Marta, Šimun i Jakov još sutra navečer će, ako Bog da, spavati u "uradi sam" šatoru na livadi pokraj svoje kuće. U petak navečer plastični bi krov trebali zamijeniti limenim. Taman na vrijeme da drastičan pad temperature - meteorolozi prognoziraju i 15 ispod nule - dočekaju u "kući". Mobilnoj, ali kući.
Imali su oni tu, malo poviše od šatora s više od deset madraca spojenih jedni uz druge, kontejner koji im je dovezla država. Tako misle jer je "u potpisu stajalo Vlada RH". Bio je - prazan. Struju nisu mogli nikako spojiti, "stalno nam je iskakala", kaže obitelj.
Prazna metalna kutija
- Hladno je, kako da se ugrijemo u praznom kontejneru? Samo je 'kutija', prazna metalna kutija. Na što da se grijemo? Grijalicu nismo mogli uključiti. Bio je električar, probao popraviti, ali čim se uključi grijalica, nešto iskoči... A vidite kako je tu toplo. Vratili smo ga - kaže nam majka malog trojca. Ona je Marina Šubić.
U nečemu što sliči velikom kotlu s dimnjakom, ubacuju cjepanice. Vatra je jaka.
Šubićima je, začudi čovjek ponekad i samoga sebe, njihov šator drag. Za spustiti se do njega s ulice treba paziti na korak. Tlo je grbavo, ispod snijega se neravnine ne vide, gdje nema snijega je blato, skliže se.
- Ne čini se vama tu dobro, ali, vjerujte, nije nama loše - žao je majci da ju žalimo.
Kako bilo, Šubićima je to puna dva tjedna, nakon potresa koji im je oštetio kuću toliko da ju moraju srušiti i graditi iznova, bio dom.
Toplo im je u njemu. Zajedno su.
I tu se ne boje potresa. Konstrukcija je od željezne mreže za armaturu koje su nabavili za izgradnju štale. I podupirači su željezni, također dijelovi buduće nastambe za životinje.
Na podu su debele grede.
Imaju u svom šatoru mjesta i za rođakinju sa suprugom i djetetom, a često tu prespavaju i starija djeca Prašnjakovih. Obitelj s 12 djece, čiji je otac prije nekoliko desetljeća govorio na televiziji o katastrofalnoj obnovi kuća na Baniji, što su mnoge obitelji danas platile beskućništvom, susjedi su od preko ceste.
Prvih nekoliko noći, dok se svi susjedi iz Strašnika nisu počeli polako snalaziti, u šatoru ih je spavalo 30. I prije su si međusobno bili pri ruci, ali ovo što su zajedno proživjeli u prvim satima nakon potresa, kaže nam Marina Šubić, jako ih je zbližilo.
Čupavi mješanac
Zato će i kamp-kućicu koju su im poslali dobri ljudi iz Poreča proslijediti dalje. Oni će pričekati da stigne obećana im mobilna kućica pa se preseliti. I ta bi, za sve njih zajedno, trebala doći iz Poreča. Najvažnije im je da su skupa. Naći će se mjesta i za čupavog mješanca Šapu.
Marta (11) ne zna jel' bi se novoj kući, koju će graditi kad tlo prestane podrhtavati, veselila ili će joj faliti stara.
- Ne mogu zamisliti da više nikad neću ući u svoju kuću. Jako će mi faliti - pune su joj oči suza.
- Ali u novoj ću kući imati svoju sobu pa će biti dobro - blaženi dječji um.
Sobu je dosad dijelila s malim Šimunom (5). Jako voli crtati, ali ovih dana ne uzima blok u ruke.
- Ne želim uopće razmišljati o potresu, a ne crtati ga. Ne želim, zaista - ozbiljna je.
Kako je?
- Tužno. Zaista tužno. Jer znam da više nikad neću ući u istu kuću. I to mi je teško. Jako teško - ponavlja.
Iz kuće joj baš fali "samo jedan plišanac".
- Pesek, dobila sam ga od bake kad sam se rodila.
Peti je razred i ne voli povijest, "previše je godina koje treba popamtiti".
Što je ipak zapamtila?
- Da su nekoć ljudi koristili biljke da naprave boju. To mi je bilo vau - kaže Marta. Lijepo se izražava. Riječ "nekoć", sama je izgovorila, nije novinarska intervencija.
I majka se nada da potres i cijela ova velika epizoda na njezine male neće ostaviti traga.
- Čini se da je njima ovo fora, kao da su na kampiranju. Uz pomoć dobrih ljudi dobili su igračke, svima hvala - drago je majci da nije strašno, a kako je moglo biti da nema dobrih ljudi. Moli nas nek' napišemo još jednom da im od srca svi zahvaljuju.
Jedina želja u vezi s budućom obiteljskom kućom svima je "da bude sigurna".