NEMA PREDAJE

Velika reportaža Ante Tomića iz Majskih Poljana, najteže stradalih u potresu

Preneražen kaotičnom gomilom dobrote koja se slila u malo mjesto u Baniji, pomislim kako me zaista nitko više ne može iznenaditi
 Paun Paunović/CROPIX

Kad je zatreslo, Milica je izjurila na dvorište. Da se spasi, da kuhinjski zid ne padne na nju, ali i da pogleda što joj je s njezine četiri krave simentalke, žućkaste i bijele, s kovrčama na čelu između velikih blagih očiju, četiri krupne životinje izdašne mlijekom. Milica, njezin muž i mati Zorka žive od krava, upravo kao što krave žive od njih. Plemenita su im goveda kao obitelj, rod rođeni, sve što imaju. Užas ih je ispunio kad su izašli, vidjeli da je krov štale pukao i pao i začuli iznemoglo mukanje iznutra. Priskočili su brzo, čak i devedesetogodišnja Zorka koja je slaba na nogama, ne mareći ako iz zemlje ponovno udari, sa žagama izrezati grede i podići bale sijena koje su se s tavana srušile po kravama, no za dvije nije bilo pomoći.

“Ona je starija imala šest godina, otelila se one godine kad smo dobili našu predsjednicu, pa smo je nazvali Kolinda, a mlađa Lana je bila njezina kći, još junica od šesnaest mjeseci”, priča nam Milica suznih očiju, milujući Šarovu, jednu od preživjelih krava. Šarova je u nesreći ozlijedila prednju lijevu nogu, ali veterinar kaže da će biti dobro. Veća je možda nevolja da su krave u šoku od potresa, prepadnu se na svako, i najmanje podrhtavanje tla.

image
Baku Zorku iz Majskih Poljana za ruku drži Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline
Paun Paunovic/CROPIX

“Na, lijepa moja, na”, umiruje Milica životinju lagano je milujući po vratu i pružajući joj sijena pod njušku. Dok mi razgovaramo u šupi u kojoj su privremeno smjestili Šarovu i Macu, u dvorištu Miličine kuće u Majskim Poljanama nekolicina mladića iz prikolice s građevinskim materijalom istovaruje betonske blokove na koje će položiti kućicu za kampiranje čiji se dolazak očekuje popodne. Mladići bi po izgledu mogli biti nekakvi navijači, Bad Blue Boys Zaprešić, ako mene pitate, kratko ošišani, nabijeni, mrki, ne djeluju ni dobronamjerno ni srdačno, ali prevarili biste se. Prije nego će otići, jedan od njih je prišao Milici i nenametljivo joj gurnuo u dlan nekakav novac.

“Evo, baka, neka vam se nađe”, rekao je kratko, stidljiv kao neki dječarac iz župnog zbora. “Tko su ovi?” upitao sam Branku, a ona je samo raširila ruke i slegnula ramenima. Tko bi to više znao, kraj hiljada njih koji su se od utorka sjatili na Baniju. Cijela je zemlja, učini vam se, došla. Automobili sa svim mogućim registracijskim oznakama njišu se na razrovanim seoskim putevima. Šlajfaju u žitkom blatu prekrcani namještajem, odjećom, hranom, vodom, dizelom, agregatima.

image
Baka Milica iz Majskih Poljana hrani blago koje nije stradalo u potresu
Paun Paunovic/CROPIX

“Treba li nekome krevet s madracem?” upitao je u prolazu, samo nakratko spuštajući prozor, jedan Zadranin, a Branka mu je odgovorila da ovdje ne treba, ali da produži dva kilometra cestom do velikog šatora koji je vojska podigla. Tamo će to svakako trebati. Prizor je zapravo čudesan. Na prvi siječnja, kad bi inače, u neka sretnija vremena, obamrli od prasetine i francuske, s tragovima šećera u prahu s princes krafni oko usta, dremuckali na kauču slušajući sladunjavu austrijsku pop muziku s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, mnogi su sjeli u auto, vozili se dvjesto, tristo ili petsto kilometara do nekih banijskih sela za koja do jučer nisu čuli da neke nepoznate ljude upitaju kako mogu pomoći. Da vam je prije sedam dana netko takvo nešto ispričao, da će se Hrvati, svjetski prvaci u spajanju praznika, na Novu godinu nuditi da nešto neplaćeno rade, rekli biste mu da je napušen.

image
Mali Lazar ,čiji je brat smrtno stradao, utjehu pronalazi u svom ljubimcu Bucku
Paun Paunovic/CROPIX

“Ajde sad pusti kuplung!” čuje se u sunčanom zimskom danu kako se netko dere preko banijskih brežuljaka. Branka mi priča da se netko ponudio da će Milici darovati kravu, no nevolja je da je nemaju gdje smjestiti. I za mnoge se ljude još ne zna kamo će, četvrtu noć nakon potresa još spavaju u automobilima. Nekolicina muškaraca nedaleko od jedne ruševine namještala kućicu za kampiranje kad je došla Branka, virnula unutra i, samo načas odmičući telefon od uha, dobacila da je to greška. Kućicu, opremljenu samo krevetima, valja voziti negdje drugo, a ovdje treba doći jedna s kuhinjicom i kupaonicom. Stotine takvih frustrirajućih razgovora svakodnevno vode Branka Bakšić Mitić i Maja Sever iz udruge “Ljudi za ljude” i katkad im je teško ostati mirne, ne početi vikati kad se nekakav ministar, na primjer, pohvali kako su on i njegovi suradnici za unesrećene na Baniji nabavili krasne kontejnere za stanovanje, a u kontejnerima, brate, ništa. Prazniji od ministarske tikve. Od dodatne opreme, da se tako izrazimo, imaju samo šareni linoleum na podu.

