Tog 29. prosinca bio je Dan D - dan kada su trebale “zaratiti” Slovenija i Hrvatska, naravno zbog Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale i jednostrane slovenske primjene odluke Međunarodnog arbitražnog suda oko granica između dviju zemalja. Prošlo je već deset dana, prošli su blagdani i sve fešte, a u Savudriji ni žive duše. Nema borbe, ni bitke, ni rata. Sve je mirno. Samo Diego Makovac u ranu zoru poput posljednjeg Mohikanca, dok još mrak nije ni otkrio obalu, brodice, svjetionik i površinu mora u savudrijskoj luci, stiže na svoje radno mjesto sa suprugom Frankom. Jutro je mirno, toplo, more bez valova, kao da nije usred zime. Blagost na sve strane, osim u zaoštrenim odnosima koji remete svakodnevan život u pograničnoj zoni.
Diego je ostao zadnji na braniku granice. Osim njega, i povremeno možda jednog ili dvojice ribara, nitko više neće u Piranski zaljev. Uporan je u onome što smatra da mu pripada. Ide na more, ide u Savudrijsku valu, pa makar ponovno u pratnji hrvatske policije, kako bi taj dan sebi i svojoj obitelji uprihodio dnevnu plaću. Jer, Diego zna da ulov neće biti velik. Bit će tu desetak, možda nešto više kilograma ribe jer je glavna sezona lova na švoje odnosno listove već na zalasku. Svojedobno je u studenome, u jeku sezone, znao dnevno uloviti i do 240 kilograma te vrijedne ribe čija se cijena po kilogramu prve klase u veleprodaji kreće i do 100 kuna. Ali on će ići na sredinu tog zaljeva, na “staru” granicu, i podignuti svoje mreže koje je polegao prethodni dan. Izvući će ih, prkositi upozorenjima policijskih službenika naših susjeda i ponovno baciti nove mreže kako bi se po njih vratio idući dan. I ne namjerava popustiti. Jer smatra da nema zašto. I zbog toga često dobiva kritike, pa čak i prijetnje.
Ribarenje u pratnji policije
- Više nema nikoga na moru, osim mene i možda Ezija Kocijančića. Nakon razgovora u Zagrebu svi su se odlučili povući i više ne ići na more. A na televiziji su se svi junačili i rekli da će ići. Ipak, podlegli su pritiscima. Meni kažu da nisam normalan i zašto idem te za tisuću kuna dnevno ulova riskiram kaznu od 40 tisuća kuna. Ali ja idem jer smatram da tamo možemo loviti. Smatram da ne prelazim našu granicu i bit ću uporan. Tamo lovimo već 20 godina, nikad nije bilo problema i zato ćemo nastaviti - priča nam dok se ukrcavamo na ribarsku brodicu Debora koja lagano uz buku brodskog motora napušta malu savudrijsku luku.
U stopu nas prate samo hrvatski policajci s kojima smo se oprostili na obali. Kažu, mora se. Diego, naime, svako jutro obavještava hrvatsku policiju da ide na more i oni ga vjerno prate.
- Mnogi me pitaju zašto to radim i govore da će se zbog takvih napetosti koje stvaramo mi ribari dogoditi neki veći incident. Lako se netko može napiti, reći neku riječ više i eto problema. Već je bilo nekoliko takvih incidenata ovog ljeta. Čak sam dobio i prijetnju jednog Hrvata koji radi u Kopru i koji me je upozorio da ne istupam javno i time ne zaoštravam odnose jer će to imati loš utjecaj na naš turizam i odnose - ističe on.
Dodaje da su neki okrenuli ploču, pa čak i od domaćih koji smatraju da ne bi trebalo izazivati susjede.
- Svi se boje zbog sezone. Nisu sigurni kako će se to odraziti na turizam. Kažu nam zašto sve to dovodimo u pitanje zbog nekoliko kilograma ribe - nastavlja Diego nakon što smo napustili lučicu.
