StoryEditor
PRAVO I PRAVDA

VUKOVAR, 27 GODINA POSLIJE Ljudi koji su zapovijedali razaranje grada u Hrvatskoj nikada nisu osuđeni

 
 Emica Elveđi / CROPIX

Vukovar je izdan dva puta. Prvi put je Hrvatska okrenula od nas leđa 1991., kada je Vukovar žrtvovala kako bi osigurala međunarodno priznanje, a drugi put u godinama nakon toga, kada se nonšalantno ponašala i prema našoj patnji, i prema našim poginulima. A najviše prema pravdi koju ovaj grad još uvijek nije vidio, kaže za Slobodnu Dalmaciju jedna 45-godišnja Vukovarka, majka dvoje djece koja je kao tinejdžerica prošla pakao ratnih dana i u njemu ostala bez oca.

Osjećaj o kojem govori nije među Hrvatima u Vukovaru – posebno onima koji su nekoga u ratu izgubili – ni rijedak ni usamljen. Vukovarci punih 27 godina traže svoje nestale – njih čak 531 - tuže svoje zlostavljače, čekaju dostojnu kaznu za počinjen zločin. Traže pravdu.

Vukovar, naime, nije imao "Oluju“. U Dalmaciji, na Baniji, u zapadnoj Slavoniji... sloboda je došla s gusjenicama hrvatskih tenkova. U Vukovaru ona je dogovorena za pregovaračkim stolom, u procesu mirne reintegracije koja je u isti grad sabila i one koji su ga napadali, i one koji su ga branili.

Taj kompromis spasio je tisuće života, ali i generirao nove probleme. Na njima, uostalom, već neko vrijeme – još od Milanovićeva dišpetnog inzistiranja na uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovaru, pa sve do nedavnog prosvjeda zbog navodnog zataškavanja ratnih zločina od hrvatske države – s većim ili manjim uspjehom pokušavaju parazitirati desni hrvatski radikali, u nadi da će na narativu o herojskom gradu i bešćutnoj hrvatskoj vlasti i oni ponešto ušićariti.

Nije bilo pritisaka

No, kada se oni maknu u stranu, ostaje taj osjećaj Vukovaraca da hrvatske vlasti – bez obzira na predznak – nisu dovoljno učinile da se izbore za pravdu. Nitko od nalogodavaca razaranja toga grada nikada nije kažnjen. Niti je itko od vrha JNA ikada osuđen.

Stvarni organizatori mučenja i smaknuća na Ovčari, Veleprometu, Nuštru, Lovasu, Berku i ostalim mjestima sa šireg vukovarskog područja ni u Haagu, ni u Hrvatskoj, ni u Beogradu još uvijek nisu dovedeni pred lice pravde. Osjećaj, dakle, da je Hrvatska, jednostavno, žrtvu Vukovara pospremila pod tepih i da se svim silama trudi da ona pod tim tepihom i ostane.

Redakcija Slobodne Dalmacije odlučila je istražiti je li, i u kojoj mjeri, Vukovar doista grad u kojemu je hrvatska država zakazala. U dvije iznimno bitne dimenzije: onoj pravosudnoj, i onoj ljudskoj.

Vesna Škare Ožbolt, bivša Tuđmanova savjetnica, danas uspješna odvjetnica, ne slaže se s tvrdnjama da je Vukovar izdani grad. I pritom naglašava da mirna reintegracija ni u jednom segmentu nije bila prepreka za kažnjavanje ratnog zločina.

- Nije točno da je predsjednik Tuđman vršio bilo kakav pritisak na pravosuđe da se ne procesuiraju ratni zločinci. Hrvatska je donijela zakon o oprostu, no nikakav oprost ne može blokirati istragu o ratnim zločinima. Ratni zločin jednostavno ne podliježe oprostu - rezolutna je Vesna Škare Ožbolt. Razumljiv je, kaže ona, osjećaj ljudi da nije ništa napravljeno na kažnjavanju počinitelja ratnih zločina.

- Hrvatska je dosta postupaka pokrenula, no istina je da je mali broj došao do faze suđenja. Mi danas imamo vrlo mali broj presuda u odnosu na broj otvorenih predmeta - upozorava Vesna Škare Ožbolt.

Danas zvuči frapantno, ali ljudi koji su zapovijedali razaranje Vukovara – Veljko Kadijević, Zvonimir Jurjević, Božidar Stevanović, Blagoje Adžić, Života Panić - u Hrvatskoj nikada nisu osuđeni. Zadrani imaju bar moralnu satisfakciju da je Momčilo Perišić, pukovnik JNA koji je naredio razaranje toga grada u jesen 1991., zajedno sa 20 ostalih armijskih oficira u odsutnosti 1997. osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

U Splitu je osuđen viceadmiral Mile Kandić, u Haagu admiral Miodrag Jokić za napad na Dubrovnik. Vukovarci, međutim, presudu za razaranje svojega grada još nisu dočekali.