Potres je napravio stravične štete na kućama, ali po duši govoreći, mnoge su od njih i prije bile opasne za stanovanje. Kako je većina neožbukana, jasno možete uočiti kako armiranje u ovom kraju nije osobito cijenjena vještina. Opeke su popucale iz prostog razloga da u zidu nije ni bilo ništa osim opeka. Dio kuća su loše sagrađene u obnovi nakon rata, majstori su gepili državne poticaje, sfušali i pobjegli, a dio su, valja priznati, i domaćini sami sebi nestručno podigli.

“Kad se to osamdesetih, jebi ga, gradilo”, priča nam Gojko, sa zadivljujućom količinom prostih riječi u jedinici vremena, “onda su, jebi ga, govorili, šta ćeš stavljat beton, u pičku materinu, samo ti povuče vlagu u kuću”. Gojko i Milena spavaju u vojnom šatoru malo dalje niz cestu, ali svaki dan dolaze do svoje raspuknute katnice zbog kokoši koje uokolo gacaju u blatu i svinja koje rokću u dugačkoj štali otraga. Čupavi pas Deni nepovjerljivo nas je gledao s razumne udaljenosti i sve vrijeme, koliko god smo ga uvjeravali u svoje časne namjere, ljutito lajao. Milena je nedavno dobila otkaz u jednom domu za starije, a Gojko je bio mesar. Sad je u mirovini. Gostoljubivo nas nude prvo rakijom, zatim domaćim kobasicama, a mi se skanjujemo bilo što uzeti. Zgranuti jadom, samo se okrećemo po šupi, garaži, ne znam kako bih uopće nazvao prostoriju u koju su nabili ono što im je nakon potresa ostalo čitavo.

image
Porušena kuća gospodina Gojka iz Majskih Poljana
Paun Paunovic/CROPIX

I Milena i Gojko su, međutim, vrlo poletni, ne predaju se. Život te valjda tome nauči, jer ovdje nikad zaista nije bilo lako. Vijekovima unatrag, od vremena Vojne krajine, preko svjetskih ratova pa sve do prije tridesetak godina, kad su se dohvatili Srbi i Hrvati, na Baniji se krvavo stradavalo. Ako bi od tuča, mrazova, nametnika ili bolesti seljak i uspio sačuvati koju vreću žita, kokoš i svinju, na kraju bi mu to nekakva vojska otela. Tako da potres, zapravo, i nije nešto nepoznato. Već se mnogo puta ovdje sve u trenutku gubilo. U plavom kombiju maloprije je kroz Majske Poljane prošao jedan s hranom za kućne ljubimce. Ako tkogod ima psa ili mačku, on mu je ostavio vreću od dvadeset, trideset kila, mahnuo i otišao. A sad je banuo jedan iz Jastrebarskog, naslonio se na natruo drveni plot obrastao mahovinom i pita ima li ovdje dijabetičara, jer on obilazi sela s humanitarnom pomoći za dijabetičare. Odgovaramo mu da za to, srećom, nemamo potreba.

image
Volonteri u Majskim Poljanama pomažu oko postava kamp-kućice
Paun Paunovic/CROPIX

Hodamo dalje cestom, javljamo se ljudima i svi odnekud izvlače nekakvu bocu sa šljivovicom ili viljamovkom. To je, izgleda, u svim domaćinstvima preživjelo. Kredenci, ormari, kreveti, televizori, gobleni, sve se porazbijalo, frižidere ne možeš ni prodati ni darovati, ali na boce s rakijom jedva da je malo prašine palo. Seizmolozi su, uzgredno, i prvog siječnja na Baniji zabilježili dva manja potresa, ali mi ih nismo primijetili. Ako nas je nešto i zaljuljalo, mislili smo da je to od šljivovice. Na jednom mjestu cigla na cigli takoreći nije ostala. Jedini čitav ostao je natpis na komadu šperploče uz cestu, potpuno urnebesan: “Kuća na prodaju.” Pet-šest Križevčana došlo je s kamionom hrane i higijenskih potrepština, u naručjima ih dijele po dvorištima, kucaju na vrata kontejnera i kućica za kampiranje. Jedan mi poželi sretnu Novu godinu, a ja mu uzvratim dodajući kako smo se na ovaj dan znali i ljepše provoditi. “Ja se ne žalim”, reče on. “Dapače, ako mene pitate, ne znam gdje bih danas radije bio nego ovdje”.

