Hoće li se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zauzimati da Veljko Marić kojeg je beogradski sud osudio na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina nad srpskim civilom Petrom Slijepčevićem u selu Rastovac kod Grubišina Polja bude pomilovan?
To je pitanje u postavljeno hrvatskoj predsjednici samo dan nakon Marićeva izručenja Hrvatskoj. Odgovorila je da osuđeni Marić treba podnijeti zahtjev za pomilovanje te da će se provesti postupak u skladu sa svim zakonskim propisima koji će proći sve instance pravosuđa i povjerenstvo za pomilovanja.
Iz predsjedničina odgovora, svedenog na objašnjavanje procedure, nemoguće je dokučiti što bi ona u slučaju da Marić zatraži pomilovanje doista i učinila.
Činjenica je da je u hrvatskom pravnom sustavu predsjednik države, u ovom slučaju predsjednica, jedina institucija koja može pomilovati pravomoćno osuđenu osobu. Odluči li se zatražiti pomilovanje, Veljko Marić zahtjev formalno mora uputiti Ministarstvu pravosuđa. To ministarstvo prosljeđuje zahtjev za pomilovanjem Uredu predsjednice, kojoj dostavlja mišljenje o njemu. Mišljenje Ministarstva, međutim, za predsjednicu nije obvezujuće.
Mesićev propust
Dakle, ako bi Veljko Marić zatražio pomilovanje, odluka o pomilovanju kao aktu milosrđa, prema Ustavu, isključivo je u rukama predsjednice.
Pri tome joj pomaže Komisija za pomilovanje, ali predsjednica to tijelo, kako doznajemo, još nije imenovala.
Hrvatski Ustav kad je posrijedi predsjednička ovlast pomilovanja osuđenika ne poznaje ograničenja: predsjednik Republike može pomilovati osuđenog i za najteži zločin, i to u svakom trenutku, čak i ubrzo nakon izricanja presude.
Bivši predsjednik Stjepan Mesić tako je u zadnjim danima svojega mandata i suprotno izraženom mišljenju Ministarstva pravosuđa uz ostale pomilovao i merčepovca Sinišu Rimca, omogućivši mu da iz zatvora, na koji je osuđen zbog zločina u Pakračkoj Poljani, izađe godinu dana prije isteka kazne.
Budući da je Rimac, osim u zločinu u Pakračkoj Poljani, i jedan od sudionika ubojstva zagrebačke obitelji Zec te da za to zlodjelo nikada nije procesuiran, Mesićev oprost u dijelu javnosti doživljen je kao nepravedan i neosjetljiv prema žrtvama zločina.
Veljko Marić pred beogradskim je sudom pravomoćno osuđen za ratni zločin, što je jedan od najtežih zločina koje suvremeni pravni sustavi poznaju. Netočno je da je pred tamošnjim sudom osuđen isključivo na temelju iskaza srbijanskih svjedoka, što se može vidjeti iz cjelovitog sudskog zapisnika, objavljenog na internetskim strancima Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić.
DORH vodio istragu
Iz zapisnika je vidljivo da je glavninu dokaza i svjedoke u tom postupku osigurao DORH na temelju Sporazuma o suradnji između državnih odvjetništava Srbije i Hrvatske u procesuiranju ratnih zločina.
Najteži dokaz za Marićev krimen dao je njegov suborac koji je toga 31. listopada 1991. bio s njim u “čišćenju terena” u selu Rastovac i koji je stajao ispred kuće u kojoj je Marić izrešetao 66-godišnjeg Petra Slijepčevića te ga ostavio da iskrvari. Njegov suborac Darko Černi o tome je svjedočio videovezom iz Županijskog suda u Osijeku. Marić mu je, nakon svjedočenja, iz beogradske sudnice prijeteći poručio “da će ga naći sve da se sakrije i u mišju rupu”.
Istraga o ubojstvu još pet zarobljenika
Srbijanski tužitelj Vukčević ovih je dana izjavio da se protv Marića vodi istraga za još pet ubojstava. U uredu za odnose s javnošću srbijanskoga tužiteljstva rekli su nam da je istraga zatražena 26. listopada 2010., ali nisu željeli otkriti imena žrtava. Srbijanski su mediji, međutim, navodili imena pripadnika TO-a Miše Vasiljevića i Vladimira Kučere te okrutno postupanje prema zatočenome Zvjezdanu Mačku. Njega je Marić, kako su mediji prenijeli, vezanog za stolac udarao oštrim predmetom, nanijevši mu 37 otvorenih rana na koje je potom stavljao sol.
U tužiteljstvu Srbije tvrde da je istražni sudac hrvatskom Ministarstvu pravosuđa uputio ukupno 11 zamolbi i požurnica za ispitivanje svjedoka i provođenje vještačenja te da je pravna pomoć hrvatske strane stizala sve do listopada 2011., kada je Hrvatski sabor donio Zakon o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela JNA i bivše SFRJ. Zakon je, podsjetimo, donesen nakon uhićenja vukovarskog branitelja Tihomira Purde u BiH na osnovi srbijanske tjeralice te nakon reaktiviranja optužnice vojnog suda JNA s početka devedesetih u kojoj se Vladimira Šeksa, Ivana Vekića, Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa tereti za ratne zločine. Taj je zakon blokirao međusobnu pravnu pomoć u istraživanju ratnih zločina. Nakon što smo DORH-u uputili upit hoće li zatražiti ustupanje te istrage Hrvatskoj, odgovoreno nam je samo da mu je poznato da se u Srbiji protiv Veljka Marića vodi istraga te da njemu nisu stigle srbijanske požurnice za dostavu dokaza protiv Marića.