DANAS NA DAR UZ JUTARNJI

VIDEO: BOLNE ISPOVIJESTI VUKOVARACA 'Teže od batinanja bilo je slušati silovanja žena u susjednim ćelijama'

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 17.11.2019. u 21:51

Vlado Kos, Srđan Vrančić, Matija Djanešić / CROPIX

Marko Filković, Miroslav Josić, Branko Solin

Kada je pao Vukovar, mnogi  koji su ostali u gradu heroju ušli su u predvorje pakla. Jutarnji donosi bolne ispovijesti trojice Vukovaraca koji su, kao i mnogi njihovi suborci, prošli neviđene torture. Ovo su njihove priče o paklu u srpskim logorima

To su bili logori identični nacističkim, jedino što nije bilo plinskih komora. Bili su okruženi bodljikavom žicom i mitraljeskim gnijezdima, a iza njihovih zidova odvijale su se svakodnevne torture. Žene su danonoćno silovane, a muškarci prebijani do iznemoglosti.

Dio je to svjedočanstava vukovarskih branitelja koji su nakon pada grada 18. studenog 1991. odvedeni u srpske logore, a o čijim je sudbinama i stradanjima snimljen “Glavu dole, ruke na leđa”, koji će danas na dar dobiti svi čitatelji Jutarnjeg. Redatelj, scenarist i producent filma Stipe Majić Pipe, autor filma “Srce Vukovara”, stavio je “podnaslov” koji u malo riječi sve govori: 269 dana logora, 7000 ljudi, jedna priča.

Sudbine tisuća logoraša ispričane su kroz ispovijesti branitelja, uz dokumentaristički materijal iz tog vremena.

Dokumentarno-igrani film obrađuje događanja u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata s naglaskom na sam pad grada, predaju te odvođenje hrvatskih branitelja i civila u srpske koncentracijske logore.

Nakon posljednjih proboja, oni koji su preostali u gradu zatiču se raspoređeni na nekoliko točaka. Do samoga kraja situacija se iz dana u dan rapidno mijenja - neki započinju dogovore o predaji, a drugi ne odustaju od borbe. Tri su punkta borbe na kojima se paralelno odvijaju predaje, a film paralelno prati te tri frakcije branitelja i njihovo zarobljavanje. Kroz priče samih branitelja film prati zadnje dane borbe sve do predaje uvjetovane ubijanjem civila, njihovo putovanje od zarobljavanja do razmještanja po logorima. Neki odlaze u zatvor u Mitrovicu, neke odvode na stočarsku farmu Stajićevo, kasnije neki pak završavaju u zatvoru u Nišu. Ono što je zajedničko na svim tim mjestima nesretne su sudbine tih ljudi. Film detaljno opisuje svakodnevni život zatvorenika u logoru – mjestu gdje proživljavaju najgore trenutke svojih života. Branitelji se prisjećaju svih maltretiranja, batinanja, pljačkanja, ubijanja i kako su u tim trenucima uopće uspijevali održavati nadu u eventualni spas.

Pronašli smo tri protagonista tih jezivih vremena koji su za Nedjeljni otvoreno progovorili o svemu što su proživjeli i kakve to i danas, 28 godina kasnije, ima posljedice na njihov život.

Marko Filković bio je jedan od boraca Borova naselja. Prošao je put zarobljeništva od Novog sada do Beograda

Rijeka, 151119.
Marko Filakovic, bivsi logoras srpskih logora nakon pada Vukovara.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Marko Filković

 

“Izbjegavam filmove s nasiljem, vrate mi scene iz zatvora”

Marko Filković rođen je 1960. u Erdutu, a kada je imao šest godina, s obitelji se preselio u Borovo naselje u kojem je njegov otac, koji je radio u Kombinatu gume i obuće Borovo, dobio stan. I Marko se osamdesetih zaposlio u istoj tvrtki, oženio se, dobio dvije kćeri.

