Zabrinjavajući trend iz Britanije približava se Hrvatskoj, pitanje je trenutka: ‘Jednostavno nemaju kamo...‘

Umirovljenica Deborah Herring sa 65 godina uskoro seli u stan u Londonu s četiri spavaće sobe, gdje će živjeti s ljudima čija je ukupna dob manja od njezine. Na zajedničko stanovanje odlučila se još prije dvije godine kada je, umorna od samačkog života u unajmljenoj kući kraj Banburyja, preselila u London, u stan koji dijeli s parom u tridesetima.

Pa sad, nakon razdoblja u kojem se osjećala "malo kao višak", ide još dalje. Seli u stambenu zgradu u Bermondseyju u južnom Londonu, dijelit će kuhinju sa strancima, čekati da dvadesetineštogodišnjaci isprazne perilicu rublja i pokušati pronaći zajedničke teme s ljudima koji se ne sjećaju vremena prije interneta.

"Neću imati elegantan vrt, piti koktele i roštiljati na svojoj terasi. Zapravo me ne smeta. Imam petero djece, tako da nemam problema s mladima. Na to morate gledati kao na priliku da radite nešto novo i drugačije, a ne kao životni poraz. Jer, radije bih učinila bilo što nego provela ostatak života na selu, gdje vozi jedva jedan autobus na sat", kaže umirovljenica o kojoj piše britanski Guardian. Ovaj je primjer sve češći u zemlji s kroničnim nedostatkom stambenih kvadrata za najam u gradovima i ubrzanim starenjem stanovništva koje nema kamo.

Sve manje vlasnika u Hrvatskoj

Problem nam itekako zvuči poznato i pitanje je vremena kad bi ovaj trend mogao useliti i u Hrvatsku, gdje si sve manje ljudi može priuštiti vlastitu nekretninu.

Iako je u Hrvatskoj i dalje visok udio stanovništva koji živi u vlastitoj nekretnini, ta brojka se smanjuje - prema zadnjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) sa zadnjeg popisa stanovništva, stopa vlasništva smanjila se između 2011. i 2021. godine s 88,8 na 86,3 posto.

U apsolutnim brojkama, broj kućanstava koja žive u vlastitoj nekretnini pao je s 1,35 na 1,24 milijuna, dok se broj podstanara tada povećao za 31 tisuću, na ukupno 190 tisuća. Broj vlasnika se smanjio više nego što je porastao broj podstanara jer se ukupni broj kućanstava smanjio za 83 tisuće, ponajviše zbog iseljavanja i pada nataliteta.

Pritom dio podstanara živi u nekretninama članova obitelji (112 tisuća kućanstava), dok je više od 77 tisuća plaćalo najamninu. Usto se u tih deset godina broj osoba koje žive u stanu ili kući člana obitelji povećao za 42 tisuće, što ukazuje da sve više mladih ostaje u zajedničkom domu nakon osnivanja vlastite obitelji. Najveći udjel podstanara je u Zagrebu, gdje prije 4 godine ukupno 60 tisuća kućanstava nije živjelo u vlastitoj nekretnini, što je otprilike svako peto kućanstvo. Za usporedbu, prije deset godina taj udio bio je 14 posto.

Plaćanje najma od mirovine

Prema istraživanju Ministarstva stambene politike koje se u UK redovito provodi (English Housing Survey), samo 6 posto kućanstava u kojima je glava kuće osoba starija od 65 godina unajmljuje stan ili kuću. Institut za mirovinsku politiku (PPI) predviđa da će se taj broj gotovo utrostručiti te doći na 17 posto do 2040.

Online platforma za najam SpareRoom kaže da je doba zajedničkog stanovanja u starijoj dobi već počelo, prije deset godina samo 2,7 posto njihovih korisnika bilo je starije od 55, u usporedbi sa 7,1 posto u 2024. Broj osoba starijih od 65 u najmu ostao je relativno nepromijenjen tijekom protekla dva desetljeća – i to najviše zbog politike "right-to-buy" bivše premijerke Margaret Thacher iz 1980. godine. Tako se još među starijima od 65 ne vidi rast broja podstanara, jer je mnogima tada bila dana mogućnost kupnje vlastitog doma.

Međutim, mnogo tih kuća nikad nije nadomješteno novim javnim stanovima, što je dovelo do manjka socijalnog smještaja. A ipak je danas više od 40 posto domova prodanih u sklopu navedenog programa prodano i renta se podstanarima.

"Izazovi s kojima se suočavaju mladi pri ulasku na tržište nekretnina imaju izrazito dugoročne posljedice. Imamo cijelu generaciju ljudi koja nije mogla dobiti socijalni stan, nije imala pravo na otkup, a potom se suočila s rastom cijena. Ukratko, mnogi će se od nas morati pomiriti s najmom i u poznijoj dobi. No, pitanje je koliko će ih to moći priuštiti", pojašnjava Anna Brain, analitičarka politika u britanskom Institutu za mirovine (PPI).

Zgrade bez lifta

Čak ni predani štediše vjerojatno ne odvajaju dovoljno da bi mogli pokrivati troškove najma ili hipoteke u mirovini. "Britanski mirovinski sustav temelji se na pretpostavci da ljudi do mirovine dolaze bez stambenih troškova. Postoji velika zabrinutost da ljudi ne štede dovoljno", kaže Brain. PPI konzervativno procjenjuje da bi vam trebalo oko 180.000 funti više u mirovinskoj štednji u UK da biste mogli pokriti najam jednosobnog stana u starijoj dobi.

"Općenito, ljudi koji žive u najmu nakon četrdesete nisu visoko prihodovna kućanstva. Dakle, moći plaćati najam danas i istodobno štedjeti dovoljno za najam u mirovini bit će izuzetno teško", dodaje.

A to je pod pretpostavkom da uopće pronađu stan.

Guardian daje primjer druge vremešne podstanarke, 63-godišnje Tamare Kocsubej, koja čeka ponudu za pristojnu sobu u zajedničkom smještaju. Njezin nedavni boravak kao podstanarke kod stanodavca koji živi u istom prostoru završio je nakon manje od mjesec dana, jer se stalno osjećala nepoželjno.

Pa je uzela sobu u Airbnb-u za tri osobe, za 950 funti mjesečno. Prije toga je unajmljivala sobu u kući sa šest stanara na sjeveru Londona, gdje su njezini sustanari u dvadesetima počeli komentirati njezine godine. Mnogi od njih, ne žele ni razmotriti dijeljenje stana sa 63-godišnjakinjom.

Britanski stambeni sektor gotovo je potpuno nespreman za priljev starijih najmoprimaca. Samo 12 posto kućanstava u Engleskoj kojima predsjeda netko stariji od 75 ima pristup bez stepenica. Usto, mnogi postojeći domovi teško se mogu prilagoditi, bilo zbog vodovodnih instalacija koje otežavaju zamjenu kade tušem, bilo zbog stepenica koje ne mogu primiti dizalo za stubište.