Suđenja u odsutnosti

- Perišić je bio zadnji slučaj presude u odsutnosti. Nakon toga Vijeće Europe je dalo preporuku da Hrvatska ne bi smjela donositi presude u odsutnosti ako želi biti demokratska država - pojašnjava Vesna Škare Ožbolt.

Iz svega što je vidio zadnjih 27 godina, Danijel Rehak više se ne nada da će, kada je Vukovar u pitanju, pravo slijediti pravdu.

- Nakon pada grada odvedu me u Srbiju, stave u logor, premlate me, ubiju Boga u meni, i ja danas ne mogu ići preko granice. Mene moja država treba zaštititi, a to ne čini - kaže nam Rehak, koji je na čelo vukovarskog Sekretarijata za narodnu obranu došao nakon odlaska Tomislava Merčepa u Zagreb. Danas je predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koji tvrdi da vlast nije briga za vukovarske žrtve.

- Oni su premekani. Danas mi imamo situaciju da silovatelj radi u gradskoj upravi u Vukovaru, da sudac prijekog suda koji je davao naloge da se ubijaju ljudi danas radi u Poglavarstvu. Mi smo 2002. podignuli prijavu protiv onih koji su ubili 700 ljudi na Veleprometu, među njima i 50-ero djece. I nitko ništa - razočaran je Rehak.

Zamjeniku županijskog državnog odvjetnika u Osijeku Zlatku Bučeviću kosa se digne na glavi svaki put kada čuje da institucije, kada je o ratnim zločinima riječ, ne rade svoj posao. On je 2011. podignuo optužnicu protiv Aleksandra Vasiljevića, general-majora JNA i bivšeg zapovjednika KOS-a, pod čijim su organizacijskim okriljem od listopada 1991. do svibnja 1992. godine počinjeni ratni zločini u logorima Begejci, Stajićevo, Sremskoj Mitrovici, Nišu i Staroj Gradišci. U Osijeku se Vasiljeviću sudi u odsutnosti.

- Prije podizanja optužnice tri su godine trajali izvidi. Oni su tajni i mi o njima ne smijemo javno govoriti, no to ne znači da nismo radili. Nema tog svjedoka koji nam se javio da ga nismo saslušali, nema te kaznene prijave koju nismo obradili, nema tog aspekta koji nismo uzeli u obzir - uvjerava nas Bučević.

Pritom istražitelji nisu mogli računati na veliku pomoć srpskih vlasti. Godinama osječkom ŽDO-u nisu iz Srbije, primjerice, željeli dostaviti podatke o pukovniku KOS-a Miroslavu Živanoviću, odgovornom zapovjedniku logora u Begejcima i Stajićevu u kojima su zarobljeni branitelji Vukovara i civili zvjerski mučeni, kojemu se također namjeravalo suditi. Da bi se na koncu utvrdilo da je on u međuvremenu preminuo.

Bora Krvavi - svjedok pokajnik

Ovim procesom Vasiljeviću, međutim, nije obuhvaćena Ovčara, koju zakon ne tretira kao logor, jer su u hangarima zarobljeni branitelji i civili iz bolnice proveli manje od 72 sata prije nego što su ubijeni. Bode, međutim u oči činjenica da Hrvatska nikada nije podignula optužnicu za ratni zločin na Ovčari, do te 1991. najvećeg stratišta zarobljenika nakon Drugoga svjetskog rata.

Tužna obljetnica, 27. obilježava se ove nedjelje, uz veliko suosjećanje čitave zemlje, ali bez ikakve poštene presude hrvatskog pravosuđa. Bilo je pojedinačnih suđenja ubojicama, no i ona su naknadnim postupcima kompromitirana.

Tako je, primjerice, Božo Latinović, nadimkom Bora Krvavi, u Hrvatskoj 2000. zbog sudjelovanja u zločinu na Veleprometu u odsutnosti osuđen prvo na 15, a potom na 20 godina zatvora. Latinović je uhićen u Srbiji i tamo mu je suđeno zbog zločina počinjenih na Ovčari.

U dva je navrata osuđen na kaznu od 20 godina zatvora, suđenje je dva puta poništavano, a na trećem suđenju Latinović je "uskrsnuo“ kao svjedok pokajnik. Pa je tako jedan od najvećih ubojica s Ovčare sudu tobože "otkrivao“ tko je sve u zarobljenike pucao, glumeći da to nisu radili po njegovoj naredbi.

Pošteno bi bilo da je Latinović postao svjedok pokajnik kako bi otkrio imena oficira JNA i Službe državne bezbednosti koji su organizirali pokolj zarobljenika. Jednako kao i Spasoje Petković Štuka, koji se na koncu također pojavio kao svjedok pokajnik.

No, ta zamjerka ide na dušu srpskom pravosuđu. Za Hrvatsku je, međutim, porazno što je ova Latinovićeva i Petkovićeva "transformacija“ prošla bez apsolutno ikakve reakcije našega pravosuđa.

