U stan u kojem je Amila živjela sa svojim mužem 29. rujna 1993. upala su devetorica vojnika Šteline postrojbe ATG “Vinko Škrobo”, među njima Ernest Takač Brada i neki Dinko. Uzeli su novac, nakit i ključeve automobila. Nju, muža i svekra okupili su u jednoj sobi. Dinko je od Amile tražio da skine odjeću. Kad je ona to odbila, Dinko ju je brutalno udario, strgao joj odjeću i prisilio je na seksualni odnos pred mužem i svekrom. Nakon njega, osmorica vojnika su je silovala tri sata, a Dinko je tukao njezina muža zato što plače.
Dinko je zatim natjerao Amilu da mu liže čizme dok ne zasjaju.
Zatim su ih izveli ispred zgrade, gdje su već bili drugi Muslimani, također istjerani iz svojih stanova. Dinko je naredio Amili da tamo, na cesti, pred svima, skine odjeću. Kasnije, muža su joj odveli u logor, a nju i svekra su potjerali preko linije fronta u istočni Mostar. (Amila nije Amila, nego zaštićena svjedokinja CX).
Logori i zločini
Najkasnije sredinom 1993. petorica optuženih (Praljak će doći kasnije) znali su i od informacija Vojne policije HVO-a i hrvatskih obavještajnih službi, i od izvješća međunarodnih organizacija, što rade Vinko Martinović Štela i njegovi, ali nisu reagirali. HVO nema kontrolu nad njima, bio je službeni odgovor.
Slučaj svjedokinje CX jedan je od najpotresnijih u haaškoj presudi šestorici lidera Herceg-Bosne: predsjedniku HVO-a i Herceg-Bosne Jadranku Prliću, pročelniku Ureda obrane Bruni Stojiću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, šefu Uprave vojne policije Valentinu Ćoriću i šefu komisije za razmjenu HVO-a Berislavu Pušiću, koji je bio zadužen i za logore. Žalbeno vijeće potvrdilo im je osuđujuću presudu za zločine počinjene većinom 1993. godine na području osam općina (Mostar, Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Ljubuški, Čapljina, Stolac, Vareš) i pet zatočeničkih centara i zatvora - Heliodrom, Vojno, Gabela, Dretelj i zatvor u Ljubuškome. Svaki od osuđenih individualno je odgovoran jer je znao za konkretne zločine i uvjete koji vladaju u zatočeničkim centrima, ali su ih prikrivali i nisu kažnjavali počinitelje.
Posebno su bili jezivi uvjeti u logorima Gabela i Dretelj pokraj Heliodroma. Ni po broju ubijenih ni po uvjetima, logori HVO-a nisu ni blizu uvjetima kakvi su vladali u srpskim logorima oko Prijedora, ali su dovoljno strašni da nedvosmisleno budu ocijenjeni ratnim zločinom.
Najveći je logor bio mostarski Heliodrom, u kojem je u jednom trenutku bilo oko 6000 ljudi. Heliodrom je poslužio kao tranzitna stanica za iseljavanje Muslimana iz zapadnog Mostara u treće zemlje. Najgori su bili Gabela i Dretelj.
Manje okrutni stražari u Dretelju, svjedočio je Zijad Vujinović, otvorili bi im jednom na tjedan vrata da uđe malo zraka u usijani hangar bivše JNA u kojem su bili natrpani zarobljeni Muslimani. U četiri hangara i dva tunela koje je JNA prije koristila kao skladište nafte, HVO je držao zarobljenike. Patili su od gladi i žeđi. Hranu bi im stavili na zemlju, zatočenici su bili poredani u redove od po 11 osoba, jer bi dobili 11 žlica i 11 zdjelica. Dobili bi nekoliko sekundi da pojedu.
Kad bi kuhar napunio porcije, zatočenici su morali jesti trčeći i predati porcije sljedećoj grupi zatočenika. Ako svoj kruh ne bi pojeli do povratka u hangar, morali bi leći na vreli asfalt. Koža bi se lijepila, svjedočio je Zijad Vujinović. Drugi su svjedočili da je hrane bilo malo, komad kruha i vruća juha koju su morali progutati u nekoliko sekundi. Situacija se popravila nakon dolaska Međunarodnog Crvenog križa u rujnu 1993., otada su dobivali dva obroka dnevno.
U Gabeli su sredinom srpnja ostavljeni dva ili tri dana bez vode i hrane, na najvećoj vrućini. Mnogi su bili prisiljeni piti urin.
