Kada je Kolinda Grabar-Kitarović nedavno istaknula da je u dvije godine svog mandata donijela stabilnost i zajedništvo, mnogi su njene riječi dočekali s rezervom. O zajedništvu govori od svoje kampanje i dolaska na Pantovčak, govorila je i o potrebi zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske i hvalila zajedništvo kad smo se odlučili povući iz arbitraže sa Slovencima. O zajedništvu je Grabar-Kitarović govorila i u Barbanu i u Sinju, a pozivala je i na političko zajedništvo na projektima od općeg interesa.
Riječi su obično jedno, hrvatska stvarnost drugo. To famozno zajedništvo na svojoj je koži debelo osjetila dr. Vesna Pusić kada je istakla kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a. Vlada joj je okrenula leđa, podmećući nogu gdje su stigli, a onda je u političkoj utakmici na East Riveru izgubila svaku šansu. Jer, zajedništvo je dobra stvar kada se radi "o našima", ali s "njihovima" već sve dolazi u pitanje. Bilo je toga napretek i u Milanovićevo vrijeme, samo što su "naši" i "njihovi" tada bili drugi.
Treba li podržati V. Pusić?
Ako je točno da dr. Vesna Pusić ponovo želi istaknuto mjesto u UN-u, onda zajedništvo ponovo dolazi u pitanje. Jest da je Pusić "s druge strane" političkog obzorja koje sada vlada u Hrvatskoj, jest da je uvijek bila i ostala žestoki kritičar HDZ-a i desne opcije, ali riječ je o uglednoj osobi koja poznaje diplomaciju. Ako je njena ambicija otići u New York, sadašnja joj vlast u tome mora pomoći, bez obzira na različite ideološke pozicije.
Što govori "slučaj Đikić"?
Na primjeru svjetski poznatog istraživača dr. Ivana Đikića najbolje se vidi hrvatsko "zajedništvo". Iako je posve nevažno koju političku opciju Đikić preferira, leđa su mu okrenuli upravo oni koji sada vode državu, dakle desni centar. I zato kada predsjednica kaže da je spremna uputiti mu poziv da se vrati jedino se može reći: Da, predsjednice, pozovite u ime hrvatskog zajedništva dr. Đikića da se vrati u Hrvatsku, ali podržite i dr. Pusić.