Prije neki je dan otkriven ilegalni starački dom u Legradu, jednom od sela nedaleko od Koprivnice. Otkriven je jer se koronavirus uspio probiti među stare ljude koji su živjeli u tom domu.
- Ne idem nikam, pustite me na miru. Ne idem s vama i gotovo - ljutio se, kako je kolegica Višnja Gotal opisala, sitan gospodin u kolicima. Branio se psovkama od ljudi u bijelim skafanderima koji su jednog po jednog evakuirali, pozitivne, i prenosili ih u vozila Hitne pomoći. Ilegalna ustanova posljednjih je pet godina radila bez potrebnih dozvola i suglasnosti. U "dom" je rodbina slala starije članove obitelji, one koji ne mogu više samostalno funkcionirati, a nitko se o njima ne može brinuti. To je ono zašto se starije pošalje u dom, ne kako bi se oslobodio neki životni prostor, već zato što im treba banalna, svakodnevna pomoć.
Ono, skuhati ručak, uključiti štednjak, podsjetiti ih na potrebne lijekove i nešto takvo. Eventualno, i nešto više, ako gube sposobnost samostalnog kretanja i funkcioniranja. Zato je valjda starost grozna, čovjek počne sve više ovisiti o drugima.
Sama ideja zajedničkog života u nekom domu i nije toliko grozna, ljudi tamo žive sa sebi sličnima, o njima se brine netko tko im može pružiti potrebnu pomoć i na toj je razini sve u redu.
Nevolja nastane kada se smještaj svede na ostavljenost u krevetu, u nekoj sobi koju je starija osoba prisiljena dijeliti s nepoznatom drugom osobom, kada se kretanje svede na sporu šetnju hodnikom ispred sobe, eventualni odlazak do nekog dnevnog boravka i buljenje u ekran zajedničkog televizora.
Ljudima u staračkim domovima najčešće nije ugodno, mnogi ne razmišljaju o tome do trenutka kada i sami ne shvate da im treba asistencija u životu i da nema nikoga od obitelji i rodbine tko bi im bio pri ruci. Ne živi se više u velikim obiteljima koje čini nekoliko generacija. U jednom trenutku nastupi samoća.
A onda se kao rješenje pojavi "dom", kuća u kojoj se ilegalno smješta četrdesetak starijih ljudi, o kojima skrbe četiri žene nejasnog statusa zaposlenica i za čiji se boravak plaća tri i pol tisuće kuna. U Koprivničko-križevačkoj županiji nalazi se samo jedan državni dom, a na mjesto se čeka pet godina.
Mnogi zato idu u ilegalne. Boravak u državnom plaća se kao i u ovom koji vodi Ladislav Sabo. Najvjerojatnije svi sve znaju, i obitelji koje smještaju nekog svog na takvo mjesto, osobe koje budu smještene u njemu, službenici lokalnih vlasti, vjerojatno i liječnik kojemu se netko iz "doma" javi radi lijekova i bolesti, ali na tome sve stane. Nitko se ne uzbudi previše, ma koliko da se i ne slagali s time jer ne mogu ponuditi nikakvo drugo rješenje.
Zatvori li se takvo mjesto, o ljudima koji borave u tom domu nema se tko brinuti. Zato se najčešće i ne zna za takva mjesta, osim kada se dogodi, kao u ovom slučaju, situacija koju oni koji vode takve kuće ne mogu kontrolirati. Za ovaj se "dom" saznalo kada je njegovih 17 stanara oboljelo. A onda je taj broj narastao.
- Nema veze, da ih je i 50. Imate i vi, imam ju i ja - rekao je čovjek koji vodi legradski "dom" novinarki ispijajući pivo za stolom ispod trijema kuće. Ispostavilo se da on stvarno ima koronu. Gruba računica je pokazala da je za 36 starijih osoba protekloga mjeseca uprihodio 126 tisuća kuna. Nebitno je smatra li to netko malim ili velikim iznosom. Previše je jer se te ljude nije pazilo. A najgore je što je rečenicom - "radio sam kao što se sve u državi radi" - rekao istinu. Zbog toga je moguće da postoje ovakvi "domovi" i onakvi "klubovi" kao u Slovenskoj 9.