Čuvari pucali
Liječnica dr. Aida Kapetanović je u izvještaju od 7. listopada 1993. na osnovi razgovora s bivšim zatočenicima smještenim na otoku Badija navela kako zatočenici Dretelja imaju ozljede kao posljedice pretrpljenih fizičkih zlostavljanja: kontuzije, rane, prijelome ruku i rebara. Jednom mladiću rasjekli su spolovilo, a jednom je morala biti amputirana noga zbog toga što je ranjen kad je straža u zatvoru zapucala na njih. Svjedok II je svjedočio da su on i njegova tri druga ranjeni kad su sredinom srpnja 1993. čuvari zapucali pa su meci probili stijenke hangara. Ranjenima nije odmah pružena pomoć i najmanje troje ih je umrlo. Jedan od njih je Hasan Duvnjak.
Kemal Lizde je svjedočio da je 16. srpnja 1993. čuo jednog od čuvara da kaže kako im je naređeno da zatočenicima ne daju vode. Međutim, vojni policajac mu je dao vodu, pa je vidio Ivana Ančića kako zato viče na njega. Dva svjedoka su u tunelima u Dretelju bila zatočena od početka srpnja 1993. do 2. listopada 1993. Tuneli su bili otvoreni samo kad bi se dijelili obroci, tek kad bi se otvorila vrata, znali bi je li dan ili noć. Zatočenici su patili zbog nedostatka prostora i zraka, nedovoljne količine hrane i vode. U samicama je bilo još i gore.
U Dretelju i Gabeli čuvari su tjerali zatočenike da se tuku jedan s drugim. U Dretelju je tako umro Emir Repak, pripadnik Armije BiH, uhićen 2. kolovoza u Stocu. Pripadnici HVO-a u Dretelju natjerali su ga da se tuče sa Senadom Besićem. Preminuo je u logorskom stacionaru. Tako je ubijen i Omer Kohnić, a najmanje tri osobe poginule su od hitaca koje su pripadnici Vojne policije ispalili na hangare sa zatvorenicima.
U tri hangara u Gabeli pokraj Čapljine od kolovoza do prosinca 1993. bilo je u prosjeku zatočeno oko 1000 osoba. I tu su najviše patili zbog nedostatka prostora, loših higijenskih uvjeta i nedostatka hrane i vode. Više svjedoka prenijelo je da su dnevno dobivali 650 grama kruha: što je trebalo podijeliti na 16 zatočenika. I dobili bi još zdjelicu juhe, svjedočio je Sejfo Kajmović, imam iz Čapljine. On je u Gabeli bio od 17. srpnja do 24. rujna 1993. Svjedočio je da su dolazili ljudi izvana i mlatili zatočenike. Bio je prisutan kad je jedna “grupa osoba” koje nisu imale veze sa zatvorom, a u kojoj su bili jedan čovjek u uniformi Vojne policije HVO-a i jedan “civil” iz Splita, došla u hangar broj 3 i teško pretukla više zatočenika, udarajući ih nogama i pendrekom po licu. Neki su stražari bili korektni.
Tužiteljstvo je tvrdilo da je šest osoba tako ubijeno, ICTY je potvrdio smrt dviju osoba: Hifzije Dizdara i Mustafe Obradovića. Obradovića je ubio zapovjednik Gabele Boško Previšić nakon što je kod njega otkrio komad kruha, svjedočili su bivši zatočenici. Previšić je napisao u izvještaju da je ubio Obradovića jer ga je napao. Pucao je u njega pred očima Obradovićeva oca i ostalih zatočenika, tijelo ubijenoga ostalo je tu ležati do sljedećeg dana.
San u smjenama
U Heliodromu su većinom dobivali dva obroka, iako su se ti obroci većinom sastojali od kruha i čaja. I tamo je prostor bio pretrpan pa su zatočenici morali spavati u smjenama kako bi se mogli ispružiti na podu. Oko 19 sati dobivali su jednu riblju konzervu, koja se dijelila na četiri zatočenika. Jedan zatočenik u samici svjedočio je da je dobivao samo litru i pol vode na tjedan. Kako nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen jesti vlastiti izmet i piti urin. Došao je na Heliodrom sa 104 kilograma, a kad je izašao iz samice, težio je samo 44. Jedan je svjedočio da su muškarci, zatočeni 9. svibnja 1993., prvih 36 sati ostavljeni bez hrane. A onda su im dali konzervu pseće hrane.
Mustafa Hadrović je rekao da je 25. ili 26. lipnja 1993. bio izravno odveden u samicu. Ostao je u njoj stotinu i šezdeset dana. Izgubio je 47 kilograma. S njim je bio zatočen Ibrahim Šarić koji je svjedočio da su Hadrovića čuvari na Heliodromu tukli češće nego druge zatočenike. Dolazili su po njega jednom tjedno i odvodili ga da bi ga fizički zlostavljali, ponižavali i prijetili mu. Ibrahim Šarić vidio je Mustafu Hadrovića kako se u takvim situacijama vraća obliven krvlju i modricama, uplašen i duboko ponižen.
