U bijeloj jednokatnici, odmah pored velikog autosalona uz ulicu Stjepana Radića koja na pola razdvaja koprivničko prigradsko mjesto Reka, žive Mira Relić Wolfensohn i njezin sin David Pokos.
U dnevnom boravku centralno mjesto zauzimaju televizor i crni bubnjevi, no koliko god bili glomazni, pogled jednostavno bježi prema malom crnom drvenom regalu s ukrasnim posuđem i servisima za kavu, koji je smješten u kutu sobe. A pogled bježi zbog dva nespojiva predmeta koja se nalaze jedan uz drugi.
Naime, na tom regalu poredane su obiteljske slike, a na jednoj od njih obješena je plava krunica. Do krunice, u samu sliku umetnuta je sličica s Kristovim likom. Odmah do te slike, posebno je upečatljiva sedmerokraka zlatna menora, osobito važan svijećnjak za Židove.
Dok promatram tu neobičnost, gospođa Mira se smije pa krene tumačiti. Kaže mi kako je ona Židovka, a kako je njen pokojni suprug oko čije slike stoji krunica, bio katolik koji je primio sve sakramente. Njena majka Erna je također bila Židovka čiji je prvi suprug bio Rusin pravoslavne vjere. Mira mi priča kako je on poginuo u partizanima pred kraj Drugog svjetskog rata, pa se njena majka nakon što se spasila iz pakla sedam radnih i koncentracijskih logora, preudala. Drugi suprug joj je bio oficir JNA, a iz te ljubavne veze, rodila se i sama Mira. Njen stariji sin koji danas živi u Beču, oženio je pak muslimanku.
- Moj mlađi sin je pak odgojen da vjeruje da postoji ljubav, da ljudi u svojoj naravi nisu zli, i da se sve što se događa, događa s razlogom. I da bude, kako da se izrazim, bogobojazan. Tradicionalno slavimo Božić, Hanuku i Bajram, sve poštujemo jer bi to tako trebalo biti. A ako je to tako, onda ne znam otkud nekome pravo da mog sina naziva problematičnim, da ga naziva ateistom, osobom koja širi negativnu energiju, a mene onako pogrdno - židovkom - pita se ozbiljno gospođa Mira dok na trosjedu preslaguje osušenu robu.
Gospođa Mira to ne govori, ali je jasno da je ponosna na ono što je proteklog tjedna učinio njezin mlađi sin i time poprilično uzbudio duhove u ovom malom naselju uz samu Koprivnicu. A iako se na prvu činilo kako je ova obitelj posve slučajno ušla u cijelu priču o kojoj posljednjih dana pričaju župljani naselja Reka, dojam je da su upravo oni indirektno razgolitili cijelu stvar oko rada i poslanja tamošnjeg župnika Marija Križanca. Jer župnik o svojim župljanima baš i nema najpozitivnije mišljenje i kada bi se njega pitalo, iz Reke bi pobjegao odmah.
Tisuću kuna za križni put
No ponovimo kratko gradivo.
Velečasni Mario želi napraviti Križni put u svom župnom dvorištu pa je pozvao župljane da doniraju novac za postaje. U poštanske sandučiće im je poslao župne listiće u kojima zahvaljuje na dosadašnjim donacijama, te ih ukratko obavještava o planovima za 2019. i tarifama. Pa tako velečasni Mario “preporučuje obiteljima da prema mogućnosti daruje 100 kuna”, a “ako župljani žele da njihovo ime bude uz postaju križnog puta, potrebno je donirati iznos od 1000 kuna”. A ako pak žele da ime bude uz glavni križ, e onda je cijena trostruka. Tri tisuće kuna!
I tko zna, bi li se za ovaj slučaj pročulo, da taj župni listić nekako nije stigao i do kuće u kojoj žive Mira i David. David je fotografiju župnog listića s preporučenim donacijama stavio na društvene mreže, uz komentar kako je ta priča dno dna, licemjerje bez granica, manipulacija ljudima i otuđenje prema vjeri. “Sada ide natjecanje župljana čije će ime biti na glavnome križu i uz određenu postaju križnog puta. Hajmo, ljudi, dignite kredite, to je prilika koja se ne propušta, jer tko ima više novca taj je bliži Bogu. Sramota vas može biti, gospodine Mario, da se klanjate zlatnom teletu”, zaključio je David, a njegova objava uskoro je postala viralna.