A onda, umjesto ugodnog života, počeo je pakao. - Još u šestom mjesecu bio sam tjedan dana u Švicarskoj, kod sestre. Imao sam ponudu da ostanem tamo raditi, međutim, vratio sam se. Bilo mi je to nekako, što ja znam, nepojmljivo. Danas, poslije ove vremenske distance, ulovi me razmišljanje što bi bilo da sam ostao, da sam povukao ženu i djecu, ali vrlo brzo prestanem o tome razmišljati. Nema smisla – kaže.

Još na jesen 1991. ekipa okupljena za obranu Borova naselja dobro se držala, sve do pogibije Blage Zadre. Tada su u ljude, kaže, uvuklo malodušje. Na sam 18. studenog su, priča, razmišljali o tome da krenu u proboj za Vukovar, ne znajući da je Vukovar pao jer im već nekoliko dana nisu stizale nikakve informacije. No, noću, oko 2-3 sata, kaže, kao da mu je nešto govorilo da odustanu. Vrlo brzo, palo je i Borovo naselje.

- Držao nas je inat, držali su nas ljudi, svatko je imao nekoga. Tu su mi bili roditelji, tu mi je bio brat, netko je imao ženu i djecu tamo... Još uvijek, u nekom kutku mozga tinjala je nada da će se nešto dogoditi, da će netko doći i to odblokirati – kaže.

Priča kako je 19. studenoga krenuo jak napad na zgradu Borovo komerca, u kojoj je bila smještena pričuvna bolnica, te su na nju bačene napalmske bombe. Zgrada je počela gorjeti, urušavati se...

- U svoj toj panici, počeo sam dozivati motorolom. Javio mi se Arkan, s kojim nisam želio razgovarati. Kasnije mi se javio jedan pukovnik koji se predstavio kao Prijatelj, a kasnije se uspostavilo da je to Nebojša Pavković, kojemu je suđeno u Haagu. Pitao me jesmo spremni na predaju, rekao sam “da”. Zamolio sam ga da prestanu s granatiranjem, jer imamo u zgradi ranjenike i civile, da ih možemo izvući. Rekao je “dobro, za pet minuta će sve stati”. I stvarno je stalo – govori Filković.

Tada se slomio, rasplakao i razbio motorolu o zid. No, kada se pribrao, uzeo je drugu motorolu i nastavio pregovore. Situacija je bila takva da ih nitko nije ni pretresao pa je sa sobom imao i pištolj, na koji je zaboravio.

- Kada je došao general, sjetio sam se pištolja, i stavio ga na stol. Oni su svi pretrnuli. Sjeli smo 10-15 minuta, porazgovarali, pitao nas je koliko nas ima, rekao sam 186. Oni su mislili da nas ima više od dvije tisuće. Pitao nas je što bi mi htjeli. Rekao sam da bismo htjeli da žene i djeca izađu i idu za Hrvatsku. Što se nas tiče, rekao sam, svjesni smo da smo sada zarobljenici – ispričao je. Prisjeća se dolaska pred Novi Sad.

- Bio je mrak, a Novi Sad je svijetlio kao Betlehem. Tri mjeseca smo bili u mraku, tako da mi je to izgledalo kao nešto nadrealno. Krenuli smo desno iz Novog Sada u Sremsku Kamenicu. Zatvorili su nas u podrum u vojarni, gdje smo bili devet dana. Tada su počela prva ispitivanja i fizička maltretiranja. Nakon devet dana, ukrcali su nas u marice, a prije toga smo, naravno, imali “ispraćaj”, “špalir”. Pretukli su nas, ubacili u marice. Završili smo u Sremskoj Mitrovici u zavoru – govori. Treći dan, nakon ispitivanja, Filković je završio u samici u kojoj će provesti iduća četiri mjeseca. Bila je to prostorija od metar i pol s tri metra, bez vode i WC-a, samo s malim prozorčićem na visini.

