Nastavni dan osnovnoškolaca koji počinje u 8 i završava u 17 sati učitelji su proglasili hororom, roditelji potpisuju peticije da se zabrani, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne odustaje od nauma da cjelodnevna nastava zaživi u svim školama do 2027. godine. Eksperimentalnom programu cjelodnevne osnovne škole, koji će u iduće četiri godine testirati 50 škola, učitelji i roditelji pronašli su sto mana i tek poneku prednost.
- Čini mi se da je program pisao netko bez iskustva rada u nastavi da bi dodatno opteretili učitelje i učenike. Znate li kakva je koncentracija učenika nakon šestog sata? Razmišlja li itko o kognitivnim i psihomotoričkim mogućnostima tih jadnih osnovnoškolaca kojima će ovaj program doći u školu? - rekla nam je Martina, učiteljica razredne nastave s dvadeset godina staža.
Razlozi protiv
Drugi problem koji je Martina istaknula jest povećanje broja sati u neposrednom radu s učenicima. Učitelj bi u programu cjelodnevne škole trebao prisustvovati redovnoj nastavi od 8 do 15.30, zbog čega ona ne vidi prostor za ispravljanje i ocjenjivanje ispita, pregledavanje lektire, održavanje informacija ili roditeljskih sastanaka, a još teže će se pronaći vrijeme za pripremanje školskih priredbi ili priprema učenika za školska natjecanja.
S Martinom se slaže i zagrebačka kolegica Antonija koja je uz ranije navedene probleme spomenula i to da učenici ne svladavaju gradivo istom brzinom niti na isti način. Postavlja se, kaže, i pitanje hoće li svi učenici biti primorani sudjelovati na dopunskoj nastavi, neovisno o tome jesu li savladali gradivo.
- Osim što uče različitim tempom, postoje tri tipa učenja: vizualno, auditivno i kinestetičko. Zamislite situaciju u kojoj od 20 učenika njih petero uči hrvatski, desetero matematiku, a ostali kemiju u istoj učionici. Jedni uče naglas, drugi slušanjem, trećima treba tišina... U školama nema dovoljno prostora da bi se učenici odvojili u manje skupine i slušali samo predmet koji je potrebno usavršiti - objašnjava nam jedna učiteljica.
Dodaje da nekoj djeci najbolje odgovara metoda rada jedan na jedan, što je u učionici prepunoj učenika neizvedivo. Taj učenik, kojemu nije moguće osigurati uvjete za brže i lakše učenje, svejedno će ići na individualne instrukcije. Ako u školi ostane do 17 sati, na instrukcije će ići premoren najranije u 18 sati.
Učiteljica s riječkog područja Anamarija smatra kako je izrazito bitno da roditelji sa svojom djecom razgovaraju o školi, a sudjelovanje u izvršavanju školskih obaveza jedan je od načina povezivanja roditelja i djeteta.
- Ne slažem se da se roditelje ogradi od bilo kakvog dodira sa školom. Djeca već sad više vremena provode s učiteljima nego s roditeljima, zajedničko pisanje zadaće pomaže roditelju pronaći isti jezik s djetetom. Uvede li se cjelodnevna nastava, bojim se da će se roditelje isključiti iz života djece - kaže Anamarija.
‘Djeci se uskraćuje pravo na igru‘
I majka osmogodišnje Lucije izrazito se protivi ovakvom načinu provođenja nastave jer smatra da se djeci nepotrebno uskraćuje pravo na igru i djetinjstvo te da je dosadašnjih pet sati dnevno i više nego dovoljno.
- Radimo na tome da se djeca zaglupljuju, svoje dijete neću baciti sustavu da ga uništi. Neću pristati na to da dijete bez teškoća u učenju, koje samostalno savladava nastavni sadržaj uz moju minimalnu pomoć, provodi sate i dane zatvoreno u učionici. Kod kuće ima slobodu izbora vremena i načina obavljanja svojih obaveza - kaže majka trećašice.
Roditelji su zabrinuti za nastavak školovanja svoje djece ako ne razviju nikakav osjećaj za samostalnost i sposobnost organizacije vremena koje im ovakav program, uvjereni su, ne dopušta. Osim dobrobiti djeteta, ovim programom ugroženi su, smatraju, i učitelji, posebno oni zaposleni u produženom boravku.
