Prvi se mačići u vodu bacaju - ta ružna, brutalna i izlizana poslovica mogla bi, i to kako se god okrene, vrijediti za HDZ-ova prvoisturenoga navodnog kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika Domagoja Ivana Miloševića.
Vječni takmac za sve funkcije - jedan od onih karijernih zimzelena koji su oko svoga rova spremni neopisivo dugo okopavati, zalijevati, uzgajati zaklon-živicu, pratiti konstelacije, prilagođavati se i čekati - taj kandidat još se jednom ovih dana spominje kao ime za najteži javni posao u državi i kao tobože nečiji kvisko za prvu veliku političku bitku nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora.
I ako ga potroše kao lažnog kandidata u predizbornom zagrijavanju, i ako ga na kraju zaista isture protiv Bandića i pokreta Možemo, Miloševićevi izgledi da iz toga ne izađe pokisao ravni su njegovu preferencijalnom postotku s posljednjih parlamentarnih izbora - 3,07 posto.
Miloševićevu ustrajnu ambiciju, na žalost, nikad dosad nije pratilo oduševljenje masa. On je bio i ostao političar za oktroirane funkcije, nešto kao ministar, ambasador, tajnik ili ađutant, no uvijek je naopako stremio baš onim poslovima za koje je nužno dobiti glasove. Tako je, recimo, 2012. godine na izborima za predsjednika HDZ-a bio osvojio devet puta manje glasova od pobjednika Karamarka i plasirao se na posljednje mjesto s potporom od jedva 98 delegata te stranke.
To ga nije obeshrabrilo, pa se i poslije nastavio javljati na različite izbore. U sedmoj jedinici, gdje je redovito kandidat na parlamentarnim izborima, sa svakim novim ciklusom dobiva sve manje glasova. Počeo je sa 9630, nastavio sa 3779, a na ovim posljednjima dobio je 2104 glasa. Za usporedbu, Tomislav Tomašević, pretpostavljeni kandidat platforme Možemo za gradonačelnika Zagreba, na istim je izborima skupio devet puta više, točnije 19.673 glasa.
U Hrvatskoj je, dakle, dnevno više testiranih na koronu nego što je navodni HDZ-ov izazivač Milana Bandića dobio na zadnjim izborima.
Premijer Plenković i HDZ morali bi, dakle, uložiti nadrealno puno autoriteta i dodatnog terenskog rada da stvore suparnika od ovakvog kandidata. Miloševićevi suporteri u HDZ-u i oko njega uvjeravaju da to nije nemoguće, navodeći kao Miloševićev najveći forte to što je - rođen u Zagrebu. Tragično je za HDZ ako u svojem članstvu ne uspijeva pronaći još nekoga rođenog u Zagrebu tko bi mogao dobiti barem koju tisućicu više od Miloševića i tko već nije u politici pokušao doći baš na svaku važnu izvršnu funkciju.
Fin, pristojan, uredan, nekonfliktan, progresivnoga govora i mirnog tona, egzistencijalno riješen, s iskustvom poduzetnika, zastupnika i ministra: zvuči savršeno za brendiranje kandidata koji bi nakon Bandića trebao neko vrijeme voditi Zagreb.
No, sa spoznajom da u sve te osobine Milošević dosad nije uspio uvjeriti ni članove svoje stranke, a kamoli građane, taj se opis njegovih vrlina može također učiniti kao - savršen alibi. Nešto kao: “dobro zvuči, a opet je ograničenog dometa”. Ako je Milošević zaista u Plenkovićevim mislima kandidat za Bandićeva nasljednika, onda se, na nesreću, vraćamo starom pitanju: jesmo li prerano povjerovali kako je ovaj put HDZ istinski zainteresiran pobijediti na zagrebačkim izborima.
Milošević bi jednostavno bio preizravna poruka da HDZ nanovo sudjeluje, hajdemo to blago reći, u otežavanju Bandićeva punog poraza, kao toliko puta do sada. U isto vrijeme pojavljuje se još jedna “izazivačica” sličnog potencijala, Vesna Škare-Ožbolt, koja je posljednji put kao kandidatkinja za predsjednicu države ostala pretposljednja (iza nje je bio samo Slavko Vukšić). Na mjestu je pitanje tko i što stoji iza te njezine kandidature kad je očito da rezultatski može samo statirati u prvom izbornom krugu. Posebno je u ovom kontekstu važno pratiti rasplet krize u SDP-u. O njihovu novom rukovodstvu također uvelike ovisi tijek izborne utakmice u Zagrebu. Eventualno Grbinovo vodstvo možda bi podržalo Tomaševića, ali Kolarovo bi vrlo vjerojatno istaknulo za kandidata nekoga bližeg dometima Miloševića i Vesne Škare-Ožbolt. Nije isključeno da još neki stari Bandićevi prijatelji, ili politički dužnici, ili njegova tobožnja oporba uskoče s još kakvim lažnim kandidatom nalik na nekadašnju političarku, a danas zbrinutu narodnu bankaricu Sandru Švaljek. Naime, kreativnost oporbe koja to u suštini nije niti želi biti uvijek je bila bezgranična, ali je sve više prozirna.
Želi li Plenković izaći iz sfere očekivanog, barem kada je riječ o Zagrebu, morat će ipak potražiti rješenja izvan onih koja su već desetljećima na stolu. I već su se prilično upljesnivila.