Mustafa Hadrović je svjedočio da su ga odmah nakon dolasku na Heliodrom tukli Miro Kolobara, pripadnik Kažnjeničke bojne, i pripadnici Vojne policije, među kojima su bili Miro Marjanović i Ante Buhovac. Više svjedoka je tvrdilo da su kao zahod koristili metalnu kantu, koju su smjeli prazniti jednom tjedno. Žene su bile zatočene u nešto boljim uvjetima, imale su krevete i bolju hranu.
Linija razdvajanja
Zatim, zlostavljanja u logoru Vojno kraj Mostara. Jednog od zatočenika, mentalnog bolesnika, Dragan Šunjić i Mario Mihalj su mlatili i maltretirali. Jednom su ga dva sata tukli, 20 dana su mu zabranjivali da sjedi i spava. Dragan Šunjić je 26. siječnja 1993. jednog zatočenika tako žestoko pretukao da ovaj nije mogao stati na noge, a zatim ga je natjerao da pije mokraću drugih zatočenika. Drugog su Šunjić i Mihalj istog dana podvrgli elektrošokovima.
Mario Mihalj je prisilio tri zatočenika da kleknu, stave ruke na leđa i pognu glavu; tukli su ih po glavi šakama, nogama i pendrekom dok se jedan od njih nije onesvijestio. Jednom od njih glava je bila toliko otekla da više ništa nije vidio ni čuo. O ponašanju Marija Mihalja koji zlostavlja Muslimane u Vojnom Marijan Biškić izvijestio je 3. veljače 1994. tadašnjeg ministra obrane Herceg-Bosne Pericu Jukića i zapovjednika Glavnog stožera HVO-a Antu Rosu.
Logori su bili dio sustava protjerivanja Muslimana s područja Herceg-Bosne, utvrdio je ICTY, u sklopu udruženog zločinačkog pothvata stvaranja hrvatskog entiteta u BiH. U Herceg-Bosni Muslimani su bili i nepotrebni i opasni. Još 1992. puno Muslimana, pogotovo u Mostaru i Ljubuškom, bilo je u sastavu HVO-a.
Smajo je bio vojnik HVO-a u Mostaru. U noći između 8. i 9. svibnja 1993. njegov mu je šef rekao da je razgovarao s Tutom, i da će sutradan izbiti rat između Muslimana i Hrvata. Rekao mu je da će napad početi u 5 sati i da će Muslimani biti uništeni.
Smajo nije Smajo, nego zaštićeni svjedok AB na suđenju. ICTY je utvrdio da imaju dokaze da je HVO 9. svibnja počeo napad na istočni Mostar, ali i da su granate padale po čitavom gradu i da je ujutro 9. svibnja Armija BiH napala Sjeverni logor, odnosno kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” s lijeve strane Neretve. Tog 9. svibnja uspostavljena je linija razdvajanja duž Bulevara i Šantićeve, koja će ostati faktički nepromijenjena do kraja rata: sve istočno je držala Armija BiH, a zapadno HVO. Stari dio grada, sa Starim mostom, ostao je pod kontrolom Armije BiH, a najveći urbani dio pod HVO-om.
Više desetaka ili više stotina civila još 9. svibnja odvedeno je na Heliodrom. Obrana je tvrdila da su ih htjeli maknuti iz područja borbi, ali svjedoci kažu da su sklanjali samo Muslimane, ne i Hrvate. Vojnici HVO-a - često se spominje jedinica u Haagu osuđenog Vinka Martinovića Štele - često ih ne bi pustili ni da se obuku prije nego što bi ih otjerali ispred zgrade. Autobusima ili pješice odvedeni su do stadiona Veleža. Do kraja dana na stadionu se okupilo između 1500 i 4000 ljudi, uglavnom muškaraca. Odatle su ih odveli na Heliodrom. Nakon nekoliko dana većina ih se uspjela vratiti u svoje opljačkane stanove u zapadnom Mostaru.
Opkolili naselje
Koji tjedan kasnije počinje ozbiljnija operacija zauzimanja stanova i protjerivanja Muslimana iz zapadnog Mostara: svjedok AC, koji je s postrojbom HVO-a “Benko Penavić” sudjelovao u tome, pričao je kako bi opkolili naselje i onda išli od kuće do kuće, od stana do stana i izbacivali Muslimane. Neke su prebacivali na Heliodrom, neke u Istočni Mostar. Između 1200 i 2000 Muslimana tako je tom prilikom izbačeno iz svojih stanova.
