Formalnosti bez sadržaja – to su obilježja svih reformi otkad radim u obrazovanju, a to je već skoro 38 godina.
Iskreno rečeno, ne mogu se ni sjetiti svih tih silnih reformi koje sam preživjela, od "šuvarice" do danas. Zašto su ostale tek formalnosti? Jednostavno, jer su ih uglavnom provodili ljudi koji nikada nisu radili u školi ili su iz škole pobjegli.
Ona to može reći otvoreno, bez dlake na jeziku, jer zna što govori. Cijeli radni vijek odradila je u sustavu za koji nijedna vlast, od vremena zajedničke države do moderne Hrvatske, nije čak ni fingirala da joj je prioritet.
– Otkad je moderne Hrvatske, ministre obrazovanja biramo jedino tako da "nagovorimo" nekoga da se toga prihvati, a po važnosti bi obrazovanje trebalo biti "udarni resor", zajedno s gospodarstvom, financijama, zdravstvom. To su ključne točke za svaku zemlju, a ne da ministra obrazovanja u zadnji čas izvučete "iz šešira" – kaže naša sugovornica, zagrebačka profesorica matematike Sonja Kušec Bećirević, koja će za manje od dvije godine u punu mirovinu.
Profesorica je matematike u zagrebačkoj Športskoj gimnaziji, zanimljivoj srednjoj školi koja od 1994. godine obrazuje darovite hrvatske sportaše prema programu opće gimnazije, s namjerom da im omogući kvalitetno redovito školovanje prilagođeno sportskim obvezama, piše Slobodna Dalmacija.
Profesorica Kušec Bećirević ondje je od samih početaka osnutka gimnazije, a prethodno je radni vijek počela 1985. godine u zagrebačkoj srednjoj školi koja se tada zvala Kemijsko tehnološki obrazovni centar, danas Prirodoslovna škola Vladimira Preloga. Završila je i srednju glazbenu školu, danas, osim ljubavi prema matematici, gaji i onu prema pisanoj riječi, objavljuje zbirke poezije i kratkih priča. Bila je i aktivna sindikalistica u školskom sindikatu Preporod.
S profesoricom matematike razgovaramo, među ostalim, i u ozračju novih promjena koje se pripremaju iduće godine u sklopu donošenja novoga Zakona o odgoju i obrazovanju, dakle opet svojevrsne reforme sustava kojemu je po drugi put na čelu aktualni ministar Radovan Fuchs.
Ma i ministar je umirovljenik
– I on je po godinama umirovljenik. Nisam osobito optimistična kad su u pitanju te najave. Uostalom, kad i ako one zažive, bit ću u mirovini – kaže neuvijeno profesorica Sonja Kušec Bećirević, koja će tijekom razgovora i elaborirati to svoje stajalište.
U njezino "seciranje" sustava i svih pretumbacija koje su se tijekom dugih godina u njemu izmiješale, desetke ministara koje je "ispratila", nemamo razloga sumnjati. Profesorica Kušec Bećirević dolazi iz prosvjetarske obitelji, majka joj je bila profesorica kemije, tadašnju "Šuvarovu" reformu proživjela je i kroz njezino iskustvo, ali i kroz vlastito, najprije kao učenica Klasične gimnazije (koja je tada "preko noći" statusno "preskakala" iz Pedagoško obrazovnog centra u Obrazovni centar za jezike), te na koncu kao srednjoškolska profesorica u spomenutim dvjema školama.
– Ljubav prema ovom zvanju usadila mi je majka, koju su učenici jako voljeli. Otkad znam za sebe znala sam da ću i ja biti profesorica. Škola je za mene oduvijek bila magično mjesto! Uz školu i ono što radim isključivo me je vezala ljubav i tako je ostalo do danas – kaže bez patetike zagrebačka profesorica o ključnoj formuli na kojoj od tada do danas, smatra ona, počiva i diše sustav, piše Slobodna Dalmacija.
I samo ljubav ljudi koji ondje rade, njihov entuzijazam i strast, povjerenje koje grade s učenicima, motor su koji pokreće sustav, kaže. Ne te silne, neosmišljene, navodne reforme koje su u zbornice unosile samo nemir.
