U nedjeljno jutro 23. kolovoza, odmah po izlasku sunca, hrvatska javnost obaviještena je da se predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, vraća na posao. Zapravo, to je obznanio osobno Miroslav Šeparović na svom Facebook profilu, ranojutarnjom objavom koja je glasila: "Putovanje u praskozorje! Trajekt Korčula jutros na relaciji Vela Luka - Split između Hvara i Brača. Povratak!", što znači "Vraćam se u Zagreb", da bi sve dodatno potvrdio kada ga je jedna Fb-prijateljica upitala: "Oli je partenca?", odgovorivši: "Ije!"
Sve je dokumentirano fotografijama, među kojima se ističe ona na kojoj Šeparović nosi masku, ispravno, preko nosa, kako nalažu pravila.
Ali, ovdje nije riječ o povratku visokorangiranog državnog dužnosnika s godišnjeg odmora, a još manje demagoškoj raspravi smiju li oni koji su javnim novcem plaćeni voditi državu i državne institucije u vremenima ugroza, kao što je aktualna pandemija Covida-19, ići na more ili gdjegod. Naravno da smiju, kada predsjednik Zoran Milanović smije ići u Albaniju u posjet prijatelju Ediju Rami, a premijer Andrej Plenković ljetovati u Opatiji, zašto g. Šeparović ne bi i ovo ljeto proveo na rodnoj Korčuli.
No, povratak g. Šeparovića s ljetovanja ima nacionalnu važnost iz drugog razloga. To znači da će sada - konačno - Ustavni sud, treba se nadati relativno uskoro, odgovoriti na pitanje jesu li izmjene Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti bile ustavne.
Točnije, je li sve lege artis ili imaju pravo brojni kritičari koji tvrde da su te izmjene omogućile Stožeru da donosi mjere koje zadiru u ustavna prava, što drže protuustavnim i traže decidirani odgovor Ustavnog suda. Manje je važno jer se među njima nalazi predsjednik Milanović i najveći dio opozicije, a puno više to što slično rezonira velik dio javnosti.
Ne želimo prejudicirati odluku koju će donijeti ustavni suci, međutim, jedno mora biti potpuno jasno - presuda Ustavnog suda će pokazati jesu li se proteklih mjeseci ljudska prava četiri milijuna hrvatskih građana ograničavala, legalno ili nelegalno. A to će imati i političke implikacije jer iza Stožera stoje Plenkovićeve vlade, bivša i sadašnja.
Ovdje se ne radi o pitanju je li trebalo uvoditi zaštitne mjere. Opasnost od koronavirusa je popuno neupitna i ignoriraju je samo bizarni pobornici teorija urota i mrzitelji starih, kojima se sviđa nacistička politika Andersa Tegnella, kojemu su stariji ljudi namijenjeni za otpad. Uostalom, zadnjih se dana posvuda po Europi, od Njemačke i Mađarske do Italije, Francuske ili Madrida i Barcelone, uvode nove-stare mjere koje bi trebale smanjiti mogućnost širenja zaraza. Nošenje maski, održavanje ili neodržavanje normalne školske nastave, zatvaranje noćnih klubova ili dopuštanje masovno posjećivanih crkvenih procesija, dubinski su važna, životna pitanja o kojima odlučuje Stožer, za koji uopće nismo sigurni je li zakonit.
Odavno je Šeparovićeva ekipa mogla donijeti pravorijek o legalnosti Stožera, ali šef Ustavnog suda odlučio je da đava nije odnija prišu i otputovao na more. Kada je kretao na godišnji, u Hrvatskoj je bilo nekoliko desetaka slučajeva, a sada ih je tristotinjak. To znači da stožeraši moraju donositi radikalne mjere, od kojih će neke Hrvati doživjeti kao ugrozu svojih vjekovnih pravica i možebitno kršenje ljudskih prava. Ionako je drastično palo javno povjerenje u Krunoslava Capaka i Vilija Beroša, koji su politiku pretpostavili epidemiologiji, pa se sada svaka njihova izjava analizira pod povećalom.
Vrijeme je da odmorni Miroslav Šeparović i njegove žene i muškarci u togama donesu odluku o sudbini Stožera.