Vojnici HVO-a pritom su ih udarali i pljačkali. Svjedok GG je opisao kako je, kad su ih vojnici HVO-a natjerali da pješice idu do Stadiona Veleža, Štela više puta brutalno udario jednog muslimanskog novinara, a vojnici HVO-a tukli su kundacima svakog tko bi se usudio progovoriti. Svjedoka WW Štela je udario nogom u leđa. Svjedokinja CT je opisala kako ju je, dok su je istjerivali iz stana, 9. svibnja Miro Martinović brutalno pretukao kundakom puške, šakama i nogama. Drugi vojnik HVO-a kundakom je udario djevojčicu od devet godina i nastavio je tući i kad je pala na zemlju.
Čuli se krici i jauci
Među zarobljene pripadnike Armije BiH na Mašinskom fakultetu u noći 10. svibnja došla je skupina vojnika HVO-a i pitala tko je od njih bio u “Daidžinoj vojsci” (Mate Šarlija Daidža, general HVO-a). Javio se Dževad Husić. Svjedok A kaže da su ga izveli u drugu prostoriju i da je čuo kako ga tuku. Vojnik HVO-a tražio je od njega nož da mu odsiječe uho, i pitao je Dževada Husića koje mu je uho draže. Zatim ga je odsjekao. Svjedok je čuo krike i jauke, a potom pucnjeve. Beživotno tijelo Dževada Husića ostalo je ležati na leđima.
U lipnju je protjerano više tisuća Muslimana iz zapadnog Mostara. Sredinom lipnja vojnici HVO-a su naredili Muslimanima iz više zgrada u zapadnom Mostaru da pogase svjetla u stanovima, otvore vrata i čekaju naređenje da se isele iz stanova. Više dana su proveli u strahu prije nego što su konačno dobili naredbu da se isele. Vojnici HVO-a su ih udarali kundacima, pucali su im iznad glave ili oko nogu i ponižavali ih, prisiljavajući ih da pretrčavaju liniju fronta. Armija BiH bi pucala na njih dok ne bi shvatili o čemu je riječ.
I međunarodne organizacije i CED izvijestili su sve, od Jadranka Prlića od Berislava Pušića, da su pripadnici 4. bojne 3. brigade HVO-a i ATG-a “Vinko Šrobo”, odnosno Vinko Martinović Štela, Bobo Perić, Damir Perić, Ernest Takač i Nino Pehar Žiga premlatili brojne Muslimane dok su ih istjerivali iz njihovih domova, silovali više žena, pljačkali i protjerali ljude. Na sastanku 16. lipnja Ćorić, Pušić, Stojić i Prlić strancima su rekli da je riječ o kriminalcima nad kojima HVO nema kontrolu.
Protjerivanje je išlo u više valova. Nakon što je Armija BiH 30. lipnja zauzela Sjeverni logor, HVO je u Mostaru i okolici zarobio nekoliko tisuća vojno sposobnih muškaraca, a istovremeno iz grada protjerao oko 400 muslimanskih obitelji sa ženama, djecom i starcima. Hapsili su Muslimane koji su bili pripadnici HVO-a, ali i dječake od 14 godina i one starije od 60, a slali su ih u Dretelj i Heliodrom. Jadranko Prlić je 12. srpnja na sastanku s jednom međunarodnom organizacijom rekao da je HVO nakon napada Armije BiH 30. lipnja zatočio na Heliodromu 6000 vojno sposobnih Muslimana, i rekao da su oni uhapšeni iz sigurnosnih razloga.
Blokirana pomoć
I Milivoj Petković iznio je isti argument. Žalbeno vijeće to nije prihvatilo, jer nisu napravili ispravnu trijažu, nego su zatočili i dječake, a u jednom slučaju i starca od 84 godine. Sredinom srpnja bio je još jedan val hapšenja, a onda su vlasti Herceg-Bosne objavile da će pustiti svakog iz Heliodroma ako pristane da s obitelji ode u neku treću zemlju, i potpiše da se odriču sve imovine. Njih 800 je pristalo na to.
Muslimani su držali manji dio Mostara. Tamo je prije rata živjelo 18.400 ljudi. Sad je njihov broj narastao na 51.600, pokušavali su preživjeti u prekrcanim kućama u sve jadnijim i užasnijim uvjetima, bez struje i vode: HVO je blokirao pristup humanitarnoj pomoći, vezu s područjima pod kontrolom Armije BiH prema Sarajevu imali su samo teško prohodnim pješačkim planinskim putom.