- Onda je počelo ispitivanje i sve ostalo, maltretiranje, batinanje... Dogodilo se to da je prešutni dogovor među našima bio da ćemo, kada počnu ispitivanja i batinanja, na sve one kojih nema, koji su poginuli ili otišli, prebaciti odgovornost za stradanja agresorske vojske. Mene od te predaje nitko nije vidio i vjerojatno su mislili da sam mrtav pa su i za mene to pričali... Tako sam završio s optužnicom za genocid nad srpskim narodom, za oružanu pobunu, za ovo i ono... - govori. Sistem je, kaže, bio takav da ga na ispitivanju slome i prebiju.

- Mene su dva puta nosili s ispitivanja u deki. Onda vas puste jedno četiri-pet dana na miru. Ali, u isto vrijeme, noću su puštali njihove robijaše iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, koji su tu služili kazne za razna kaznena djela, do idu po samicama i tuku ljude. Bilo je to ciljano, četiri-pet dana nitko vas ne dira, ali robijaši tuku u susjednim ćelijama i vi sve to čujete. Poslije nekoliko dana, noću, dođu i kod vas – prisjeća se.

Najgore mu je, pak, padalo ono što se događalo u samicama preko puta njegove, u kojima su držali zarobljene žene.

- U te samice su puštali te iste robijaše koji su ih silovali. To se događalo svaku noć. Vjerujte mi, bilo mi je lakše dobiti batine nego to slušati – govori. Jednom dnevno dobivao je masnu vodu i tanku krišku kruha, što je bio praktički jedini obrok. Ponekad je, veli, dobivao griz koji bi bio gorak, ili ljutu palentu, tako su ga psihički zlostavljali.

- Hranu bi vam donio robijaš i tom prilikom bi vas i prebio, da vam i to prisjedne. Kada sam iz Mitrovice došao u Beograd, gdje me čekalo suđenje, imao sam 49 kilograma - govori. Ta četiri mjeseca samice i batinanja držali su ga, kaže, razmišljanja o obitelji i molitva. Ponekad bi se rukama dizao na prozorčić, pazeći da ga netko ne vidi, i gledao naplatne kućice na autocesti. To mu je, veli, bio prozor u svijet. Određivao je vrijeme slušajući zvonik na crkvi, procjenjujući koja označava koju misu, ravnao se i po zatvorenicima kat ispod koje bi čuo kada odlaze na ručak... Ponekad bi kroz prozorčić ugledao i autobuse koji bi mu davali nadu, da se događaju nekakve razmjene zarobljenika. Nikakvih informacija nije imao.

U veljači 1992., Marko Filković iz Sremske Mitrovice prevezen je u Beograd, u vojni zatvor, gdje ga je čekalo suđenje. Tamo su uvjeti bili nešto bolji, u prostoriji, u kojoj je bio i dalje sam imao je i vojnički krevet i WC, umivaonik i ormarić... Filković je po dolasku u Beograd prvi put, nakon četiri mjeseca, pojeo porciju graha i četvrtinu kruha.

U Beogradu je Marko Filković osuđen na 20 godina zatvora, a potom na smrtnu kaznu. No, već se naveliko među zatvorenicima pričalo o razmjenama i nada je postojala. Tada je došlo jutro, 14. kolovoza.

Potrpali su ih, kaže, u autobus i krenuli su za Hrvatsku. U jednom trenutku su, tvrdi, u autobus ušli policajci Krajine i ruski unproforci koji su ih pratili do Nemetina.

- Ruski unproforci tukli su nas cijelo vrijeme u autobusu, od Bijelog Brda do Nemetina. Milicajci Krajine nisu, ali Rusi su išli između redova i “peglali”  – priča Filković.

Sa suprugom se našao u Zagrebu i bio je to strahovito emotivan trenutak. Krenuli su u Donju Bistru, gdje je supruga imala obitelj.

- Tamo su me dočekale kćerke... Bilo je tako emotivno, mislio sam da će se srušiti od uzbuđenja... Uzeo sam ih u naručje – priča.

