Nova vlada koju je pripremio Andrej Plenković ovaj put djeluje posložena na njegovu sliku i priliku. Najvažnije resore i dalje će voditi ministri koji su se već pokazali kao ljudi koji su u stanju držati konce u rukama, poput ministra financija Zdravka Marića, unutarnjih poslova Davora Božinovića ili zdravstva Vilija Beroša.
Promet će i dalje držati Oleg Butković koji je dobro prihvaćen u javnost, a kulturu Nina Obuljen Koržinek za koju se također može reći da je kompetentna za to što radi. Isto vrijedi za ministricu poljoprivrede Mariju Vučković, dok je odabir Radovana Fuchsa za ministra obrazovanja odluka za kontinuitet jer je participirao u tom resoru za mandata Blaženke Divjak.
Vlada na prvu ne budi nikakve posebne emocije. Uz već poznata imena, tu je i nekoliko novih, dok je nekolicina neuspješnih ministara diskretno uklonjena spajanjem njihovih resora. Ono što je najvažnije, ova Plenkovićeva vlada, barem iz onoga što je vidljivo,nije sastavljena kao rezultat kompromisa. Ni onih koji bi bili uvjetovani koalicijskim sporazumima, ni kao rezultat pomirenja unutarstranačkih frakcija.
Kao svojevrsni kompromis moglo bi se promatrati uvođenje Borisa Miloševića iz SDSS-a za potpredsjednika vlade zaduženog za društvene djelatnosti i ljudska prava. No, u njegovu slučaju primarno je to što je riječ o osobi koja ima iskustvo u izvršnoj vlasti i da se radi o kvalitetnom političaru. Uostalom, dobio je vrlo logičan resor u kojemu može ostaviti svoj trag i eventualno biti balans u situacijama osjetljivijih društvenih pitanja.
Koliko je Plenkoviću nakon izbora 2016. situacija bila kompleksna i neizvjesna, najprije s Mostom, a potom HNS-om i žetončićima Milana Bandića, toliko mu je sada komotna. Nakon svih turbulencija kroz koje je prolazio tijekom prošlog mandata, premijer je nagrađen situacijom u kojoj doista može provoditi progresivnu politiku i iza sebe ostaviti ostaviti nešto konkretno.
Činjenica da živimo u vremenu pandemije Covida-19 koja je snažno udarila gospodarstvo i gotovo uništila turističku sezonu s jedne je strane uteg novoj vladi, ali bude li Plenković odlučan i bude li znao u kojem smjeru želi ići, to može postati njegova najveća prednost, a Covid-19 saveznik. Ekonomska kriza s kojom ćemo se tek suočiti najveći je razlog da se u zemlji provedu temeljite reforme, one o kojima se godinama govori, ali se ništa ne poduzima.
U prvom redu se radi o podizanju učinkovitosti javne uprave koju treba u potpunosti digitalizirati i lišiti bespotrebnog birokratiziranja, o popravljanju teritorijalnog ustroja u kojemu će se srezati paraziti koji ničemu ne pridonose, nego gutaju novac, o ukidanju parafiskalnih nameta, oživljavanju poljoprivrede...
Ako želi, Plenković u mandatu koji je pred njim može učiniti i ono što nije mogao nitko prije njega - provjetriti sva državna poduzeća čija je osnovna svrha uhljebljivanje stranačkog kadra koji se nije realizirao ili se sklanja na rezervne pozicije.
Bude li u svemu tome dosljedan, Plenković će automatski biti i vrlo učinkovit u borbi protiv korupcije, a istodobno će poraditi na rješavanju negativnih demografskih trendova. Ostaje pravosuđe koje takođe vapi za promjenama koje bi uvele red u kazneno sudovanje, povećale učinkovitost sudstva i vratile povjerenje u tu granu vlasti.