33-godišnja učiteljica, koja već šest godina radi u produženom boravku jedne zagrebačke škole, strahuje da će ostati bez posla ostvari li se ovaj program Ministarstva. Naime, dođe li do ove reforme, sve škole u kojima su u produženom boravku dva učitelja morat će jednoga - otpustiti.
- Suludo je da učitelji produženog boravka postaju višak. Produženi boravak prezentiran je kao čuvanje djece dok po njih ne dođu roditelji, no to nije tako. Djeci pružamo potporu u učenju i pisanju zadaća, omogućujemo im učenje kroz igru, kreativan rad kao i odgojni aspekt u kojem ih se uči radnim navikama - rekla nam je učiteljica zagrebačke škole.
Dodaje da ne postoji zemlja u Europi u kojoj odgovornost za cjelodnevnu nastavu pada na leđa jedne osobe. Smatra da će načinom rada predloženim u programu učitelji biti na izmaku snaga i neće moći kvalitetno obavljati posao. Također, ako se neka od učiteljica razboli, nema tko priskočiti u zamjenu jer ih ima točan broj koliko i razreda, a sve obavljaju cjelodnevni program.
Javlja se i problem ako recimo dijete od 15 do 17 sati, u razdoblju predviđenom za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, ne želi sudjelovati, a roditelj ga ne može pokupiti prije 17 sati zbog vlastitih obaveza.
A što s tehničkim uvjetima?
Izuzmemo li sve te potrebe djece i učitelja, postoji još jedan u nizu problema realizacije projekta - tehnički uvjeti za izvođenje ovakve nastave.
Malo je škola, napose u velikim gradovima, koji mogu cijelu osnovnoškolsku nastavu održavati samo u jednoj smjeni. Prvi i glavni uvjet da bi cjelodnevna nastava uopće bila izvediva, jest izvođenje jednosmjenske nastave. Promjena u odnosu na sadašnji sustav bila bi i ručak koji bi djeca jela u školi. Gdje smjestiti gotovo dvostruki broj učenika?
Razgovarali smo s učiteljicom područne škole u okolici Rijeke koja je rekla da je ovaj program ministarstva u njenoj školi potpuno neizvediv. Škola se sastoji od četiri učionice i male kuhinje bez spremišta, što im je za potrebe njihovoga produženog boravka dovoljno, ali za cjelodnevnu nastavu ne bi bilo.
- Za početak, nemamo dvoranu za održavanje izvannastavnih aktivnosti. Nemamo ni blagovaonicu gdje bi djeca mogla ručati, za učitelje uopće nemamo prostor za ručanje niti za rad. Nemamo viška učionica zbog čega djeca koja ne pohađaju vjeronauk, nekad jedan sat provedu u hodniku škole, čekajući da završi sat ostatku razreda - objašnjava učiteljica.
Dodaje da su u produženom boravku sva četiri razreda zajedno, i to na jednu učiteljicu. Ondje tek 30 posto djece ostaje u produženom boravku što njihovi roditelji plaćaju 93 eura mjesečno (ako svaki dan jedu ručak). U Zagrebu je situacija nešto drukčija: u boravku, prema našim izvorima, ostaje gotovo 90 posto školaraca po cijeni od približno 40 eura mjesečno (uključeni svi ručkovi).
Zaključni razlog protivljenja nekih roditelja jest i plaćanje te cjelodnevne škole i pripremljenih obroka, kad kod kuće imaju gotov ručak. Neka djeca imaju alergije i intolerancije na određenu hranu, hoće li - pitaju se - učitelji odgovarati dođe li do reakcija?
- Cijela moja obitelj boluje od celijakije, gluten kod nas u kući ne postoji. Tko će mi garantirati da je sve u školi pripremljeno u kontroliranim uvjetima? Hoću li morati s posla po sina na hitnu? Ne stignem svaki dan kuhati prije njegovog polaska u školu i ne želim da se ondje hrani, ali ne može ni biti gladan do povratka iz škole u 17 sati - rekla nam je majka osnovnoškolca.
Razlozi za
Zaposlenim roditeljima kojima "baka-servisi" nisu u blizini, cjelodnevna nastava ne zvuči kao loša ideja. Njihova djeca već sad ostaju u produženom boravku do 17 sati, zbog čega ne vide razlog da u sklopu boravka ne riješe rekreacijske aktivnosti i kompletnu zadaću kako bi mogli kvalitetnije provoditi zajedničko vrijeme.
