili na mene dok sam ležala u bolnici, koji su se molili za mene, a kada sam vidjela medicinsko osoblje da su mi priredili oproštaj, ostala sam ganuta. Svim tim ljudima neizmjerno sam zahvalna. To su zaista divni ljudi koji su se u potpunosti davali za pacijente. Neki među njima i sami su se razboljeli i dobili koronu, pa su ležali s nama. Ma, zaista zaslužuju svaku pohvalu i priznanje za svoj rad, ali i ljudskost koju su pokazivali - istaknula je gospođa Opačak, koja se vrlo brzo potpuno oporavila od bolesti.
Neki dan je oprala prozore
- Dva tjedna nakon izlaska iz bolnice morala sam jako paziti na sebe, jer i dalje sam bila slaba, no polako je sve išlo na bolje. Počela sam bolje i više jesti i oporavljati se, hrana mi je postala ukusna, pa sam jela i pet puta dnevno. Iako sam ozdravila, i dalje pazim na sebe, uzimam i dodatno više vitamina nego prije, redovito idem na kontrole, nedavno sam snimala srce i pluća. Dobro se osjećam i nemam nikakvih tegoba, uspijem i sama pospremiti malo po kući, neki dan sam oprala prozore. I to mi pomaže da ostanem zdrava. Ipak, nastojim izbjegavati velike gužve, a kada idem u grad, u tramvaj, autobus, trgovinu, obavezno nosim i masku i rukavice. Vidim da većina ljudi to ne radi; dobro, sada ne mogu ući u javni gradski prijevoz bez maske, ali prije toga nisu se toga pridržavali. No, jednako je važno imati i rukavice, jer se rukama drže za štange koje drugi diraju... Ja na to sve pazim i puno više nego prije perem ruke. Što se kaže, pušem na hladno! Liječnici su mi rekli i da nastojim malo više biti na suncu, udisati svježi zrak, pa se i toga pridržavam. Uglavnom, smatram da bismo se svi trebali tako ponašati, jer, evo, vidite da taj virus ne spava. Ne bih voljela nikome da prođe ono što sam ja prošla, i zato svima poručujem: “Ostanite odgovorni!” - istaknula je za kraj naša hrabra sugovornica.
O situaciji gospođe Milene porazgovarali smo s jednom od liječnica koja je zaslužna za njezin oporavak, doc. prim. dr. sc. Ivanom Haršanji Drenjančević, specijalisticom anesteziologije i reanimatologije i subspecijalisticom intenzivne medicine, koja je bila dio liječničkog tima u respiracijskom centru.
- Gospođa Opačak bila je naš najstariji bolesnik u respiracijskom centru koji je zahtijevao potporu disanja. Primljena je u drugom tjednu od početka rada respiracijskog centra, a u prvom tjednu svoje bolesti. Intubirana je i liječili smo je uz potporu respiratora samo šest dana. Znamo se sjetiti kako je od početka dobro reagirala na naše liječenje. Gospođa Opačak i njezin imunosni sustav bili su nam važni saveznici u ovoj bitci - prisjetila se dr. Ivana Haršanji Drenjančević, koja je u jeku prvog vala pandemije sa svojim timom imala smjene od tjedan dana neprekidnog rada u respiracijskom centru te je, prisjeća se, sa svojom obitelji komunicirala isključivo videopozivima. Bilo je to teško razdoblje i za liječnike koji su imali pune ruke posla, ali posebno za sve one pacijente u teškom stadiju bolesti i njihove obitelji.
Činjenica da se gospođa Milena slabo sjećala najkritičnijih šest dana koje je provela ne respiratoru ne čudi, jer su svi bolesnici u tom stadiju, kako navodi osječka liječnica, pod jakim sedativima i analgeticima. - To je procedura koju prakticiramo upravo zato kako bismo im olakšali patnju i bol. Obično su svi u početku bez svijesti, a kako se prati oporavak bolesnika, sedacija se ukida te se bolesnik potiče na sudjelovanje u disanju. To je nužno jer je liječenje bolesnika koji ne mogu samostalno disati i imaju potporu respiratora izuzetno teško ako je pacijent pri svijesti. Smeta im cijev koju imaju u dušniku, imaju osjećaj pečenja u prsištu, teško im je gutati, ne mogu govoriti, imaju cijev kroz nosnicu koja prolazi kroz jednjak u želudac, a omogućava prehranu, plastične cjevčice u venama koje omogućuju nadoknadu tekućine, kateter u mokraćnom mjehuru… I najviše, osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima - kaže liječnica.
