ŽRTVE HELIKOPTERSKE NESREĆE

ZADAR I SINJ ZAVIJENI U CRNO ZBOG POGINULIH PILOTA 'Otkako je Marinu otac nastradao u Škabrnji, on je bio moje dite. I sad ga je Bog uzeo sebi...'

 
Bojnik Marin Klarin i natporučnik Tomislav Baturina
 Privatni arhiv

- Pohađao je srednju Tehničku školu u Zadru, smjer za elektrotehničara. Jednog dana je došao doma, bio je, kao i uvijek, miran i ozbiljan. Prišao je majci i rekao: ‘Mama, znaš što ću studirati? Bit ću vojni pilot’.

I bio je. Prošao je sve selekcije, završio sve škole i uvijek je bio među najboljima - ispričao nam je jedan od članova obitelji pilota Marina Klarina, 43-godišnjeg bojnika HRZ-a, koji je u ponedjeljak poginuo u padu helikoptera Kiowa kod otoka Zlarina, zajedno s natporučnikom Tomislavom Baturinom.

Čuvena postrojba

Klarin je bio nastavnik u 393. eskadrili helikoptera 93. krila HRZ-a, jedan od najiskusnijih hrvatskih pilota na helikopterima, s preko 2500 sati naleta u karijeri. Klarin je pritom radio kao nastavnik na helikopterima Kiowa.

Dan nakon strašne nesreće nitko od njihovih kolega pilota iz helikopterske eskadrile nije bio raspoložen za razgovor s novinarima.

- Morate ih razumjeti. Oni su danas svi kod obitelji stradalih kolega. Pokušavaju im pomoći prihvatiti ovaj strašan gubitak, iako su i sami duboko potreseni - kazao nam je član obitelji Klarin.

Marin je rođen u Zadru 1977., pripadnik HRZ-a je od 2000. Cijelu letačku karijeru bio je među najbolje ocjenjivanim pilotima, a kasnije i nastavnicima. Iza sebe je ostavio suprugu s dvoje malodobne djece.

Razgovor s članom Marinove obitelji dogodio se slučajno, u trenutku kad su obitelji Klarin došli izraziti sućut ratni drugovi njegovog pokojnog oca. Naime, Marinov otac Ive stradao je 18. ožujka 1993. u Škabrnji tijekom VRO Maslenica, kao pripadnik 7. Domobranske pukovnije. Ratni zapovjednici te čuvene zadarske postrojbe u utorak su posjetili obitelj Klarin.

- Otkad mu je poginuo otac, on je bio moje dite. Moja ruka... - kroz suze govori brigadir u miru Đovani Matešić Jeremija, pomoćnik ratnog zapovjednika 7. Domobranske pukovnije, koji je tog dana stradalog Marinovog oca sa suborcima donio iz Škabrnje.

- Molim te, napiši ‘i jednog i drugog uzela je domovina’...

Marin je imao 16 godina kad je ostao bez oca, uz Damira (15) i Šimu (10). Bio je najstariji od trojice braće. Rat je još trajao, a dječaci su živjeli s majkom Ljubicom, koja nigdje nije radila...

- Kako su živjeli? To samo dragi Bog zna. Dok su se školovali, primali su očevu mirovinu. Bilo im je teško, ali se nisu predavali. Marin je uvijek bio izniman momak. Pristojan, skrušen, pošten - jeca Matešić.

- Kako smo živjeli? Teško. Troje djece, rat traje, majka sama, bez posla, nije bilo lako. Ali vidite, Marin je sve to uspio nadići, uspio je upisati škole koje je htio, uspješno ih završiti i postati najbolji među najboljima. Sve dugo je, kako kažu, povijest... - govori nam član obitelji Klarin.

Posvećen poslu

- Poznavali smo Tomislava, bio je krasan mladić. Njegova obitelj, sve je bilo na mjestu. I on je, kao i naš Marin, pilotski posao radio sa srcem, strastveno. Marin je uživao u poslu. Bio mu je potpuno posvećen - kažu nam u njegovoj obitelji.

Iako nisu letjeli avionima, nego helikopterima, Marin i Tomislav ostavili su poseban pečat među kolegama iz vojarne.