- Sve što sam prošao, sve sam to nekako u sebi posložio i nije mi problem o tome govoriti. Ponekad mi se, naravno, vrate slike iz logora... Gledam TV, kao i svi ostali, ali izbjegavam filmove s nasiljem, pogotovo s nasiljem prema ženama. Kada tako nešto vidim, prebacim kanal. Najviše gledam kuhanje i humorističke serije. Scene nasilja, pogotovo prema ženama, vrate mi te scene silovanja u Sremskoj Mitrovici.

Branko Solin imao je 33 godine kada je počeo pakao u Vukovaru. Prošao je sve strahote logora u Sremskoj Mitrovici

Vukovar, 141119.
Branitelj Domovinskog rata Branko Solin zatocenik srpskog koncentracijskog logora u Sremskoj Mitrovici.
Na fotografiji: Solin kod spomenika zrtvama Ovcare u vukovarskom naselju Mitnica.
Foto: Vlado Kos / CROPIX

Branko Solin

 

“Jedan me udara, a drugi  govori da će me tek sutra ubiti. I tako svaki dan”

Branko Solin bio je jedan od hrabrih branitelja Mitnice. Imao je 33 godine kada je počeo pakao u Vukovaru, a godinu dana ranije postao je otac. Imao je za koga živjeti i boriti se. U Vukovaru i na svojoj Mitnici, za koju će danas reći kako je te krvave 1991. godine izgledala poput Dresdena gotovo sravnjena sa zemljom od silnih topničkih napada i granatiranje, ostao je do samoga kraja.

- Samo je bilo pitanje vremena koliko ćemo izdržati. Iskreno, nisam ni očekivao neku veliku pomoć sa strane, jer u Hrvatskoj nije bilo toliko slobodnih snaga koje su nam mogle doći u pomoć, a s obzirom na odnose snaga izdržali smo puno duže nego što je itko očekivao - priča nam 28 godina kasnije ovaj Vukovarac, koji je kao i brojni drugi njegovi suborci i sugrađani prošao pravu životnu kalvariju. Prvo kao branitelj Vukovara, a onda i kao ratni zarobljenik u koncentracijskim logorima u Srbiji. Da je kraj blizu shvatili su kada je palo Sajmište. Neprijatelju je tada cijeli Vukovar bio na dlanu. S Brankom smo se našli u restoranu Quo Vadis na Mitnici. Taj je lokal i za vrijeme rata, zbog velikog podruma, bio svojevrsna baza braniteljima Mitnice. U njemu je i pala odluka o predaji.

- Nije to sramota. I to je vojni čin. Odmah smo odvojili civile od vojnika, iako smo skoro svi mi bili u civilnoj odjeći i mogli smo se ‘prodati’ pod civile, no shvatili smo da bi to bilo loše za stvarne civile i da će našom predajom oni imati puno veće izglede za preživljavanje. Bilo nas je 182, predali smo im sve oružje koje smo imali. Ja sam čak i čestitao njihovom pukovniku, a on mi je rekao da smo sada ratni zarobljenici - prisjetio se Solin tog 18. 11. 1991., kada počinje drugi dio njegove kalvarije, uz koji je, pak, vezana i jedna anegdota. Solin je, naime, dan ranije od svojih suboraca sa Sajmišta preuzeo jednog ratnog zarobljenika, poručnika JNA Dragan Grujića iz Kragujevca. I on je s njim hodao skupa u toj koloni koja je išla predati svoje oružje nakon pada obrane grada.

