Nova zagrebačka vlast očekivano je, sukladno poznatim stavovima i viđenju demografskog razvitka, najavila da će ukinuti mjeru roditelja odgojitelja, odnosno da će uvesti moratorij na tu najpopularniju demografsku mjeru pokojnog gradonačelnika Milana Bandića te da će, čim to pravno uspije regulirati, prestati primati nove zahtjeve. Predsjednik Gradske skupštine Joško Klisović pojasnio je dodatno kako "nitko neće odmah i sad ostati bez naknade koju prima, nego će dobivenu naknadu moći primati i dalje, a korisnici će imati dovoljno vremena da se okrenu oko sebe, apliciraju i pronađu posao" te kako se razgovara i o opciji da se postojeće korisnike demotivira za korištenje mjere smanjivanjem naknada.
Iz takvih Klisovićevih navoda jasno proizlazi zaključak da vladajući ne razmišljaju samo u smjeru prestanka primanja zahtjeva novih korisnika, nego i o smanjenju ili čak, dugoročno, ukidanju prava postojećima. A to je neprihvatljivo. Mjeru roditelja odgojitelja nisam podržavala od početka, iz niza razloga, a najmanje mi je važan bilo isključivanje žena s tržišta rada. U vrijeme uvođenja mjere stanje na tržištu rada bilo je kudikamo lošije nego danas, radne snage bilo je više nego radnih mjesta, svakodnevno smo svjedočili činjenici da niz žena po raznim djelatnostima - od prerađivačke industrije do trgovine - radi za nikakve plaće.
Jedna je moja poznanica odlučila dati otkaz i roditi treće dijete upravo zbog ove mjere. Imala je tad 35 godina. Pitala sam je gdje će naći posao za 15 godina kad joj mjera završi i kad bude 50-godišnjakinja.
"Sad radim teški fizički posao deset sati dnevno za minimalac. Vjeruj mi, takav ću posao bez problema naći i za 15 godina". Nisam joj imala što odgovoriti. Ono što me pretvorilo u žestoku protivnicu te i takve mjere bila je zabrana djeci iz obitelji korisnika mjere da pohađaju vrtić. Bivša je vlast time pokazala temeljno nepoznavanje i, što je mnogo poraznije, nezainteresiranost za optimalni dječji razvoj i značaj vrtića i socijalizacije, osobito za djecu nakon treće godine života i djecu iz obitelji lošijeg obrazovnog i ekonomskog statusa, a upravo je takva većina obitelji roditelja odgojitelja.
Bivša je vlast zabranila djeci roditelja odgojitelja da pohađaju vrtić uz objašnjenje da bi to za Grad bio dvostruki trošak: subvencionirali bi visokim iznosom boravak djece u vrtiću i dodatno plaćali roditeljima da budu s njima. Bio je to iritantan argument jer ušteda nije bila temelj donošenja mjere, upravo suprotno. No vlast je takvu mjeru ponudila roditeljima, a njih nekoliko tisuća ju je prihvatilo. Vlast im je garantirala da će mjera trajati do 15. godine najmlađeg djeteta. Dala im je garanciju, sklopili su ugovor.
Nova vlast taj ugovor mora poštivati. Sviđalo joj se to ili ne, dužna je preuzeti obveze bivše vlasti ako nisu protuzakonite, a ova nije. Može redefinirati mjeru, ali samo i isključivo na korist postojećih korisnika: može im povećati naknadu, ali ne i smanjivati je; može djeci dopustiti da idu u vrtić, ali ne može uvesti dodatne restrikcije. Smije ukinuti primanje novih zahtjeva od određenog datuma - pošteno bi bilo da ih prima još najmanje devet mjeseci kako bi to pravo ostvarili svi oni koji su se zbog mjere odlučili na još jedno dijete. Ali postojeće ne smije zakinuti.