- Obojica su bila prije svega vrhunski ljudi i nevjerojatni piloti. Nije bilo zadatka i izazova u letenju koji oni nisu mogli savladati - priča nam jedan od pilota.

- Poznavao sam ih desetak godina, stvarno su bili fantastični momci. Ovo što se dogodilo je strašno, svi smo potreseni. Nikome nije svejedno kad se nešto ovako dogodi - kaže naš sugovornik. Marina se posebno sjeća, svojom pojavom, držanjem i gardom na stotinu je metara odavao da nije tek “običan pilot”.

- On je za mene bio pojam pilota. Staložen, markantan, nikad nije volio isticanja, a uvijek je bio najbolji u svemu što je radio. Stvarno je bio posebnog kova. Tomislav je bio nešto mlađi, ali se jednako isticao među drugima. Bio je najbolji pilot 18. naraštaja, odmah se vidjelo da je poseban. Znalo se da će imati sjajnu karijeru, što je on svakim danom potvrđivao - kaže naš sugovornik iz Krila Oluje.

Odrastao je u Sinju gdje ga svi hvale: Bio je uvijek nasmijan

Pogibija natporučnika Tomislava Baturine u srušenom borbenom helikopteru Kiowa Warrior tema je dana u Sinju i Cetinskoj krajini, a prate je bol i tuga zbog nenadoknadivog gubitka.

Tomislav je rođen i odrastao je u Sinju, u kojemu je živio do završetka srednje škole, a poslije toga u rodni se grad vraćao svaki put kad bi mu obveze to dopuštale. Svi njegovi poznanici i prijatelji u alkarskom gradu, a nije ih malo, o Tomislavu pričaju samo u superlativima, biranim riječima, i grlo im se steže zbog spoznaje da više nikada neće susresti tog čovjeka punog života.

- Tomislav Baturina bio je zlatno dijete, kakvo bi poželio svaki roditelj. Četrdeset godina radim u prosvjeti. Izravno sam upoznao najmanje 12 tisuća učenika srednje škole. Kada bih od njih trebao izdvojiti najviše petero najboljih, u toj petorki Tomislav bi bio u samom vrhu - rekao nam je jučer Boris Grčić Rako, ravnatelj Srednje strukovne škole bana Josipa Jelačića u Sinju, u kojoj je Tomislav završio srednjoškolsko obrazovanje.

Nogometaš

- S Tomislavovim ocem, pokojnim Slavkom, bio sam prijatelj i družio se s njime. Kada se Tomislav trebao upisati u srednju školu, Slavko me upitao što mu predlažem, s napomenom kako bi želio da mu dijete završi zanatsku školu, da poslije srednje škole stekne zanimanje. Tomislav je bio odličan učenik u osnovnoj školi. Imao je sve petice. Sugerirao sam Slavku da ga upiše u kuhare. Bio je najbolji učenik. Iz svih predmeta imao je odličan uspjeh, a na praksi je pokazivao da bi mogao postati vrhunski chef.

Poslije srednje škole upisao je turistički menadžment u Šibeniku. Kada je bio pri kraju studija, s nastavnicima kuharstva i Slavkom razgovarao sam o mogućnosti da Tomislav dođe raditi k nama u školu, kao nastavnik. Umjesto toga on se odlučio za školovanje za vojnog pilota, a koliko mi je poznato, i tada je bio najbolji u svojoj generaciji te je postao jedan od najperspektivnijih pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva - kaže Grčić Rako.

Tomislav je imao sestru i starijeg brata. U mlađim uzrastima bio je aktivni nogometaš NK Tekstilac. O Tomislavu nogometašu pričao nam je njegov suigrač Josip Buljan.

Treniranje

- Bio sam prijatelj s Tomislavovim bratom Antonijem. Bili smo generacija rođena 1985., stalno smo se družili, izlazili. Svaki mlađi brat slijedi starijega, pa je tako i dvije godine mlađi Tomislav išao za Antonijem. Bio je nevjerojatan čovjek, uvijek nasmijan, blage naravi, na nikoga nije podizao glas. Životni putevi su nam se razišli, prestali smo zajedno trenirati - kaže Buljan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. siječanj 2023 10:03