- On je zarobljen na Sajmištu, gdje su borbe bile od kuće do kuće, pa se tu često događalo da jedna kuća ujutro bude naša, popodne njihova, pa navečer opet naša i tako u krug. On se napio i išao je tražiti neke svoje zemljake, pa je zalutao i naišao na našeg suborca Ivana Anđelića ‘Doktora’. Misleći je da je on neki srpski dobrovoljac, Grujić ga je pitao gdje su njegovi zemljaci, a ovaj mu je smireno rekao da krene za njim i pri tome mu uzeo pušku. On nije ni skužio da je zarobljen dok se nije probudio i otrijeznio. Poslije mi je ispričao da je probudivši se i vidjevši ljude sa šahovnicama samo procijedio: ‘Auuu, lele, sam ga sad naj...!’ Oni su ga držali 20-ak dana, nisu ga ni vezali, bio je bezazlen. Zalutao i u rat i u život. Kuhao im je kave. Kad je pala obrana grada doveli su ga kod nas. Krenula je ta predaja i ja mu kažem da ćemo se mi predati i da on ide s nama, pa ćemo njegovima reći tko je zapravo. Nekako sam se i sažalio nad njim i poklonio sam mu svoj pištolj Magnum za uspomenu. Odgovorio mi je da će mi ga kad-tad vratiti. No, kada smo se predali njegovi nisu vjerovali da je on njihov, pa su ga pretresli, oduzeli mu taj Magnum i ostavili s nama. Ja im govorim pa to je vaš, ali oni ne žele ni čuti. Kasnije sam čuo da je i sam bio par mjeseci u logoru kao zbog veleizdaje, što je pričao dobro o nama. Nikada više s njim nisam bio u kontaktu - prisjetio se Solin ovog nevjerojatnog detalja.

Dan predaje Solin se predao zajedno s vojnikom JNA koji je bio u hrvatskom zarobljeništvu. Obojica su završila u logoru

 

Nakon što su se branitelji predali, prvu noć proveli su u hangaru na Ovčari pod budnim okom Vojne policije, a sljedećeg su jutra transportirani u Sremsku Mitrovicu.

- E, tamo je počelo... Odmah su nam naredili da se svučemo, pregledali nas i počeli mlatiti. To su bili čuvari iz tamošnjeg zatvora. Provlačili su nas kroz špalire i udarili gdje su mogli i s čime su stigli. Potom su nas smjestili u neke prostorije sa starim madracima, a mene su nakon 4-5 dana izdvojili i prebacili u samicu, jer su me imali na popisu HDZ-ovaca i onih koji su od početka bili uključeni u vojne postrojbe - kazao je naš sugovornik. U samici je bio 87 dana. Dolazili su mu u “posjete” i mlatili kad god su htjeli. Ispočetka mu je to padalo teško, ali kasnije se, kaže, ma koliko to čudno zvučalo već i navikao.

- To su svi mogući oblici maltretiranja. I fizički i psihički. Od premlaćivanja do odvođenja na lažna strijeljanja, igra dobrog i lošeg policajca... Jedan me mlati, a drugi kao smiruje, pa mi onda ostavi tri cigarete i kaže mi da su to posljednje, jer će me ujutro strijeljati. Onda me odvedu u neki podrum gdje je ćelija, koja je dodatno pregrađena još nekim rešetkama, bez prozora. Ćelija u ćeliji. Kao da sam Hanibal Lecter. I tada stvarno pomisliš da je strijeljanje realno. No, onda dođe to jutro, pa dođe neki treći čuvar i pita me što ja radim tu. Što radim? Naiš’o slučajno. Bože, sačuvaj! I onda kaže ‘ajde gore i tako po nekoliko puta - samo je dio strašnih trenutaka koje je proživio ovaj čovjek, ali koje se isto tako odnose i na ostale njegove prijatelje i suborce. Kako se osjeća čovjek kada ga vode na strijeljanje, pitamo ga.

- S vremenom postaneš ravnodušan. Mi smo već očeličili u Vukovaru, od svih tih silnih granata koje su padale oko nas, koje su ubijale naše prijatelje. Naravno da ti nije svejedno, ali vjerujte mi, straha nema. Nakon trećeg, četvrtog puta javi se i inat. Ajde, više, strijeljaj! Skini mi tu muku s vrata - kaže ovaj nevjerojatni čovjek.

