Andrej Plenković je sastavio Vladu. Sada je na nama da povjerujemo kako je projekt "Vlada u sastavljanju" dovršen i kako je država dobila novi motor za sljedeće tri i pol godine. S obzirom na 78 glasova podrške, značajno liberalnijeg koalicijskog partnera od Mosta, što HNS neupitno jest, i najavljeni oštar zaokret u pristupu obrazovanju i znanosti, čini se da uz obnovljeni motor stiže i jamstvo s kojim bi, uz minorne servise, trebao izdržati barem do kraja mandata.
Uz pacificiranu političku desnicu, tko će se danas s oslabljenog lijevog centra usprotiviti obnavljanju reforme obrazovanja, obrazovnom, ali i političkom odmaku od Crkve ili na subotnjem Prideu iskazanom dubljem iskoraku prema uvažavanju ljudskih prava svih građana?
Hoće li oporba i dalje minirati rad ministarskog dvojca Dalić & Marić, ekonomske kičme Plenkovićeve politike, ovisi prije svega o tome hoće li hrvatska ekonomija do jesenskog donošenja državnog proračuna, što će biti prvi sljedeći veliki test za ministra Zdravka Marića, izgledati zdravije ili bolesnije nego danas. To, međutim, više nije ideološko pitanje. Osjete li građani pozitivan pomak na kućnim budžetima, njihova, a posljedično i politička podrška Vladi bit će značajno čvršća od današnje.
Zašto ljudi daju glas određenoj stranci? Zbog osjećaja da će im ta određena stranka osigurati zadovoljavajuću razinu socijalne sigurnosti i društvene ravnopravnosti, a onda zbog najavljenih projekata koji bi mogli podići kvalitetu života u zajednici. Sve ostalo su svjetonazorska pitanja, poput odnosa prema povijesti i religiji, patriotizma, pa i netrpeljivosti prema svima ostalima.
Glasači HNS-a, onog starog Savkina, pa i kasnijeg, Čačićeva (Pusić i Vrdoljak držali su smjer), uglavnom su bili liberalni pragmatici. Glasači HDZ-a mogli bi se podijeliti na tri osnovne skupine: u jednoj su oni koji najviše nalikuju bivšim članovima stare partije (njih je upravo u HDZ-u preživjelo najviše), ljudi koji vole biti blizu političkom središtu moći kako bi poslušnošću osigurali vlastite interese, a u drugoj skupini su nacionalno osviješteni liberali koji HDZ-u priznaju zasluge u stvaranju države, ali upravo zbog toga od stranke očekuju vječnu zaštitu od političkih "utjecaja s Istoka". Treća grupa, koja je najmalobrojnija, u svojem je liberalnom pragmatizmu zapravo slična danas gotovo eutanaziranim HSLS-ovim liberalima i HNS-u, pa čak i milanovićevskom SDP-u, jedino što je, iako nominalno proeuropska, više od njih zaokupljena geopolitikom.
Glasači SDP-a nekada su od svoje stranke očekivali visoku razinu socijalne sigurnosti i društvene ravnopravnosti.
Uz to, očekivali su jasno razdvajanje povijesti, utemeljeno na raspodjeli moći i ideologija nakon Drugoga svjetskog rata. Tradicionalna podjela iz dječjih igara u kojima su još sudjelovali neki od današnjih stranačkih lidera - Nijemci i partizani (onima koji su proveli djetinjstvo u bivšoj državi to nije bilo drukčije nego podomaćena varijanta igre kauboja i Indijanaca ili proizvodnja Yugo Cockte u Slovenijavinu), sada se prenijela na politiku odraslih. U toj su podjeli SDP-ovci zamislili da su oni anacionalni "partizani", a glasačima HDZ-a je dodijeljena uloga "ustaša" (Nijemaca iz igre), iako je HDZ zapravo stranka koju su i osnovali i članstvom napunili stari partizani i, u nešto manjem broju, njihova djeca.
U stvarnom, prizemnom životu koncentrat domaće politike okupio se sada u posrnulom Agrokoru. Škegrin (HDZ), ali i Čačićev (HNS) Ante Ramljak kao Vladin nestranački povjerenik i vrlo ozbiljan SDP-ov igrač Zvonimir Mršić kao njegov novoimenovani savjetnik čak su i prije Vladina "velikog iskoraka" krenuli u rješavanje problema putem široke koalicije. Zagrebemo li dublje, tu ćemo, naravno, pronaći i "neprijatelje" - Sberbank, najveću rusku banku, u čeličnom vlasništvu ruske države, ali i američki Knigthead Capital Management kojemu neki pripisuju da je najkapitalističkiji od svih lovaca na posrnule kompanije. Zaba i ostale domaće banke tu su samo prijateljski garnirung, osim što, naravno, i same pokušavaju spasiti barem mrvice iz financijskog silosa koji su dosad ukrcale u koncern.
Zašto je Knighthead Capital Management nekima problematičan investitor u Agrokor? Riječ je o rizičnom fondu privatnog kapitala koji se bavi profilom investicija danas potrebnim Agrokoru - ulažu u posrnule kompanije ili im posuđuju novac za preživljavanje i nakon njihova oporavka vraćaju ih na tržište. Zarađuju na razlici u vrijednosti kompanije prije njihova ulaganja i poslije njega, odnosno na kamati, ako je riječ o kreditiranju.
KCM nije izvorni vlasnik Agrokorovih obveznica, kupio ih je na tržištu uz veliki popust nakon što se koncern našao pod prijetnjom bankrota. Ili, kako kažu cinici domaće analitike, dobili su Agrokor ni za što i za taj mali ulog na kraju će htjeti naplatiti najvišu moguću cijenu dugovanja. Hoće, ali oni su danas jedini spremni uložiti. Slično kao i HNS, koji je u Vladu ušao "jeftino", s minornim brojem osvojenih glasova na izborima, a danas se pokazuje kao njezin najvažniji partner i spasilac, što u ovom trenutku, to moramo priznati, i jest.
Nakon prošlotjednog resetiranja Vlade, ali i nakon zadnje injekcije novca u Agrokor, nijedna od novih garnitura koje su u akciji spašavanja države i koncerna od bankrota više nema prava na izgovore. To je dobro.