O tome koliko je bila teška klinička slika bolesnika koji su se morali liječiti u respiracijskom centru najbolje svjedoče riječi naše stručne sugovornice koja navodi kako je riječ o pacijentima koji su u teškom općem stanju, imaju temperaturu, a osim zatajenja disanja, mogu imati i zatajenje drugih organa, poput srca, bubrega i jetre, što konačno i utječe na njihov ishod liječenja. - Bolesnici su iscrpljeni jer im svaki udah predstavlja napor, kašlju, ne mogu doći do daha, ne mogu jesti, spavati, imaju bolove u mišićima, a povišena temperatura dodatno ih iscrpljuje, pa im je stoga i najmanja tjelesna aktivnost poput ustajanja i odlaska do sanitarnog čvora velik napor. Također, dolazi do preklapanja simptoma akutne i kronične bolesti, ako je bolesnik ima, pa jedna drugu pogoršavaju i usporavaju oporavak - istaknula je doc. dr. Haršanji Drenjančević. - Rad u svakoj jedinici intenzivnog liječenja je iznimno izazovan za sve medicinske djelatnike, bolesnikovo stanje ponekad se mijenja iz minute u minute, pogoršava se i treba biti spreman brzo djelovati - objasnila je doc. dr. Haršanji Drenjančević te istaknula kako u respiracijskom centru postoje i posebna pravila za medicinske i nemedicinske djelatnike.
Potreban je dodatni oprez jer ovi bolesnici predstavljaju potencijalnu opasnost za sve one koji ih liječe, zbog specifičnih epidemioloških karakteristika ove zarazne bolesti. - Posebna zaštitna oprema koju koristimo nije nimalo udobna, maske koje ostavljaju tragove od pritiska na licu, oko očiju, na nosu, nakon svakodnevnog korištenja postanu bolne, u zaštitnim odijelima je vruće, maske se magle, ometaju vidno polje, za neke intervencije, poput intubacije i postavljanja bolesnika na respirator, koristimo vizire koji nas štite, ali nam i otežavaju postupke i kretanje - dodala je, ističući i emocije s kojima se nose.
Liječnici u mukama
- Tu je uvijek prisutna i sumnja jesmo li sve napravili dobro; na pravilan način skinuli i odložili zaštitnu opremu, jesmo li ugrozili svoje suradnike, jesu li oni ugrozili nas; jesmo li, kada dođemo kući, ugrozili svoje ukućane… Unatoč svemu bolesnicima i njihovim obiteljima sigurno je teže nego nama pa svaki napor zamijeni osjećaj zadovoljstva na kraju dana, posebno u danima kada pratimo oporavak i izlječenje bolesnika - prenijela je samo dio izazova s kojima su se svakodnevno susretali u respiracijskom centru.
U takvoj situaciji liječnicima, sestrama i tehničarima bol pacijenta samo je dodatni motiv da mu se adekvatno i stručno pomogne, no ni njima nije lako...
- Teško je ako učinite sve što znate i možete, a bolesnik ne preživi. Teško je objasniti i priopćiti loše vijesti obitelji bolesnika, svjedočiti njihovoj boli i patnji, ali još ih je teže proživljavati. No, to je naš posao i ništa nije teško ako pratimo oporavak bolesnika - kazala je doc. dr. Haršanji Drenjančević. U KBC-u su spremni i za eventualne nove izazove, pa i u respiracijskom centru, ali ipak se nadaju da to neće biti potrebno, odnosno da snaga virusa i stanja bolesnika neće biti tako teški kao prije nekoliko mjeseci.
Objašnjava kako su kapacitete respiracijskog centra nakon otpuštanja zadnjih pacijenata koji su oboljeli od Covida-19 krajem travnja prenamijenili radi povratka bolesnika koji se inače liječe u KBC-u Osijek. No, respiratorno-intenzivistički centar i dalje postoji, a s obzirom na iskustvo koje, kako navodi liječnica, imaju s organizacijom, u vrlo kratkom roku postojeći kapaciteti mogu se ponovno prenamijeniti ako se pokaže potreba za prihvatom novih Covid-19 bolesnika kojima su potrebni respirator i intenzivno liječenje.