Zorica Gregurić u Vukovar je otišla 1991. kao medicinska sestra iz zagrebačke Klaićeve bolnice. Danas je predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara i otvoreno optužuje institucije hrvatske države da, kada je o zločinima u Vukovaru riječ, svoj posao ne rade kako treba.

- Iz Vukovarske bolnice, u kojoj sam radila tijekom agresije, nakon okupacije odvedeno je 274 ranjenika. Dvjesto ih je ubijeno na Ovčari, a naše vlasti uporno tvrde da se još traga za 61 osobom, iako ih zapravo nedostaje 74. Namjerno se umanjuju žrtve i nitko me ne može uvjeriti da je to sporadičan primjer. To je jednostavno sustav - tvrdi Gregurić.

Ona paralelu povlači i s brojem tijela ubijenih 1945. nakon ulaska Titove vojske u Zagreb pronađenih u podsljemenskoj zoni u Gračanima. Koji su, prema njezinim riječima, također namjerno umanjeni.

Govoriti o torturi

Marija Slišković upraviteljica je zaklade "Sunčica“ koja pomaže ženama i muškarcima silovanima tijekom agresije na Hrvatsko da prevladaju ratne traume. Smatra nepoštenim što Ministarstvo hrvatskih branitelja često ne priznaje status žrtvama seksualnog nasilja u ratu.

- Vukovar je jedno od rijetkih moralnih vertikala u Hrvatskoj, ime koje je u ovom političkom kaosu zadržalo autoritet. Svi u Hrvatskoj još uvijek imaju respekt prema Vukovaru jer se u njemu vidi naš odnosno prema stradanju - ističe Marija Slišković.

Ona, kada je riječ o području kojim se i sama bavi, smatra da ohrabriti ljude da progovore o torturi i patnji koju su u logorima prošli. Hrvatska, upozorava, ne smije postati zemlja u kojoj se zatajuju i zločini i žrtve. I u kojoj, 28 godina poslije, rat još uvijek traje. U Hrvatskoj, a ponajviše u Vukovaru.

Glavni igrači bez presuda

Na pitanju sankcioniranja zločina pao je i Haag. Milan Martić dobio je, kao kolovođa srpske pobune u Hrvatskoj, 35 godina zatvora. S nedvosmislenom presudom o tome što udruženi zločinački pothvat za stvaranje Velike Srbije doista značio. Milan Babić u Haagu je javno priznao svoju krivnju i zaradio 13 godina. No, s Vukovarom je ispalo drukčije.

Slobodan Milošević, pravi mastermind udruženog zločinačkog pothvata, u Haagu je inkriminiran i za zločine u Vukovaru, no umro je prije izricanja presude. Goran Hadžić, glavni Miloševićev politički operativac u SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, tijekom haaškog suđenja je obolio od tumora na mozgu, pa se suđenje nije moglo privesti kraju. Slavko Dokmanović, gradonačelnik "srpskog“ Vukovara, ubio se u ćeliji u Scheveningenu.

Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu, zbrisao je u Rusiju i tamo – zahvaljujući činjenici da je znao plan Sadamovih tajnih skloništa koje je svojedobno gradila JNA – dobio državljanstvo umro kao slobodan čovjek. Vukovarskoj trojci – Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću – haaško tužiteljstvo nije uspjelo dokazati udruživanje u zločinački pothvat na Ovčari, a JNA je u čitavoj priči prošla „lišo“. Nitko od njezinih visokopozicioniranih oficira nikada nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj.

Danas u Haagu pred Mehanizmom koji je naslijedio Tribunal ponovno se sudi Jovici Stanišiću, šefu Resora državne bezbednosti i njegovu glavnom operativcu Franku Simatoviću. Za najvažnije suđenje u Haagu nakon onog Miloševićeva – na kojemu se sudi samom jugoslavenskom obavještajnom vrhu, najkoncentriranijem crnom supstratu Miloševićeve politike stvaranja Velike Srbije - Hrvatska ne pokazuje preveliki interes. A oni su jedini koji Srbiju izravno dovode u vezu sa zločinima u Hrvatskoj.

Pravda izmiče i Srbima i Hrvatima: Metak zbog nacionalnosti

Srećem ubojice mojega oca kad god sam u gradu i znam koji su to ljudi, a to zna i policija. No, nitko ništa ne poduzima.

Ne, nisu to riječi nekog od preživjelih Vukovaraca čiji je otac stradao na Ovčari, Veleprometu ili nekom od drugih stratišta Jugoslavenske narodne armije nakon što se, nakon tri mjeseca brutalne opsade, dokopala Vukovara.

To su riječi Vukovarca Slobodana Jakovljevića čijega su oca Jovana na kućnom pragu 29. lipnja 1991. ubili pripadnici ZNG-a samo zato što je, tvrdi njegov sin, bio Srbin.

Neučinkovitost domaćeg pravosuđa očito nema naciju, jer istražiteljima i sudovima jednako uspješno izmiču i silovatelji Hrvatica i pripadnici Merčepovih eskardona smrti.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:52