Hranu i vodu su dobivali na kapaljku. Kaže da su im znali “servirati” i ulovljene vrane. Ljudi su mršavjeli po 50-60 kg. On je osobno izgubio 30 kg. Torture su to koje normalan ljudski um teško može i zamisliti, a kamoli provesti. To su bili identični logori kao i nacistički, jedino što nije bilo plinskih komora, kaže. - Moja samica je gledala na zgrade u kojima su bili ostali logoraši. Pa, onda kada je primjerice procurila vijest da je Hrvatska postala međunarodno priznata država 15. 1. 1992. to su bile ovacije kao na stadionu. Tada smo dobili duple batine  - istaknuo je. Nakon 87 dana Sremske Mitrovice, Solina prebacuju u Vojni istražni zatvor u Beogradu zbog suđenja temeljem optužnice za genocid.

- Dobio sam odvjetnika po službenoj dužnosti. Govorio je sucu da sam ja obični fašist, krvolok, zločinac, zvijer, ali da i kao takav zaslužujem pravično suđenje!?! Onda dođe pauza, sudac i zapisničarka nas ostave same da se kao konzultiramo. Nisu još pravo ni zatvorili vrata za sobom, kad me moj odvjetnik sašio šakom. Eto, tako me branio- priča Solin, koji je u Beogradu ostao sve do velike razmjene 14. 8. 1992. u Nemetinu kod Osijeka.

- Nama se posebno u misli urezala slika te razmjene kod Nemetina. Na njoj zarobljeni vojnici JNA koji se vraćaju u Srbiju prolaze u svojim odorama i izgledaju kao da su na korzu. S druge strane, hrvatski branitelji su oronuli, izgladnjeli i gotovo svi hodaju s pognutom glavom. Devet mjeseci logora, devet mjeseci stalnog boravka u uvjetima “glavu dole, ruke na leđa” ostavili su traga. Znaju da je kraj, znaju da hodaju u slobodu, ali glave su im pognute - zaključuje.

Miroslav Josić imao je 23 godine kada je pao u  zarobljeništvo.  Bio je maltretiran danima

Zagreb, 141119. Intervju s logorasem Miroslavom Josicem koji je prezivio pad Vukovara.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

Miroslav Josić

 

“Jezivo je bilo u špaliru vojnika. Onog tko je pao tukli bi do besvijesti”

Približavanjem studenoga, u srce branitelja Miroslava Josića, Vukovarca sa zagrebačkom adresom, uvijek se uvuče neki opipljiv nemir. Iako su prošla više od dva desetljeća, u njegovoj glavi još su žive slike užasa koje je preživio, najprije braneći grad na koji se sručila stravična sila agresorske JNA i dobrovoljačkih četničkih postrojbi, a potom i u srpskim koncentracijskim logorima Stajićevo i Mitrovica, kamo je iza pada grada 20. studenoga 1991. odveden. Imao je samo 23 godine kada je rat zahvatio njegov pitomi slavonski grad. Život mu se nije previše razlikovao od vršnjaka, osim što je bio iznimno predan sportaš, nogometaš. Uoči ratnih zbivanja već se dogovarao njegov transfer u NK Zagreb, što je trebala biti odskočna daska mladom Vukovarcu u prvoj ligi. To se nikada nije dogodilo.

- Govorili su mi da sam lud što ne idem, da je to prilika koju nitko ne bi propustio, ali nisam mogao ostaviti obitelj, rodbinu, brata koji se borio zajedno sa mnom - prisjeća se Josić. Stoga je na prvoj crti proveo sve do samog pada Grada heroja. Taj dan nikad neće zaboraviti.

