Kad sam kao učenik išao u školu, ulovio bi me Pavlovljev refleks. Zaboljela bi me desna ruka prije nego što počne nastava jer sam znao da ću se uskoro nasloniti na lijevi lakat, a drugom rukom satima pisati. Zato me unaprijed boljela desna ruka. Danas napokon moramo zaboraviti školski sat na kojemu nastavnik prvo provjeri koga ima, a koga nema u razredu, upiše u dnevnik nastavnu jedinicu i krene s monologom od 45 minuta, jer to je tuga. S djecom treba razgovarati. Nemojte da uče napamet jer to je kratkoročno znanje bez smisla.
Nastavnici bi trebali biti kreativni moderatori nastavnog sata, uvesti učenike u proces i pustiti ih da samostalno razrađuju postavljenu temu uz pomoć nastavnika, valoriziraju je i daju zaključke. To je ono što želim, a to je antipod onoga što, nažalost, ...