Ne shvaća zašto bi netko tako olako popustio pritiscima i ne završio borbu dostojanstveno do samoga kraja.
Hrvatska policija nam je za stopama. Isprva su nam dosta daleko, a kada dolazimo do točke gdje je ovaj savudrijski ribar dan prije spustio mreže, dolaze nešto bliže. Doduše, uvijek s određenim razmakom. Ne žele smetati ribaru dok radi svoj posao.
- I tako nam je od lipnja. Nije to jednostavno. Stalno smo u pratnji policije. Naravno da nam ne smeta, ali i mi bismo željeli imati svoj mir. Sada smo se na to već naviknuli, ali isprva nam je bio veliki šok, posebno kada nas je došla upozoravati slovenska policija. Srce nam je lupalo sto na sat i mislili smo što se sve može dogoditi. Sad smo već na to otupjeli - priča nam njegova supruga Franka koja mu je vjerni pratilac na moru.
Franka uvijek pomaže suprugu, posebno sada zimi kad ulov nije toliko velik da bi imali dovoljno novca da plate radnika.
Sovenska patrola
- Ma, to nam se sada ne isplati. Tko bi pokrio još te troškove. Spremnik tanka brodice je oko sedam tisuća kuna, tu su porezi i davanja jer imamo obrt te plaće i doprinosi za nas dvoje. Skromno živimo - priča nam dalje dok stajemo na mjestu gdje je prva mreža.
Još je uvijek mračno, iako je već 7 sati ujutro i desetak smo minuta lagane vožnje udaljeni od Savudrije. Da želimo, mogli bismo i doplivati do obale. Pitamo hoće li slovenska policijska patrola uopće danas doći jer na moru, osim nas, nema nikoga.
- O hoće, hoće, sad u 7 sati oni imaju smjenu, ali ne brinite, brzo će biti tu kod nas - priča nam Diego dok se sprema za podizanje prve mreže.
I u pravu je. Iz daljine se odjednom približava rotirajuće svjetlo. To je slovenska policija. Dolazi na pedesetak metara od brodice, a od buke motora ne čujemo što govore.
- Kažu nam da smo ušli u slovensko teritorijalno more - viče nam Diego koji je već naučen na ove patrole pa reakcije gotovo da nema.
Skroman ulov
I dalje istim tempom izvlači mreže. Kaže da osobno ne poznaje policajce, samo ribarskog inspektora koji je također to jutro izašao na more.
- A ovdje vam se nalazi radar pa svi odmah vide jesu li izašli ili nisu na more - ističe Franka.
- Sada će biti tu neko vrijeme, doći će naši i onda će se malo udaljiti jer oni nas ribare moraju pustiti da radimo - dodaje Diego.
Tako je i bilo. Sat vremena dok je vadio mreže sa skromnim ulovom listova i iveraka, koji će možda platiti dnevnicu njemu i supruzi, Diego je radio na miru.
- Mi nemamo sezone, nego lovimo cijelu godinu. Sada je nešto slabije, ali onda ulov ponovno poraste. Kada nema listova, onda lovimo i drugu ribu. Evo, sada ima iveraka koji se inače pojavljuju samo u ovo doba godine. Svu ribu prodajemo preko zadruge, a ona, među ostalim, završi na tršćanskoj ribarnici. Dio ribe otkupljuje nam jedna talijanska tvrtka. Nemamo vremena posebno prodavati ribu po restoranima, niti se cjenkati - priča nam dalje dok vadi drugu mrežu. Drugim se, kaže, ne zna baviti. On je ribar i to mu je posao.
- Imamo mi i dosta prijatelja u Sloveniji. Ali, otkad su se zaoštrili odnosi, ovu temu zaobilazimo. Vjerojatno zato što se oko toga ne bismo složili - priča nam Franka. Dodaje da su u dobrim odnosima i s ribarima u Piranskom zaljevu te da s njima nikada nisu imali problema.
- Naravno da ih sve znamo. Mi bismo se, vjerujte, vrlo lako dogovorili. A zanimljivo je da oni uopće tu i ne love. Njima taj zaljev uopće nije zanimljiv, idu ribariti nešto dalje. Morate znati da je u cijeloj Sloveniji registrirano dvadesetak ribara koliko ih je danas samo u jednoj Savudriji - ističe Franka. U međuvremenu je Diego izvukao sve mreže i opet krenuo prema spornoj crti. I nije prošlo puno vremena da mu se opet dosta blizu približio patrolni čamac, u stopu ga je pratio onaj hrvatski koji je stajao između Debore i slovenskih policajaca. Ovaj put nisu upozoravali.
- Zašto bi me kažnjavali i zašto bih se bojao zatvora? Mi lovimo na mjestu gdje je naše more ili, u najgorem slučaju, na području gdje vlada spor o granici. Sjećam se svojedobno da su Talijani više puta lovili u našem moru koje uopće nije bilo sporno područje. I što im se dogodilo? Pa, nitko nije završio u zatvoru ili išta slično. Ljudima su naplatili kazne i gotovo. Ovo što se sada radi stvarno nije normalno - napominje Diego.
Nakon spuštanja mreža sve se više približavamo kopnu i savudrijskoj luci. Slovenci uviđaju da ribar odlazi s mora i u trenu se njihove dvije brodice - policijska i inspektorska - povlače prema susjednom Piranu. Do iduće intervencije. Nešto dalje na moru vidi se još jedan hrvatski policijski brod.
- To su policajci koji dolaze iz Dalmacije. Tu su od jutra do večeri. Čuvaju nas u slučaju da ne bi došlo do neke zapljene brodice ili nešto slično. Zato se osjećamo sigurno - priča nam dalje ovaj hrabri ribar s kojim dolazimo na obalu. Sasvim se razdanilo, ali savudrijska je luka još uvijek u dubokom snu. Samo je nekoliko ribara došlo pogledati svoje brodice, te lokalni mještani. Pomažu Franki privezati brod uz mol.
- Što je bilo na moru? Jesu li opet došli? - pitaju na talijanskom. Diego im ukratko ispriča najnovije događaje koji se puno ne razlikuju od onih prethodnih dana. Među njima je i njegov kolega Ezio Kocijančić.
Tužni i razočarani
- A vidite i sami kakav je ulov. Diego je išao sa svojom suprugom na more, ali to nije zarada radi koje bi ribari išli sa svojim radnicima. Ja sam išao dan prije i ničega nije bilo, pa nisam čak bio ni na nuli, nego u minusu jer sam morao platiti radnika. Ali, išao bih da idu i svi iz protesta. Ovako, čini mi se da nema smisla. Sada je vrijeme da budemo složni, ali očito se svi bojimo - kaže nam on.
Rezigniran je i uvjerava Diega da mu nitko neće platiti kaznu ako je dobije iz Slovenije.
Diego Makovac
- Nas nije briga za kazne. Ako ih dobijemo, proslijedit ćemo ih našoj Vladi - poručuje mu Franka. Ezio joj odgovara da nije sve baš tako.
- Ja to ne vjerujem. I ja sam svojedobno, prije nekoliko godina, dobio kaznu i obećali su mi da će mi to riješiti, pa nikad nisu ništa riješili, nego sam godinu dana imao problema uopće ići preko granice. A tamo imam rodbinu. Ne želim si to više priuštiti - objašnjava Ezio.
- Možda je tako bilo jer si ti imao pojedinačan slučaj. Ja vjerujem da sada to neće biti tako - uvjerena je Franka.
Ipak, ni Franki, ni Diegu nije lako. Tužni su, pomalo razočarani jer su svi tako lako digli ruke. Vjerovali su da će to biti potpuno drugačije. Hoće li se drugi predomisliti, pokazat će vrijeme. Dotad će biti usamljeni usred spornog zaljeva, naravno u društvu obje policije.