- Da u zgradi tvornice Borovo nije bilo nekoliko tisuća civila, mislim da se ni tada ne bismo predali. Ali JNA je iz svih oružja udarala po njima, zgrada samo što se nije srušila. Ucjenjivali su nas da će ih žive zapaliti ako ne položimo oružje. Svatko od nas unutra je imao nekog člana obitelji, prijatelje... Nije nam bilo lako donijeti tu odluku - govori nam mirno, dok otpuhuje dim cigarete prisjećajući se svakog detalja. Prvih mjesec dana proveo je u logoru Stajićevo nedaleko Zrenjanina. Na malu farmu, u štale, nagurano je i do nekoliko tisuća ljudi. Živjeli su u potpuno nehumanim uvjetima, a temperature u bile ispod nule. - Prvih nekoliko dana spavali smo na betonskom podu, a temperatura se spuštala i do minus 20 stupnjeva. Hrane nismo dobivali gotovo ništa. Možda dovoljno govori podatak da sam veliku nuždu prvi put obavio 24. dan nakon zatvaranja. Kada bih i krenuo obaviti je, u mene bila uperena tri automata - iskreno će Josić. Kaže kako je logor Stajićevo, kao i obližnji Begejci u kojem su također zatočeni ljudi iz Vukovara i okolice, po svemu izgledali kao koncentracijski logori, okruženi bodljikavom žicom i mitraljeskim gnijezdima. Iza zidova farme odvijale su se svakodnevne torture. Josić se prisjeća kako su čuvari koristili sve moguće psihološke trikove kako bi svoje žrtve natjerali da izgube razum i priznaju sve sumanute zločine koje su im stavljali na teret.

Optužnica protiv Miroslava u kojoj se teretio za navodne zločine protiv civila

 

- Nije bio ugodan osjećaj, odvode te izvan logora, a tamo je već spreman streljački vod. Mene su tako nekoliko puta vodili na strijeljanje pored iskopane rake. To im je valjda bilo zabavno. Jednom su mi htjeli staviti i povez na oči, ali sam odbio jer sam rekao da se ničega ne stidim i da mogu svakome gledati u oči, pa tako i u tom trenutku - kaže. U Stajićevu je bio i njegov četiri godine stariji brat Tomislav, no u svih devet mjeseci zajedničkog zatočeništva vidjeli su se na možda pet minuta.Nakon mjesec dana prebačen je u zloglasni logor u Sremskoj Mitrovici. Stanje nije bilo ništa bolje.

- Pri svakom odlasku i dolasku iz logora prolazili smo istu torturu, špalir srpskih vojnika koji su nas udarali čime god su stigli. Ako si brzo prošao, još si se mogao i izvući samo s batinama, no jao onome tko je u tom špaliru pao. Tukli bi ga do besvijesti - kaže Josić otkrivajući kako je nekoliko vukovarskih zarobljenika preminulo od posljedica svakodnevnih brutalnih premlaćivanja. I sam je često znao biti u modricama od glave do tabana. Srpske su vlasti Vukovarce teretile za rušenje ustavnog poretka i pobunu protiv SFRJ, stavljajući im na teret zločine protiv civila koje nikad nisu počinili.

- I u ratno vrijeme odlazio sam do svojih susjeda Srba, pitao sam susjedu treba li joj što, donosio plinske boce, što god je trebalo. Ona je to kasnije i posvjedočila na Vojnoistražnom sudu u Beogradu gdje je vođen postupak protiv mene, na što su sudac i tužitelji ostali u šoku - kroz smijeh govori Josić.

Dan prije početka glavnog suđenja u Mađarskoj je dogovorena tada najveća razmjena zarobljenika između Hrvatske i Srbije. Načuli su to i logoraši, no nisu polagali previše nade u tu informaciju. Kada su ih potrpali u autobuse, dio ih je vjerovao da će biti razmijenjeni, dok je drugi dio mislio kako ih vode u novi, svaki puta sve strašniji logor. Ipak priča ej, ako se to može tako reći, imala sretan završetak.Logoraši su veličanstveno dočekani u Osijeku, a na cestama kojima bi prolazili okupljale su se tisuće građana. Bio je to, priznaje Miroslav, sjajan osjećaj, vredniji od bilo kojeg ratnog odličja. Reintegracijom Vukovara njegov se brat vratio u razoreni grad, a Miroslav ga i sad često posjećuje, no ne može tamo živjeti. Skrasio se u Zagrebu.

- Ne mogu živjeti u Vukovaru. Ne znam kako država to može, ali ja ne bih mogao ostati ravnodušan kada bih na cesti sreo ljude koji su me tukli, koji su silovali žene, ubijali i razarali. Ne znam kako bih to podnio, pa je bolje da se i ne dovodim u tu situaciju - kaže.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo