Za šakale u ljudskom liku prvi put sam čuo potkraj srpnja 1963. U novinama smo gledali užasne fotografije potresom razorena Skopja, sravnjeni Karpoš, sat na preostaloj polovini fasade Željezničke stanice zaustavljen u fatalnih 5.17. Pratili smo izvlačenje preživjelih zarobljenih pod ruševinama, potrage pomoću uvježbanih pasa prispjelih iz inozemstva. Srce nam je kucalo u solidarnoj sućuti s nesretnim žrtvama kataklizme.
Među izvijestima koje su punile stranice Slobodne Dalmacije, našeg prozora u dom i svijet, našla se i štura vijest da su uhvaćeni i neki koji su pljačkali porušene naseobine. "Šakali", rekao je moj otac, "sigurno su ih već strijeljali." A sud?, zaprepastio sam se. "Proglašeno je izvanredno stanje. Kad ih uhvate na djelu, strijeljaju ih po...