– Iz razdoblja "šuvarice" najviše se sjećam frustracija moje majke, tada nastavnice kemije u naponu snage. Tada su u Kemijskoj školi uvedena kvazizanimanja poput "izrađivača gornjišta obuće", "izrađivača donjišta obuće" i slično, a nastavnici su morali normu popunjavati na različite načine – prisjeća se profesorica Kušec Bećirević, s kojom pokušavamo rekapitulirati neke ključne reformske točke u školstvu u proteklih gotovo 40 godina.
Bilo je svega u tom vremenu, kaže profesorica koja je bila srednjoškolka kada su se ukidale gimnazije i statusno prelazile u centre usmjerenog obrazovanja, pa su se mijenjali i ukidali programi i neki opći predmeti poput povijesti, u trećem i četvrtom razredu uvodile se pedagogija, didaktika i što sve ne.
– Ljudi su preko noći postajali tehnološki viškovi i poslani su predavati nekakve jednosemestralne predmete za koje nisu bili kvalificirani. Nama se dogodilo da nam je psihologiju odgoja i obrazovanja došla predavati profesorica koja je u drugoj školi predavala francuski jezik – prisjeća se naša sugovornica, tada učenica statusno transformirane Klasične gimnazije.
– U četvrtom razredu imala sam nula sati matematike, a ipak sam uspjela upisati nastavnički studij matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, jednako uspješno kao oni koji su završili MIOC, zahvaljujući prije svega nastavnicima Klasične gimnazije koji su me naučili kako učiti – naglašava prosvjetarka. Utjecaji "šuvarice" još su se osjećali početkom devedesetih, u vrijeme osamostaljivanja države, kaže ona. Nakon osnivanja Športske gimnazije 1994., vrlo brzo počela je ondje raditi. Prisjeća se velikih štrajkova u to vrijeme, u kojima je i sama sudjelovala.
– Tadašnja ministrica prosvjete, kulture i športa Vesna Girardi Jurkić u to je vrijeme pozivala doslovno ljude s ulice, studente, mame, tate, bake, djedove, da dođu umjesto nas raditi u učionicama. To je bila jedna od najvećih sramota hrvatskog školstva. Bilo je to i vrijeme rata, masakra na tržnici Markale u Sarajevu, ljudi su nas znali optuživati: "Kako vas nije sram tražiti veće plaće, a oko vas je rat!" – priziva i ovu epizodu u sjećanje profesorica Kušec Bećirević.
Nema lijepih riječi ni za drugo zvučno ministarsko ime iz tog doba, ministricu Ljilju Vokić.
– Njoj se prišiva epitet uspješne ministrice, a ja je najviše pamtim po dopisu školama s početka mandata o tome kako se učiteljice u školama trebaju odijevati – nije bilo dopušteno nositi kratke rukave, suknje ne smiju biti iznad koljena, ne smiju se odijevati traperice i još koješta.
Vokićkino ‘učenik je uvijek u pravu‘
Pamtim je i po Pravilniku o ocjenjivanju kojega smo se morali držati više od deset godina, a koji je učenicima omogućavao da bojkotiraju pismene ispite. Konkretno, u slučaju da pola razreda padne na nekom ispitu, on se morao ponavljati, pa se znalo dogoditi da se učenici dogovore i većina preda prazne listove. Sav dotadašnji trud i sve što ste radili palo bi u vodu i kretali biste ispočetka – ljuti se profesorica Kušec Bećirević jer smatra kako je geslom "‘gost‘/učenik je uvijek u pravu" ministrica Vokić izazvala velike probleme koji su narušili dignitet nastavničke struke, a spomenuti je pravilnik roditeljima i učenicima omogućio različite zlouporabe.
Nije blagonaklona ni prema ministrima obrazovanja iz vremena SDP-ova premijera Ivice Račana, odnosno ministara iz tadašnje SDP/HSS kvote u području obrazovanja, kao i kasnijih SDP-ovih ministara obrazovanja u vrijeme Vlade Zorana Milanovića.
– To su sve blijede figure i autsajderi u školstvu – odrješita je profesorica matematike, koja je za bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta (2011. – 2014.) Željka Jovanovića, danas savjetnika za sport predsjednika Milanovića, još dodala:
– Ne pamtim ga ni po čemu, a osobito ni po čemu dobrom. Što se tiče školstva, SDP tada nije ništa učinio osim što su, usprkos uvijek velikim obećanjima, najprije učiteljima smanjili plaće – kaže ona, a piše Slobodna Dalmacija.