- To je uistinu bila kap koja je prelila čašu. Gotovo 95 posto komentara je bilo pozitivno i drago mi je da su ljudi skupili snage i reagirali – kaže nam 25-godišnji David.
A vijest možda ne bi dobila na značaju da se o župniku već ranije nije pisalo zbog poprilično nepastoralnih radnji.
Tračerice zvonkoga glasa
Tako je u prosincu prošle godine, gotovo pred sam Božić, za vrijeme svete mise raspustio župni zbor, a članice tog zbora nazvao gospođama koje tračaju, zmijama otrovnicama koje šire negativnu energiju. Njegovi župljani zatim su se prisjetili i ispraćaja pokojnika prije nekoliko godina. Župnik je stigao među posljednjima i nije mogao parkirati odmah do kapelice. Kako je bilo blato pa je postojala velika mogućnost da zaprlja svoje cipele, župnik nije želio izaći iz automobila dok se ne raščisti put do samog ulaza u kapelicu.
- To bi bila jedna ovako gesta, neću reći kulture, ali možda bontona - objasnio je tada župnik Križanac. A župljani su se prisjetili i slučaja jednog od mještanina Reke, koji je bio jedan od prvih susjeda župnog dvora. Često je pomagao župnicima, uvijek bio pri ruci bez obzira o kakvim se radovima radilo. A kada je on umro, župnik je odbio da se za njega zvoni sa zvonika i tako se o njegovoj smrti obavijesti ostale župljane.
- Odbio je samo zato što je pokojnik bio pravoslavac - pričaju župljani.
Sve te priče odvele su nas u Reku u potragu za župnikom Križancem, u tamošnju župu u kojoj prema nekim procjenama živi oko 3000 duša. Njih 80 posto su katolici, a sama župa prostire se na gotovo 50-ak kilometara.
Uz žutu obojenu baroknu crkvu Presvetog Trojstva stoji natpis 1836. godina, a na istaknutim oglasima stoji kako je župa lani proslavila 40. obljetnicu postojanja. Oko same crkve nova je željezna kovana ograda, a uz svaki metar ograde stoji natpis zahvale. Pa tako piše da su ogradu donirali župljani Reke, pa oni iz Prnjavora, Paunovca, Grdaka, pa župljani jednog dijela ulice, pa drugog dijela ulice, pa mjesni limarski obrt....U župnom uredu nema nikoga, kao ni u prostorijama u kojima djeluje župni Caritas.
- Ako nema džipa, nema ni župnika – poviče neko sa strane.
- Čujte, radimo... - pokušavamo započeti razgovor, no odmah slijedi odbijenica.
- Ništa ja ne znam. Pitajte dalje – govori nam stariji čovjek.
Džipa uistinu nije bilo, a nije bilo ni razgovora ugodnih. Naime, slične košarice dobivali smo u desetak kuća koje su prve do crkve.
Dojam je da u samoj župi vlada svojevrsna omerta, zakon šutnje, a scene na koje smo naišli gotovo su nadrealne. Oni koji žele pričati, pozivaju nas da se sklonimo sa strane jer se boje da nas nitko ne uhvati u razgovoru.
- Sa župnikom su neki dobri, a nikad se ne zna tko nas gleda – govore nam tiho.
A kada i započnemo razgovor, onda se pojave članovi obitelji koji pak mole naše sugovornike da ne pričaju s novinarima jer “nije još vrijeme za to”. Omerta je, shvaćamo nakon razgovora, nastupila iz vrlo jednostavnog razloga. U župi se tek treba obaviti prva pričest, krizma, možda vjenčanja, i mnogo vjerojatnije sprovodi, a dok se to ne obavi, bolje je ne pričati loše o svećeniku. Ono što su hvalili bio je bivši župnik. Riječ je o Josipu Vidoviću, sadašnjem župniku u Jalžabetu.
