Snažan rast broja inficiranih SARS-CoV-2 virusom imat će vrlo snažne posljedice na europsku ekonomiju. Nije to neočekivan scenarij. Otkako je početkom ljeta počeo padati broj slučajeva zaraze, niz znanstvenika upozoravao je da trebamo pričekati hladnije dane kako bismo vidjeli je li pandemija doista zaustavljena. Neželjeni jesenski epidemiološki scenarij podrazumijevao je novi ekonomski pad koji će mnogim kompanijama biti neugodniji jednostavno zato što će sigurno biti u lošijem stanju nego prije pandemije; s manjom prodajom i nižim prihodima te većim teretom duga.
Povratak virusa nije jedini razlog zbog kojeg je cijeli niz europskih zemalja, pa tako i Hrvatska, strahovao od recesije s dvostrukim dnom. Poznato je, naime, da je većina europskih vlada još u prvoj polovini godine ispucala nuklearne bombe fiskalnih poticaja kako bi obranili radna mjesta i kompanije koje zbog krize više nisu mogle plaćati kamate. Kako je veći dio fiskalnog arsenala u svim neuspješnijim zemljama potrošen, još u prvom dijelu godine bilo je jasno da države tijekom jeseni i zime neće braniti svoje ekonomije podjednakom snagom iako će to možda biti potrebno. Fiskalni potencijali svake zemlje limitirani su resursi.
Ekonomisti koji strastveno potiču nastavak poticaja mogu koliko god žele pričati o održivosti "fiskalne ekstravagancije", tj. probijanju svih uobičajenih parametara odgovornog vođenja državnih financija, ali ako ponestane novca, vlade u jednom trenutku, čak i uz visoku razinu kooperativnosti centralnih banaka, moraju pritisnuti kočnicu javne potrošnje ili se dodatno zadužiti. Ako ne želiš pasti s tzv. fiskalne litice, moraš kočiti, a ne dodavati gas. Pred fiskalnom liticom otvara se niz pitanja: ako vlada prestane trošiti, sigurno će dodatno usporiti ekonomiju.
Ako dodatnim zaduživanjem uđe u zonu prezaduženosti, uništit će potencijale rasta u godinama koje dolaze. Stoga je pred cijelim nizom europskih vlada izazov prepoznavanja maksimalno mogućih poticaja ekonomiji bez ugrožavanja budućnosti. Neke zemlje već su izgubile orijentire kad je u pitanju zaduživanje radi poticanja. To su, primjerice, Španjolska i Italija. Njihove javne financije još drže nos iznad dubokog mora dugova samo zahvaljujući eksperimentalnoj politici Europske središnje banke koja osigurava ekstremno niske kamate i usto još otkupljuje značajan dio državnih obveznica koje investitori u tim količinama zbog očito rastućeg rizika ne bi kupovali.
Mi u RH nemamo taj privilegij. Razumijevajući ovaj europski kontekst, treba tumačiti zadnje mjere hrvatske Vlade za očuvanje radnih mjesta. Mnogi će reći da je za pomoć kompanijama u tu svrhu trebalo osigurati puno više od 300-350 milijuna kuna o kojima su govorili premijer Andrej Plenković i ministar rada Josip Aladrović.
Iako je Vlada za zadnja tri mjeseca odvojila dvadesetak puta manje za očuvanje radnih mjesta nego do sada u 2020., treba poštovati to što pokušava balansirati između maksimalnih trenutačnih mogućnosti i održive budućnosti. Živimo nepredvidljiva vremena. Budući da je vrlo velika vjerojatnost da će nas 99,998 posto preživjeti ovu pandemiju, mudro je ostaviti kakav-takav manevarski prostor javnih financija za 2021. godinu.