"Izrešetala" je dobro i bivše ministre iz HDZ-ove kvote: za promjene koje su se u školstvu događale u vrijeme ministra Dragana Primorca, poput reformskog HNOS-a, kaže kako su se one ticale najviše osnovnog školstva, kao i da je "to sve bilo upakirano u šarene bojice, ali nije donijelo nikakav napredak". Ministricu Blaženku Divjak, pak, pamtit će jedino po "besmislenim" značkicama koje su se dijelile prosvjetarima za uspješan rad u sustavu Loomen, odnosno rad na daljinu u virtualnim učionicama.
Ipak, u cijelom tom "mišungu" pokušaja i pogrešaka ima i jedna svijetla točka.
– Jedina prava reforma koja je "podigla" zbornice bila je ona koju je počeo Boris Jokić (2015. godine imenovan je voditeljem Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu, nap. a.), a koju je politika zaustavila. Jokić je bio sjajan motivator, fenomenalan govornik, a iako nema iskustvo rada u školi, okupio je oko sebe ekipu koja je imala itekakvo iskustvo u tome. Boris Jokić i njegov tim vratili su nadu i entuzijazam u zbornice. Tada se i u meni probudila želja da poboljšam i moderniziram svoj rad, a sličnog su stava bili i ostali kolege. Mi smo prosvjetari teško pokretljiva masa, a on nas je uspio motivirati – nije birala riječi u njegovu slučaju naša sugovornica.
– Kad je to propalo, rekla sam samoj sebi da me nijedna reforma više ne zanima. Nas učitelje ionako nitko ništa ne pita. Tada smo imali priliku izdignuti se iz agonije, frustracije, ali to je prekinuto od strane politike i ljudi koji ne vole školstvo, ne znaju što je škola i nije im u interesu da Hrvatskoj daju samomisleće, nego poslušne ljude – ogorčena je profesorica matematike, koja politiku i političare posljednjih godina smatra najodgovornijima za urušavanje ovog sustava i statusa prosvjetara.
‘Oni ništa ne rade‘
– Problemi u školstvu nisu nastali u samostalnoj Hrvatskoj, oni traju desetljećima, ali su se, nažalost, samo produbljivali. Kad god su prosvjetari digli glavu i pokušali zatražiti bolji status ili pravednije plaće, takozvana elita – a mnogi su bili samo preko noći obogaćeni polupismeni primitivci – u Saboru, Vladi, uopće političari koji su odlučivali o našoj sudbini, pokazivali bi prema prosvjetarima neviđenu mržnju. Vokabular tipa "oni ništa ne rade, imaju tri mjeseca odmora, koliko rade, dobro su i plaćeni, ni ne oznoje se dok rade", spuštao se od vrha do dna – otvoreno kritizira profesorica Kušec Bećirević.
To doživljavanje učitelja i obrazovanja kao tereta izrazito je demotivirajuće za ljude u sustavu, kaže profesorica koja za svoje nasljednike i mlađe kolege ima poruku "za preživljavanje" ispletenu od najvažnijeg motiva, koji ju je i samu održao:
– Onaj tko ovaj poziv nije odabrao iz ljubavi, neće biti dobar učitelj. To nije samo floskula. Svatko tko je stajao u razredu ispred 30 tinejdžera zna da je to "kavez" – ili će vas "rastrgati" ili ćete ih pridobiti ljudskošću i profesionalnim autoritetom. To je jedini put! Za današnje generacije nema "biča".
Morate naći put do njih, uspostaviti suradnju. Puno sam naučila od svojih đaka, s nekima iz prve generacije i danas sam prijateljica. Nema ništa ljepše od toga da se možete smijati zajedno sa svojim učenicima u razredu. Onome tko od početka ide u školu s mukom, kojega đaci živciraju, bolje je da ne ide – mudre su riječi iskusne prosvjetarke. I još nešto za političare, ako žele čuti:
– Ključno je da naše političke elite osvijeste kako ministri, zamjenici ministra i osobe koje imaju političku moć odlučivati o obrazovanju, moraju imati iskustvo konkretnog rada u školi. Tko nije iskusio razred i rad u školi, ne može biti taj koji će provoditi reforme – nema dvojbi za profesoricu Sonju Kušec Bećirević.