“Zadnji put vidjela sam ga u policiji u Belom Manastiru. Pustili su me k njemu na minutu-dvije i samo sam ga stigla pitati: ‘Tuku li te?’, a on mi je kratko odgovorio: ‘Ne smijem ti reći’. Sve mi je bilo jasno”, prepričala nam je u dvorištu svoje obiteljske kuće u baranjskom mjestu Batina Katica Šomođvarac, 70-godišnja žena čiji je suprug Marin u rujnu 1991. godine postao civilna žrtva ratnog zločina.
Za njegovo nasilno odvođenje, zlostavljanje i premlaćivanje uskoro će na osječkom Županijskom sudu u Osijeku biti pokrenut novi postupak protiv Stevana Budača (50), bivšeg mještanina Batine, koji je tijekom okupacije Baranje bio pripadnik paravojnih srpskih postrojbi, a DORH ga tereti da je izravno sudjelovao u ratnom zločinu nad Šomođvarcem.
Budač je uhićen prošle subote u Rumunjskoj kao član posade riječnog broda na kojem je radio kao mehaničar i koji je plovio pod srpskom zastavom. Budač se u Srbiju odselio 1993. godine, a navodno je proteklih godina redovito plovio Dunavom kroz brojne europske države, no kako je 18. 4. 2018. za njim raspisana međunarodna tjeralica, uhićen je temeljem europskog uhidbenog naloga.
Sud u rumunjskom gradu Galata odredio mu je 15-dnevni ekstradicijski pritvor, a sljedeće ročište na kojem će se odlučivati o njegovoj predaji Hrvatskoj održat će se 20. svibnja.
- Je li napokon uhvaćen? O, hvalim te Bože - bile su prve riječi gospođe Katice kada je doznala za Budačevo uhićenje.
- Nije mi lako. Zapravo je grozan osjećaj mislima se vraćati u to vrijeme i sve ponovno proživljavati, ali s druge strane se radujem. Neka svatko odgovara za ono što je činio, iako to mojeg muža neće vratiti. Ne zato što je bio moj muž, Marin je bio kruh od čovjeka koji mrava ne bi zgazio. No po njima je imao dva grijeha - bio je Hrvat i bio je dopredsjednik HDZ-a - rekla nam je gospođa Katica. Marin je tada imao 45 godina.
Imali su i 14-godišnjeg sina. Ispričala nam je Katica kako su im pripadnici tzv. Štaba Teritorijalne obrane Batine pod zapovjedništvom Damira Žužića, inače prvooptuženog za ratni zločin nad civilima nesrpske nacionalnosti u Batini, više puta dolazili kući i maltretirali ih.
Lažna razmjena
- Glavni je bio taj Žužić. Mi smo vjernici i išli smo redovno u crkvu, a jednom su nam rekli da će nas ubiti ako vide da opet idemo u crkvu. Prijetili su i župniku Antunu Kneževiću.
Marina su od kuće odveli 17. rujna. Po njega su, prema optužnici, došli Budač te još dva okrivljenika - Fredika Mihajlović i Petar Sailović. Potonji je u međuvremenu preminuo, dok je Mihajlović i dalje nedostupan hrvatskom pravosuđu.
- Došli su njih trojica, među njima i taj Budač, kojega su ovdje zvali Džekson. Oni su svi bili rođeni Batinarci. Dakle, nisu došli sa strane, nego ljudi s kojima smo se poznavali cijeli život. Odveli su Marina u Štab, a sin i ja smo ostali kod kuće u nemiru i neizvjesnosti sve do oko 21.30 sati, kada su ga doveli kući da nam ga pokažu. Bilo je vidljivo da su ga premlatili.
Ostali su kratko i odvezli ga za Beli Manastir, gdje sam ga je sutradan posjetila i zadnji put vidjela. Sin i ja otišli smo, naime, nekoliko dana poslije opet u Beli, ali njega tamo više nije bilo. Rekli su nam da su ga odveli na razmjenu. Više ga nikada nismo vidjeli - opisala nam je gospođa Katica bolno sjećanje na dane kada je ostala bez Marina.
Identifikacija
Njegovi posmrtni ostatci naknadno su pronađeni 2003. godine. Bio je pokopan u Novom Sadu. Tada su doznali da je Marin iz Belog Manastira prebačen u Dalj, gdje je strijeljan i bačen u Dunav. Tijelo mu je isplivalo negdje kod Bača na vojvođanskoj strani Dunava i pokopano u Novom Sadu, dok 2003. nije ekshumirano, a potom u Zagrebu DNK metodom utvrđen njegov identitet.
Marin je potom pokopan na mjesnom groblju u Batini i njegova obitelj barem zna gdje je njegov grob. Inače, za Marinovo ubojstvo, kao i još 117 hrvatskih vojnika, policajaca i civila na području Dalja i Vukovara, DORH tereti Enesa Tasu, bivšeg zapovjednika 51. motorizirane brigade JNA. Katica je sa sinom u Batini ostala do siječnja 1992. godine. Bila su to teška vremena. Od premlaćivanja pripadnika TO-a preminuo je Janoš Tir, a Josip Kuruc objesio se u strahu od zlostavljanja.
- On je bio suprug Marinove sestre i znajući što se dogodilo Marinu rekao je da on to neće izdržati - s tugom se prisjetila Katica, koja je u tom razdoblju i sama bila izložena prijetnjama, maltretiranju i uvredama, a kada joj je rečeno da bi joj sin “mogao završiti u Dunavu”, odlučila je pobjeći. Uspjela se sa sinom nekako prebaciti u Bački Monoštor k rodbini, odakle ju je rođakinja prevezla do Bijeljine, a potom su u Hrvatsku ušli u Slavonskom Šamcu.
Kući su se vratili 2000. godine., a “unutra nas nije dočekala ni žlica, sve je pokradeno”. Danas živi sama od suprugove mirovine koju je zaradio kao strojobravar u Mljekari u Belom Manastiru, a s obzirom na to da je Marin bio civilna žrtva zločina, nikakve beneficije nije ostvarila. Sin se u potrazi za poslom sa svojom obitelji odselio na more.
- Ostala sam sama, teško mi je, ali takva su vremena. Za mlade nema posla. Prošla sam pravu životnu kalvariju, to je moj križ koji moram nositi, ali živim i ne govorim da mi je najteže. Zahvaljujem Bogu da mi je ostavio pamet, imam sina, unučicu, dobru snahu, ali i ja sam dobra svekrva - nasmijala se za kraj žena, koja unatoč svim nedaćama koje je prošla zrači nevjerojatnom snagom, vjerom i vedrinom.
Zlostavljali su 20 mještana Batine
Stevan Budač i još devetorica optuženih osuđeni su u prvom postupku. On je dobio 15 godina zatvora, a Vrhovni sud poništava presudu. U međuvremenu su četvorica preminula, a protiv jednoga je postupak razdvojen pa su na optužnici ostala petorica. Damir Žužić, Milan Galetić, Milan Milenković i Fredika Mihajlović još su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Tereti ih se za zlostavljanje 20-ero mještanki i mještana Batine. Prvotna istraga obuhvatila je još 15-oricu ljudi, ali se protiv njih odustalo od progona.