“Pa, zapravo ste u pravu”, složim se. Vasilj je stariji muškarac, njegovi su najbolji dani iza njega, nema reflekse kakve je nekad imao, ali kad je grunuo potres, reagirao je kao mladić. Sabrano, istrenirano, munjevito, gotovo kao neki komandos. “Stani tu, ženska glavo!” dreknuo je on babi hvatajući je za nadlakticu na kućnim vratima, i samo što se ona zaustavila, s krova je pao dimnjak i prasnuo u sto komada na betonu manje od pola metra od njih dvoje. Ovoliko je falilo, kaže penzioner pucketajući prstima. Vodi nas pokazati kuću, a mi bojažljivo ulazimo gledajući dugačke pukotine preko svih zidova. Fotoreporter Paun neustrašivo se penje na tavan, otkud će nešto kasnije spasiti nekoliko kilograma suhih kulena i kobasica, a ja gledam u kuhinju. Pored naherenog i razbijenog kredenca još visi ikona sveca.

image
Vasilj iz sela Majske Poljane pokazuje kuću nakon potresa
Paun Paunovic/CROPIX

“To vam je krsna slava?” upitam. “Sveti Jovan”. “Sveti Jovan vam sačuvao glave”. “Tako je”, složi se Vasilj. Na jednom su mjestu zapalili slomljene grede i daske, a nekolicina mlađih muškaraca u fluorescentnim prslucima teškim građevinskim strojevima raščišćavaju ruševine. Iz Imotskog su došli, s bagerom i tamperom, odmah prvi dan. Gotovo bez razmišljanja ustali su od ručka, obrisali usta, obuli cipele, obukli jaknu i na rastanku poljubili žene, samo što su na vijestima vidjeli koji je belaj na Baniji, i sve otad džabe rade, a kad ih upitate gdje su se smjestili, gdje spavaju i jedu, gdje su dočekali Novu, odgovore vam kratko i jednostavno, kao da je to potpuno prirodno: “U autu”.

image
Teška mehanizacija čisti ostatke kuća nakon potresa u selu Majske Poljane
Paun Paunovic/CROPIX

Nekoliko metara dalje je vlasnik ruševine, vidjeli ste vjerojatno njega i njegova konja na televiziji, Tomislav se on zove. Inače je iz Bosanske Dubice, a u Majske Poljane se doselio u ratu, prije četvrt stoljeća, pa nam priča kako je to zanimljivo, kako se čovjeku nekad sve okrene, kao na vrtuljku. Devedesetih je on spasio neke svoje susjede muslimane, što su bez ičega pobjegli, s dvije najlonske vrećice u rukama. Četrnaest ih u jednom trenutku spavalo ovdje u Tomislavovoj kući, prije nego su otišli, prvo u Njemačku, a zatim u Ameriku, i tamo se obogatili, kaže Tomislav, kuće s bazenom, auti, nema šta nemaju. Javili se telefonom i oni prije dan da pomognu, kao što je Tomislav jednom njima pomogao. Rasplakali se kao ljuta godina i oni tamo u Americi i Tomislav ovdje na Baniji.

“A gdje u Americi žive?”. “E, to ti ne bih znao. Nekakav San... San...”. “San Francisco, San Antonio”, krenem mu nabrajati, “San Diego, Saint Luis, Santa Monica, Santa Barbara...?”. “E, to!” uzvikne Tomislav trijumfalno. Zimski se dan rano gasi. Ispred Suzanine kuće sakuplja se humanitarna pomoć, konzerve, keksi, voda, posteljina, odjeća. Odnekud su ponovno došle Branka i Maja pa se grijemo oko peći načinjene od limene bačve. Branka nam prstom pokazuje kako su ona i Fred Matić baš tu stajali kad su crepovi počeli letjeli, cesta se pod njima zaljuljala, a ona šuma zaplesala lijevo-desno. Suzana, kao da je nešto slutila, otrčala je vidjeti što joj je sa sinom Darkom. Našla ga je u ruševini mrtvog. Koliko god to puta ispričala, Branki se svaki put stegne grlo, kakav je to krasan mladić bio. Pristojan, marljiv, dobar. Jedva je dvadeset godina imao, a već je sebi uredio kuću, raščistio šikaru oko nje.

image
Paun Paunovic/CROPIX

“Ljudi za ljude” namjestili su mu je polovnim, ali odlično uščuvanim pokućstvom. Utorak nije ni čuo potres, spavao je na kauču, umoran nakon noćne smjene u lokalnoj pilani. Blatnjavom cestom u oba smjera prolaze kamioni s građevinskim otpadom, vatrogasci, vojska, automobili iz Krapine, Bjelovara, Šibenika, Pule, Makarske, Slavonskog Broda, Požege... Odnekud se sad ponovno pojavljuje i Fred Matić, šlepajući kućicu za kampiranje za Suzanu, i ja, preneražen jednim čudom, kaotičnom gomilom dobrote koja se na Novu godinu sa svih strana slila u jedno malo mjesto u Baniji, pomislim kako me zaista nitko više ne može iznenaditi. Ali što da vam pričam, pa i vi ste bili tamo. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. siječanj 2021 16:37