- Mene samo zanima što protivnici reforme predlažu. Gdje bi djeca, posebno ona nižih razreda, trebala boraviti dok su roditelji na poslu? S bakom koja također radi ili je stara i nemoćna? Na ulici? Biti sami u stanu? Pisati zadaću na društvenim mrežama? Zar nije bolje da su na sigurnom pod nadzorom za to obrazovanog kadra? Kako navedeni sustav uspješno funkcionira u zapadnim zemljama gdje je, usput rečeno, manja stopa socijalnih problema maloljetnika? - stoji u jednom od komentara na stranici e-savjetovanja.
Naša sugovornica kaže da su je drugi roditelji iz razreda napali kad je izrazila zadovoljstvo novim programom cjelodnevne nastave. Jedna od mama rekla joj je da nije trebala ni roditi ako ne želi viđati vlastito dijete.
- Obožavam svoje dijete i naravno da se želim družiti s njom. Smatram da je bolje da zadaću piše s osobama koje su za to školovane, a da ostatak dana provedemo u ugodnom druženju. Naše zajedničko pisanje zadaće često završi u suzama, njenim pa mojim. Ideja da to bezbolno odradi u školi mi je odlična, u produženom boravku nije obavezna završiti zadaću do kraja pa one najteže zadatke donese doma, rekla je mama četvrtašice.
Dodaje da ju je strah uopće razmišljati kakvo će biti stanje u višim razredima osnovne škole kad bude sama kod kuće dok se ona ne vrati s posla.
Rješenje problema
Učitelji s kojima smo razgovarali puni su ideja kako poboljšati trenutni prijedlog eksperimentalnog programa o cjelodnevnoj nastavi, ali su istovremeno razočarani što su o svemu doznali iz medija, bez da se itko s njima konzultirao.
- Mi smo ti na prvoj liniji, mislim da bismo trebali imati pravo glasa. Povećanje plaće od 25 posto za sve što je zamišljeno je uvreda, otpuštanje kolegica i kolega umjesto novih zapošljavanja je također suludo. Prvo je potrebno osigurati nam sve uvjete, radne i tehničke, tek onda možemo raspravljati bez da govorimo o jednorozima. Zamisao mi nije odbojna, ali izvedba je nepromišljena - rekla nam je učiteljica Valentina.
Dodaje da joj se sviđa radni dan u kojemu odradi sve u školi i ne mora posao nositi kući, no za to joj je potrebno vrijeme koje ovim programom nigdje nije predviđeno. Neće se žaliti ni na dodatnu osobu u učionici, a smatra da je i u rasporedu potrebno napraviti izmjene.
Učiteljica Tonka iz Rijeke radi u školi koja već četiri godine provodi cjelodnevnu nastavu kojom su, kako navodi, zadovoljni i roditelji i učitelji i djeca. Učenici Katoličke osnovne škole u Rijeci u školi su od 8 do 16 sati, no rad te škole potpuno se razlikuje od onog zamišljenog programom ministarstva.
- Cjelodnevna nastava u Rijeci provodi se već 45 godina. Kod nas se izvodi samo u nižim razredima, odnosno od 1. do 4. razreda. U ovom obliku nastave sudjeluju i djeca s posebnim potrebama, glazbeno nadareni i sportaši, sve se stigne. Učitelji rade u dvije smjene, jedan dan popodne, a drugi ujutro jer se pokazalo da je djeci lakše zadržati pozornost kad se promjeni učitelj - rekla je Tonka.
Nakon dolaska u školu, učenici imaju dva školska sata, zatim slobodno vrijeme i ručak pa još tri sata nastave. Učitelji stignu s njima individualno raditi, u školi gledaju crtane filmove, imaju slobodno vrijeme i druže se, a određeno trajanje sata postoji samo u teoriji jer se radi onoliko koliko je potrebno da djeca usvoje gradivo.
Plan Ministarstva je do školske godine 2027./2028. uvesti cjelodnevnu školu u sve hrvatske osnovne škole od 1. do 8. razreda. Iduće četiri godine u eksperimentalnoj provedbi sudjelovat će 50 škola odabranih javnim pozivom koje će za svoj doprinos dobiti 300 000 eura, na stranici e-savjetovanja ministarstva svoj komentar na eksperimentalni program ostavilo je 1647 osoba.