Vijest me nije mogla zateći na gorem mjestu. Bio sam na milanskom aerodromu i bilo mi je užasno neugodno ridati u gužvi stranaca koji su kupovali viskije i parfeme ili s frapučinima u kartonskim čašama žurili na gejt. Ali, nisam se mogao kontrolirati.
Gledajući na ekranima iznad naših glava kako se izmjenjuju obavijesti o zadnjem pozivu putnicima u Gdanjsk, i početku ukrcavanja na let za Šangaj, i o kašnjenju onoga za Mombasu u Zanzibaru, i otkazivanju onoga za London, odjednom me je stegnulo u prsima. Došla mi je potpuno nepodnošljiva misao da na ovome velikom svijetu više nema Renata Baretića Barnija.
Gdje je, kvragu, nestao? Pa sad je bio ovdje...
Vreli je srpanjski dan hiljadu devetsto devedeset četvrte, ali u redakciji Nedjeljne Dalmacije u Gundulićevoj ulici, koju svi...
Komentari
0