“Tek sada shvaćamo kakvog smo župnika imali”, “Jožek je mogao mrtve buditi kakve je propovijedi imao”, “oko sebe je okupljao djecu koja su ga obožavala”, “bio je duša od čovjeka, savršen je bio”, samo su neki od epiteta s kojim su ga častili.
Nedostaje takta
Sam župnik Vidović na takve komentare samo se smije. Kaže mi kako je u Reki proveo 4 lijepe godine, da je bilo dobrih i manje dobrih stvari, ali da mu je prva župa ostala u lijepom siječnju.
- Kao župnik morate misliti na sve. Ponekad biti strpljiv, ponekad popustljiv - kratko nam je rekao velečasni Vidović. O sadašnjoj situaciji ne želi govoriti.
Kada župljane pitamo o odlikama sadašnjeg župnika Križanca, sliježu ramenima.
“Ima dobre propovijedi”, kažu zamišljeno. Kažu i kako ih uskoro vodi na slapove Krke, kako je bilo hodočašće u Svetu zemlju i kako on u načelu nije loš čovjek, samo “ponekad nema takta s ljudima”.
Među onim rijetkima koja bez ikakvih problema pristaje na razgovor je gospođa Nada koja sa 92- godišnjim suprugom Vjekoslavom živi odmah do crkve. Pravoslavka je, kaže, a ona i suprug doselili su se u Reku iz Beograda još 1990. godine.
- Pa gdje da idem na misu nego tu ispred kuće u crkvu. Ja kažem, jedan je Bog, a crkvi može da bude sto. O župniku? Gledaj, on ti meni djeluje onako ciničan, kao da nas podcjenjuje, kao da je on ovdje po kazni. Često putuje, sad je bio u Zambiji i dao je toj dječici novac koji su skupili župljani. No ako se skuplja za križni put, što novac nije dao na račun, što je morao putovati. Kad se štedi za nešto, onda štedimo svi, a ne da štede župljani, a on putuje – govori nam Nada koju je u jednom trenutku prekinuo nepoznati glas s ceste.
- Nado, koliko god ti budeš pričala i išla u crkvu, ne bu ti on zvonio kad umreš. Nado, ne buš slušala zvona - smije se mladić iz automobila.
Problematični župnici
- Mali, odi spat - uzvraća smiješkom Nada, a njihov razgovor jasna je aluzija na događaj od prije par godina.
U kuću prekoputa župnog dvora živio je gospodin Drago koji je kao i Nada bio pravoslavac i koji je, kada je trebalo, znao pomagati oko crkve ili župnog dvora. No kada je umro, župnik nije dao da crkveno zvono zvoni jer je bio pravoslavac.
Iz te kuće s nama nisu željeli razgovarati.
- Bilo pa prošlo - tek nam je rekla jedna gospođa. Mnogo rječitiji nije ni sam Mario Križanac.
- Ovaj novi slučaj ni ne pratim. A sve što sam mislio reći rekao sam za book - kratko nam je odgovorio.
A u intervju za taj kršćanski portal župnik o Davidu Pokosu kaže da ga ne pozna “dovoljno dobro” i da mu je “prije nekoliko godina sahranio oca koji je bio katoličke vjeroispovijesti”.
- Majka mu je, koliko znam, Židovka. On se, koliko čujem, deklarira kao ateist. Ono što sam čuo od njegovih poznanika jest da slovi kao “problematičan” - rekao je župnik Križanac.
Vrlo brzo te su njegove odgovore pročitali mnogi župljani, koji su se na ove župnikove odgovore vrlo brzo dosjetili “tračerica iz raspuštenog zbora”.
- A što sad župnik radi nego trača? Sve o malom Davidu je on negdje čuo, načuo, a da nije provjerio. I sada to javno iznosi. Što je to nego ogovaranje, želja da nekoga javno poniziš. Ali će nama s oltara vrlo cinični i onako svisoka docirati kako vidimo trn u oku brata svoga, a ne vidimo brvno u oku svome. Znate, to je jako ružno. On čita evanđelje o izgubljenom sinu, o Mariji Magdaleni i o tome da kamen prvi bace oni bez grijeha, a onda je on taj koji proziva, koji ne oprašta i koji ne trči ususret onima koji su možda i pogriješili. Uskrs dolazi, misno je vrijeme, a on se obračunava po župi – priča nam dio župljana.
Rijetka koja nam se predstavila bila je nekadašnja članica zbora Marija Lončarić. S nama su razgovarale i druge, no ni nakon popijene rakije od meda i propolisa, nisu skupile hrabrost da se javno predstave.
Marija Lončarić nakon nemilih događaja više ne ide na nedjeljnu misu u župu u koju je išla proteklih 40 godina. Srce joj se stegne kada nedjeljom umjesto u Svete Trojice krene prema Koprivnici. Nerado priča o prosinačkim događanjima, no jasno nam daje do znanja da je cijela stvar još boli.
Zmije otrovnice
- On nas je raspustio bez razloga. Govorio je da tračamo, da smo zmije otrovnice. A 40 godina smo radile za župu, pekle kolače, ukrašavale crkvu za blagdane, pripremale sve. I onda odjednom više nismo bile dobre. Ni ja ni moja Ljubica ni Zlatica, ni ostale. Ja sam mu oprostila, ali kod njega na misu više nemam snage ići – govori nam Marija dok je na blagovaonskom stolu časopis župe. A tom časopisu saznajemo kako je župnik nedavno boravio u Zambiji, u misijama kao gost i kako je onima koji su u potrebi u toj zemlji donirao 12 tisuća kuna koje su poslali župljani. Taj časopis dobili su i ostali župljani, a iako se časopis besplatno dijeli, župljani nam otkrivaju kako ga oni zapravo plaćaju donacijama.
- I to vam je zapravo časopis kako bi župnik mogao sebi raditi PR. Kome treba časopis u siromašnoj župi? Ukini ga i napravi križni put – savjetuju neki.
Mira Relić Wolfensohn časopis nije dobila, a da je i stigao pred njena vrata, iskreno priznaje da ne zna što bi s njim. Prisjeća se dana kada je umjesto časopisa, župljane posjećivao župnik osobno. Dok je njen suprug bio živ, njih je znao posjećivati prvi župnik ove župe Ivan Kolar koji je u Reki proveo punih 30 godina. Umirovio se 2007., a umro je 2010. godine.
- Devedesetih, kada je počeo rat, tu nije bilo lako pravoslavcima. No župnik Kolar im je tada pomagao koliko je mogao. Iako je bio katolički svećenik, pokapao je pravoslavce i zvonio za njih. Ali to je bio svećenik, velečasni, a ne ovaj, kojeg moj sin naziv tek gospodin jer nije dostojno da ga se zove svećenikom – govori gospođa Mira.
A ako se analizira intervju koji je Križanac dao na spomenutom portalu, jasno je da se i njemu baš i ne ostaje u Reki.
Naime, naši sugovornici spominjali su kako su pojedini župljani već pisali varaždinskom biskupu Josipu Mrzljaku o raspuštanju zbora i nedoličnom ponašanju rečkog župnika. Osim toga, neki su išli i dalje, i navodno su zatražili da ga biskup premjesti. U jedinom dosadašnjem odgovoru biskup je blago ukorio župnika.
Na takve inicijative župljana, Križanec je u intervjuu poprilično jasno govori o svojim sadašnjim župljanima.
- Nitko se od kolega svećenika “ne trga” da bude župnik u Reki, jer dobro poznaju mentalitet koji ovdje vlada i to da ih čeka slična sudbina. Mnogi kolege svećenici mi se dive kako imam toliko strpljenja biti ovdje. Kao treće, ako takvi pojedinci uspiju biskupa uvjeriti da me premjesti, ja ću im čestitati – poručio je svojim župljanima župnik Križanac.
Mira Relić Wolfensohn i njezin sin David Pokos na takve njegove riječi sliježu ramenima. Oni nisu katolici, nisu članovi župe, ali poštuju svoje župljane i njihovu vjeru.
- Ovom izjavom on je potvrdio mišljenje mnogih da se radi o narcisoidnoj osobi koja je zaljubljena u sebe, a ovim je riječima uvrijedila ne samo župljane, nego i sve mještane Reke - kažu.